Luteranska etika i..

Duh Aleksandra Vučića

0
1769

propaganda-580x0Aleksandar Vučić je svojoj naciji pre par godina javno ispovedio svoje raspoloženje prema protestantizmu, a pred stupanje na dužnost predsednika R. Srbije proglasio je Nemce „domaćinima“ u Srbiji. Poštujemo mi luterane, ali mnogo više poštujemo istinu. Martin Luter je Srbe smatrao „najgorim od svih mogućih naroda“ i „lopovima“. Ne znajući to, Srbi u Nemačkoj su prihvatili luterovu reformaciju. Pola milenijuma su njihovo ime, jezik, pismo i kultura proganjani, tako da su odavno postali manjina u sopstvenom zavičaju i nestaju. Zar da i mi u Srbiji ponovimo isto?

Prestanite da govorite o Srbiji kao maloj zemlji!

Peter Handke na skupu „Beogradski kontrapunkt“, 11. jun 2017. g

Pošto je Vučić proglasio Nemce „domaćinima“ u Srbiji[1], „domaćini“ su u Skupštinu R. Srbije poslali Norberta Lamerta da održi govor[2]. Između ostalog, govorio je o „užasnom osećaju nemačke krivice“. Taj stav je bio potpuno suprotan od predstave i fascinacije luteranskim načelima o kojima je oduševljen govorio sadašnji predsednik Srbije krajem 2014. godine: „Mene zanima kakav rezultat možemo da ostavimo na kraju i taj luteranski pristup, to gde ne tražite i ne plaćate da dobijete oprost ili oproštaj za grehove, već se trudite i svojim radom nadoknadite sve, da pokažete šta možete sve, da pokažete šta možete da promenite.[3]“ Međutim, predstavnik države koja je priznala nezavisnost separatističkoj tvorevini na teritoriji Srbije, prilikom obraćanja srpskoj Skupštini, založio se i za promenu Ustava Srbije[4].

Vučićev stav je očigledno inspirisan delom Maksa Vebera koga on visoko uvažava, naročito njegovo delo „Protestantska etika i duh kapitalizma“. Tako je u intervjuu za Informer, početkom januara 2013. godine, izjavio: „Bilo bi dobro kada bismo, čuvajući našu pravoslavnu veru, prihvatili barem deo one evropske protestantske etike, na kojoj, na primer, počiva uspon Nemačke, kada bi se sa više snage, znanja i energije kretali ka postavljenim ciljevima. On je rekao da za uspon Srbije postoje i kvalitetni ljudi, mada ih nikad nema dovoljno.“

Posle iznošenja činjenica o Vučićevoj germanofiliji i njegovog proglašenja Nemaca „domaćinima“ u Srbiji[5] neposredno pred stupanje na dužnost predsednika republike, valja nam da se podsetimo sudbine Srba koju su u Nemačkoj doživeli kao starosedeoci.

Mržnja prema Srbima je nastala radi njihovog nasilnog pokrštavanja i porobljavanja

Polabski Sloveni su pod nazivom „Sorbi“ ili „Sorabi“ bili poznati Francima kao starosedeoci na istoku današnje Nemačke još u VII veku, o čemu svedoči „Fredegarova hronika“. Pokrštavanje Slovena na današnjoj nemačkoj teritoriji vršeno je ognjem i mačem, a počelo je nakon doba Karla Velikog u drugoj polovini VIII veka. Vek kasnije je o Slovenima švajcarski benediktinac Notker Balbulus (Notcerus Balbulus) iz manastira Sen Galen, u svom delu iz IX veka o Karlu Velikom (Gesta Karoli), pisao mešavinom latinskog i nemačkog jezika: „Najgori od svih naroda su Vendi, koji su od našeg boga otpadnici“ (Pessimus omnium natio est die Wenden, die uns gott eingeworfen hat). Ovaj stav treba dobro zapamtiti, jer ga je Martin Luter ponovio sedam vekova kasnije u jeku reformacije, iako je napustio rimokatoličku crkvu.

Saksonski vladar Henrik I Ptičar vodio je pohode protiv plemena iz saveza Ljutića i Bodrića 928-929. g vršeći stravične pokolje žena i dece. Oton I, koji je imao ambiciju da obnovi državu Karla Velikog, poslao je Gera I Meresburškog da pokori polabske Slovene u dva rata tokom prve polovini X veka. Potom su u pokorenoj slovenskoj zemlji ustanovljene markgrofovije. Albreht od Bera je 1123. g. vojskom prešao planinu Harc[6], osvojio zapadnu oblast Srba, pa na otetoj teritoriji ustanovio Severnu markgrofoviju.

Saski Vojvoda i vazal Fridriha Barbarose Hajnrih Lav je 1147. g, zajedno sa Dancima i Poljacima, poveo krstaški rat protiv polapskih Slovena (Wendenkreuzzug). Istrebljenje paganskih Slovena je trajalo duže od dve decenije, a potom su na njihovu zemlju doseljavani nemački kolonisti. U svojoj otadžbini su opstali samo Srbi u Lužici, a neko vreme i u šumskoj divljini gornjeg toka reke Špreve. Srpski jezik je formalno zabranjen i njegova upotreba kažnjavana. Srpski običaji i jezik su smatrani nehrišćanskim, zabranjivani i progonjeni.

Martin Luter o Srbima, „najgorem od svih naroda“ koji „kradu“

Danas znamo da je pokretač protestantizma Martin Luter imao veoma loše mišljenje o Srbima, pošto je izrekao da su „najgori od svih mogućih naroda[7]. Luterova izjava o Srbima je ustvari njegovo prihvatanje stava švajcarskog pisca Notkera Bablusa iz IX veka o Slovenima.

Navodno je Luter odbio i prevođenje literature na srpski jezik, jer „kroz sto godina od njega neće biti ni pomena“, ali u izvorima nisam uspeo da otkrijem ovaj njegov stav. Luteru se pripisuje izreka: „Srbi kradu, Poljaci loču, Česi žderu“[8]. Dokumentovana Luterova izjava doslovno glasi: „Čeh ždere, Srbi kradu, Nemci piju lagano“ (Die Behm fressen, die Wende stelen, die Deudschen sauffen getrost[9]). Dakle, za Lutera Srbi nisu bili samo „najgori narod“, već i kradljivci.

Da Vas podsetimo:  Dženderizacija Srbije – nasilje nad većinom

Luterovi uvredljivi stavovi prema Srbima zvuče žestoko. Spisak luterovih etničkih predrasuda su 2015. g. objavili autori Instituta Fric Bauer, Katarina Raušenberger i Verber Konicer u knjizi „Antisemitizam i druga neprijateljstva: Interakcija iz ozlojeđenosti (Godišnjak za istoriju i delovanje holokausta)[10]“.

Danas se Luterovo loše mišljenje o Srbima pravda njegovim ranim iskustvima sa srpskim studentima u Vitenbergu, koji je bio omiljeno mesto školovanja Srba (tamo su radije odlazili na školovanje nego u Lajpcig i Frankfurt) i teškoćama Srba da savladaju nemački jezik. U prilog ovome se može istaći jedno Luterovo pismo Bikneru iz 1536. godine u kome mu se žali na nezainteresovanost onih kojima propoveda: „Iako nisam pričao baš učeno, pa sa govornice pogledao publiku, većinu među neznalicama su činile seljačine i Srbi, iako im ja propovedam kao što bi ih majka napojila mlekom[11]“.

Nemačka fama o Srbima „ljudožderima“

Martin Luter je bio veoma obrazovan čovek i upoznat sa istorijskim delom svog savremenika Alberta Kranca „Vandalija“, izdatim u Kelnu 1519. godine, koje je moglo imati dodatnog uticaja na formiranje Luterovog lošeg mišljenja o Srbima.

Doprinos rasvetljavanju razvoja nemačkih predrasuda o polapskim Slovenima je dao Jerg Driker, priređivač „Tužnih pripovedaka iz vendskih zemalja“, u komentaru zavičajnog časopisa oblasti Ličov-Danenberg „Vilinsko svetlo“ iz 1999. godine[12]. Driker je objasnio u kakvom su se ambijentu javile negativne predrasude Nemaca o Slovenima. Naime, Albert Kranc je sve zapadne Slovene smatrao Vandalima. Jedan zapis o putu grofice od Mansfelda krajem XIII veka je tada smataran verodostojnim svedočanstvom o divljaštvu Slovena. Naime, grofičina svita je prolazeći kroz podučje u kojem žive Sloveni naišla na ljude koji su imali nameru da izvrše lapot nad ocem[13].

Protestantski pastor Oldenburga Johan Petarsen u svojoj „Hronici“ Holštajna iz 1599. godine izneo je stav o ljudožderstvu Slovena, naravo bez navođenja činjenica. Među Nemcima je potom sve do XIX veka bilo veoma popularno pripovedanje, a potom publikovanje i čitanje horor fantastike o slovenskim susedima kao ljudožderima. O Slovenima je svoj naročito negativan stav iznosio i Fridrih Engels[14]. Jerg Driker zaključuje: „Koliko su davno ukorenjene predrasude protiv slovenskih suseda u nemačkoj svesti? Koliko su bile učinkovite, snažne i odvratne? Setimo se na primer `Generalnog plana za Istok` Hitlerovog režima. To je ključ pod kojim su se krili rasističko-politički ciljevi nemačkog nacizma, ne samo uništenja Jevreja, već i plan ubijanja `Istrebljenje` (Ausmerzung[15]) trideset miliona ljudi predviđen da se izvrši do kraja rata u istočnoj Evropi. Do kraja rata je nacistička Nemačka skoro ostvarila taj cilj jer je do 1945. godine SSSR izgubio deset posto svoje populacije. Ne samo vojnog osoblja, već civilnih žrtava. Poljska je izgubila 17%, a Belorusija i Ukrajina 25% stanovništva. Što Nemci više uopštavaju, mračnija je senka njihovog istorijskog tereta“.

Lužički Srbi su ipak prihvatali luteranske principe

Ipak, Srbi su s oduševljenjem prihvatili Luterovu reformaciju. Luteranstvo se od početka razvijalo na štetu srpskog jezika. Američki autor lužičkog srpskog porekla Milan Tiler-Pohonč je u članku „Kako su Vendi postali Luterani[16]“ dao pregled iz kojeg se vidi da je od samog početka luteranske reforme u XVI veku, najpre u mešovitim sredinama a potom i čisto slovenskim, upotreba nemačkog jezika potiskivala upotrebu srpskog.

Lužički Srbin Kaspar Peuker (1525-1602. g) je bio zet najbliskijeg Luterovog saradnika Filipa Melanhtona. Kaspar Peuker je bio vodeći nemački prosvetitelj, lekar i humanista svog doba. Nemački luterani su velikom srpskom prosvetitelju nemačkog naroda zlim vratili dobro koje im je činio. Da bi Kaspara Peukera eliminisali tokom borbe za prevlast u vrhu luteranskog pokreta optužili su ga za „kripto-kalvinizam“ 1574. g. čim je postao rektor Univerziteta u Vitenbergu. Internirali su ga u zatvor kraj Lajpciga i držali ga zatočenog čak 12 godina.

Srpska luteranska književnost se rascvetala baš u doba kada je Johan Petersen 1599. godine ponovio „istorijski“ stav Alberta Kranca da su Sloveni ljudožderi. Ubrzo se ispostavilo da je pruska država vrlo raspoložena da srpsku stvarnost prilagodi postulatima starih nemačkih „istoričara“, pa je silom počela da vraća Srbe u nepismenost.

Progon srpske književnosti u Kraljevini Pruskoj 1667-1735. g.

Pruski kralj Fridrih I Vilhelm I Hoencolern je 1667. godine zabranio bogosluženje na srpskom jeziku, a nizom dekreta od 1717. do 1735. zabranio srpsku književnost, pismo i upotrebu srpskog jezika. Prva filološka dela srpskih protestanata lužičke Srbije uništena su. Tek je Juro Krigar na Univerzitetu u Vitenbergu (koji se tada nije nalazio pod vlašću Pruske) 1675. g. izdao knjigu „O Srbolužičanima, slovenskom narodu obično nazivanom `Vendi`“.

Da Vas podsetimo:  Badnje veče uoči katoličkog Božića

U luteranskoj pruskoj državi je prevod Novog zaveta tek posle smrti autora publikovao njegov sin Mihal Frencel (mlađi) 1706. godine. O duboko ukorenjenom osećanju srpske ljubavi za svoj jezik, domovinu i slovensko jedinstvo svedoči pismo srpskog pisca Mihala Frencela ruskom caru Petru Velikom prilikom njegove posete Drezdenu iz 1697. g, koje počinje rečima: „O ti Saksonijo, osobito ti Dreždanju, ti se do sad nikad takvom čašću udostojio nisi da ti dođe veliki car i veliki gospodar koji s milionima svojih podanika govori na našem lužičkom ili sarmatskom jeziku…“ Tada je domaćin Petra Velikog u Saksoniji bio Gotfrid Lajbnic, najčuveniji od svih nemačkih Srba, o čijoj sudbini sam već pisao[17].

Mukotrpna obnova srpske književnosti

Jakub Ksaver Tician je štampao Gramatiku gornjolužičkog jezika 1679. godine, daleko od srpske domovine, u Pragu. Srpski jezik je zvao „vendski“. Bila je to prva gramatika lužičkih Srba koja je opstala do danas i to nije čudo. Na sramotu nemačkih luterana XVII veka, Jakub Ksaver Tician je bio rimokatolik i to jezuit. Šta više, učestvovao je u ratu protiv Osmanlija i poginuo pod Beogradom 1693. godine boreći se za oslobođenje balkanske Srbije.

Prvu srpsku tipografiju je osnovao tek 1721. godine Jan Bogumil Fabricius u Hoćebužu. Tek 1728. g. je otvorena „Lužička seminarija“, prva srpska škola. Što se tiče srpskih protestanata, na univerzitetu u Lajpcigu su osnovali Srpsko propovedničko društvo. Izdali su na Univerzitetu u Lajpcigu „Lipske novine i obaveštenja“ (Lipske nowizny a wšitkizny). Bile su to prve srpske novine. Pošto je Nemcima zasmetalo srpsko ime u naslovu društva, staranje o kulturi i prosveti Srba je preuzimala Matica Srpska u Budišinu, osnovana 1847. godine, pa je procvat srpske književnosti trajao sve do potpune zabrane delatnosti 1937. i konfiskacije imovine Matice Srpske 1941. godine kada su nacisti ponovo počeli progon srpskog imena, jezika, pismenosti i kulture. Istorija prosvete i književnosti lužičkih Srba je na ruskom jeziku dostupna javnosti zahvaljujući Institutu za slavistiku Ruske akademije nauka[18].

Luteranski uzori Aleksandra Vučića

Aleksandar Vučić očigledno nije znao za antisrpske stavove Martina Lutera koje sam naveo. Mogao je o Martinu Luteru da sazna po nešto iz patografije koju je objavio dr Vladimir Stanojević 1959. godine pod nazivom „Tragedija genija“.

Što se tiče Maksa Vebera, putem čije „Protestantske etike i duha kapitalizma“ je Vučić napredovao ka „luteranskom pristupu“, on je u najmanju ruku vrlo problematičan uzor. Veberov naučni rad je od ogromnog značaja, ali daleko od toga da Veber može biti uzor. Naučno možda kojekako, a lično nikako. Čim je Vučić počeo da ističe vrednosti načela ovog nemačkog sociologa kao svog uzora, o Veberu je domaću javnost podsetio Telegraf[19]. Domaća nauka pružila je mnogo određenija saznanja[20]. Pišući o Maksu Veberu, Mihajlo Đurić nije bio maliciozan, pošto je zanemario činjenice da se Veber 1917. godine uprkos protivljenju ekspanzionizmu i totalnim podmorničkim napadima ipak izjasnio za nastavak učešća Nemačke u ratu, pa potom napredovao u akademskoj karijeri, kao i da je Veberova supruga Mariana Šnitger bila prva politički aktivna nemačka feministkinja, a njihov bračni život blago rečeno bio čudan.

Što se Veberovog naučnog značaja tiče, Đurić piše: „U Veberovoj političkoj delatnosti ima mnogo više romantičarskih nego realističkih prizvuka“. (…) „Rastrzan između nauke i politike, Veber nikad nije bio načisto s tim u čemu je smisao njegovog života.“ (…) „Njegovo interesovanje za iskustvene podatke bilo je više ekstenzivno nego intenzivno po karakteru, tako da se osnovne linije njegovog teorijskog shvatanja često gube u magli pojedinosti i uzgrednih rešenja. Ali je zato njegovo shvatanje tako duboko ukorenjeno u iskustvu. U tome je naveća snaga i najveće bogatstvo Veberove sociologije“.

Đurić je naveo mnoštvo problematičnih činjenica koje svedoče o Veberovom karakteru. „Zbog očeve smrti, koja je nastupila neposredno posle jednog njihovog oštrog objašnjenja u vezi s majkom, on se stalno osećao krivim“. Do danas nije poznata priroda njihovog sukoba i veza s očevom smrću. Veber je 1898. godine oboleo duševno i „ta bolest je paralisala njegov intelektualni život“. Priroda bolesti zbog koje je „proveo nekoliko nedelja u duševnoj bolnici“ ostala je skrivena, ali se nagađa da je u pitanju bio nervni slom, pa je nakon dugotrajnog oporavka pred sam kraj života nastavio univerzitetsku karijeru. „Veber je uvek bio i ostao dosledan nemački nacionalist…“. O Veberovom karakteru Đurić zaključuje: „Jedna ličnost koja je ostavljala utisak da je neopozivo opsednuta demonskim silama – to je uglavnom, bilo mišljenje svih koji su Vebera poznavali – može da nas pridobije tek na većem odstojanju“.

Da Vas podsetimo:  Saveti za novu Vladu

Uvidom u istorijski pregled procesa nemačkog odnosa prema Srbima i germanizaciji, jasno je šta je Vučić nakon preumljenja propustio kad je svoje nemačke uzore sagledavao unatrag i fragmentarno. Ignorišući iskustvo balkanske Srbije sa Nemcima u XX veku, uopšte ga nije zanimalo iskustvo srpskog naroda među nemačkim luteranima proteklih vekova. Zanimljivo je da se Vučić o „luteranskom pristupu“ javno izjasnio dve godine posle prihvatanja „protestantske etike“ u interpretaciji Maksa Vebera, što svedoči o protivrečnoj dijalektici povesno obratnog oponašanja, odnosno retrogradnom narativu apstraktno-teorijskog i potpuno neempirijskog pristupa Vučića nemačkim uzorima oko kojih se njegova politička volja uporno trudi da solisticira politički neautentično tubivstvujući bez uspeha da pretvori kvalitet u bilo kakav kvantitet van masovne epigonizacije fenomena sopstvenog duha.

Povodom Vučićevog načina vladanja, Slobodan Antonić je podsetio da je upravo Maks Veber skovao pojam „politički kapitalizam“: „Bojim se da je to sistem koji nastaje: politički kapitalizam, plus plebiscitarni cezarizam evroreformatorskog tipa, plus kolonijalna ekonomija. Mi idemo u Evropu, ali tako da je jedna politička porodica sve bogatija i moćnija, da su strane banke i kompanije sve zaštićenije i osionije, a da smo svi mi drugi sve siromašniji i bespomoćniji. Nisam siguran da ćemo takav put u Evropu preživeti.“[21].

Da Vučić nije uopšteno prihvatio Veberove i Luterove ideje, otkrio bi da su to ideje: jednog čoveka koji je po svedočenju poznanika „neopozivo opsednut demonskim silama“ i drugog, koji srpski narod smatra „najgorim od svih mogućih naroda“ i kradljivcima. Setimo se stoga ponovo reči Jerga Drikera: „Što Nemci više uopštavaju, mračnija je senka njihovog istorijskog tereta“.

„Kurz un kleine ist das irdische Reich,

das himmlische dauert für immer und ewig[22]!“

Dušan Kovačev

www.fsksrb.ru

_________

[1] Kovačev, Dušan – Aleksandar Vučić u Bačkom Jarku proglasio Nemce domaćinima Srbije, FSK, 31. 5. 2017. g.

[2] Osma posebna sednica Narodne skupštine Republike Srbije u Jedanaestom sazivu 15.06.2017, Parlament Srbije.

[3] Aleksandar Vučić, „Oko“, RTS, 29. 12. 2014. g.

[4] Isto, ft. 2.

[5] Kovačev, Dušan – Aleksandar Vučić u Bačkom Jarku proglasio Nemce domaćinima Srbije, FSK, 31. 5. 2017. g.

[6] Planina Harc je mesto koje je Gete proslavio opisujući u „Faustu“ Valpurgijsku noć, odnosno noć veštica koja se dočekuje uoči prvog maja.

[7] Tyler-Pohontsch, Milan – Genealogical newsletter for Americans with Sorbian / Wendish ancestors and friends of genealogy, European Roots; Symmank, Kristian – History of the Sorbs (Wends), Symmank.de.

[8] Doslovno: „Die Sorben stehlen, die Polen saufen, die Tschechen fressen“. Videti: Künzli, Miriam – Karbatland, Neuland Magazin, No 17.

[9] Rauschenberger, Katharina, Konitzer, Werner – Antisemitismus und andere Feindseligkeiten: Interaktionen von Ressentiments, Seite 48, Jahrbuch zur Geschichte und Wirkung des Holocaust, 12. 11. 2015.

[10] Isto, ft. 5.

[11] Dostupno na: The letters of Martin Luther.djvu/23, Wikisource. Luter je Srbe nazvao „Vendima“, kako ih uobičajeno nazivaju Nemci do danas.

[12] Objašnjenje Jerga Drikera se može pročitati na internetu preuzeto iz njegovog rada „Ljudožderi“. Düker, Jörg – Das Jammerholz, Undine Stiwich , Lüchow 1999.

[13] Izvod o događaju dostupan iz istog izvora: Das Jammerholz zu Grabow.

[14] Fridrih Engels, razočaran neuspehom revolucija 1848. godine izlio je čudnu mržnju upravo na Srbe. Po njemu su oni „bedem svireposti i varvarstva, neprijatelji svake civilizacije“ i preporučije da treba Srbe „najodlučnije terorisati“. Prema: Damjanović, Srđan – Srbi u Hegelovoj „Filozoviji povesti“, Letopis Matice srpske, knj. 470, sv. 5, novembar 2002. g. 178, NS. Dostupno na „Projekat Rastko“.

[15] „Ausmerzung“ je naziv celovitosti rada nacističkih eugeničara XIX i XX veka u cilju postizanja rasne čistote nemačkog naroda.

[16] How the Wends became Lutheran? European Roots Genealogy.

[17] Kovačev, Dušan – Aleksandar Vučić u Bačkom Jarku proglasio Nemce domaćinima Srbije, FSK, 31. 5. 2017. g.

[18] A. A. Gungin – Vvedenie v istoriю serbolužickoй slovesnosti i literaturы ot istokov do naših dneй, RAN, Moskva, 1997. g.

[19] M. S – Ko je Maks Veber? Omiljeni Vučićev sociolog, pravnik, ekonomista, istoričar i političar, Telegraf, 13. 3. 2013. g.

[20] Đurić, Mihajlo – Sociologija Maksa Vebera, Sociološka hrestomatija, ITRO „Naprijed“, Zagreb, 1987 g.

[21] Marković, Radmilo – Intervju – Slobodan Antonić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu: Srbija je privatno preduzeće jedne familije, Vreme br. 1379, 8. 6. 2017. g.

[22] „Zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvjek i dovjeka“ (iz srpske narodne pesme).

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime