Madam Ortans – Žena ljubavnica četiri admirala

0
1170

,,Bila je svetica madam Ortans. Ne znam da li je zgrešila u mladosti, uostalom ko je od nas bezgrešan, ali vam se kunem krstom koji držim i Svetom Liturgijom koju pojim da je živela u poznim godinama kao svetica i kao svetica je umrla. Činila je na hiljade dobročinistava i pomogla je njenim sredstvima ljude koji su bili oko nje, ali i one njoj nepoznate.”

Reči oca Manolisa Tzavalakisa – sveštenika crkve Časnog Krsta u Jerapetri na Kritu

Život piše priče. Najlepše su one sa srećnim završetkom. Međutim, šta se dešava kada priču ispovesti izgovara osoba na samrti? Može li ta priča da ima srećan kraj? Ako je suditi po rečima poštovanog oca Manolisa, smrt madam Ortans za nju nije bila kraj, a ni njena ispovest nije imala tragičan epilog. Tugu koju je nosila kroz ceo život, ostavila je u nasleđe Krićanima da se izbore sa njom. Život, rad, savest i zaborav ne mogu jedno bez drugoga, ali ne mogu uvek da se slože. Oni znaju da postanu i ljuti neprijatelji kada pred naše oči donesu slike s kojima bismo želeli da postanemo cenjeni, uvaženi i ponosni. Ipak, nebu nikada nećemo takvi postati, ako zaboravimo na sve one koji su se žrtvovali radom, dušom i telom za nas.

Nažalost, većina Krićana nije zaboravila madam Ortans, ali su zaboravili, ili im niko nije ispričao pravu istinu šta je ona zaista učinila za njih i zašto je veliko njeno delo. Ko je bila Madam Ortans?

Njeno pravo ime je bilo Natali Gitar. Francuskinja, rođena 1863.godine, ali niko pouzdano ne zna gde. Pominju se Tulon, Marsej i Pariz. Vižljasta, tanana i lepa devojka privlačila je poglede velikog broja udvarača. Jedan od njih je bio oficir francuske vojske. Naočit, visok i iz bogate porodice osvojio je srce mlade devojke. Njena sreća nije dugo trajala. Mladoženjina visokostaležna i imućna porodica nije odobrila brak jer je Natali bila obična krojačica iz siromašne porodice. Razočarana i ponižena tražila je osvetu. Utehu i drugu ljubav pronašla je plesu i pesmi. Igrala je i pevala po raznim noćnim klubovima Pariza, a govorilo se da je više godina provela na blistavoj sceni čuvenog Mulen Ruža. Njene divno izvajane noge bile su magnet za poglede balavih bogataša koji su iz prvih redova pratili svaki njen pokret. Kan-kan je bila igra kao stvorena za nju.

Ubrzo, nakon prvih buketa cveća i boca šampanjaca, stigle su i nepristojne ponude. Želja za slavom, bogatstvom  i uspehom ni nju nije mimoišla. Prihvatila je život pun gorčine da bi joj slast osvete bila slađa. Kako to obično biva, slast brze zarade se lako prelije preko gorkog i slanog ukusa stranih tela, tako da um munjevito zaboravi i slaže srce zašto je krenulo pogrešnim putem. Popularnost joj je rapidno rasla, kao i novac i zlato u škrinjama njenog raskošnog stana. Klijenti su joj bili gospoda visokog staleža, oficiri, bankari i ljudi iz vlasti. Krajem devetnestog veka, otvorila je svoj pansion u Parizu. Posao joj je cvetao jer je sa lakoćom privlačila mlade i lepe devojke koje su je molile da im pruži zaštitu. Vrhunac slave u tom poslu je stekla kada se za vreme velike svetske izložbe, 1889.godine u Parizu, okupio ogroman broj ljudi iz svih krajeva sveta da vidi čudo tehnike – Ajfelovu kulu. Videli su i čudo, ali i ono što život čini čudnim.

Da Vas podsetimo:  NEMAČKA HISTERIJA ZBOG SMRTI JEDNOG RUSA

Istih tih godina na Kritu je krenula buna protiv turske imperije. Krićani su se hrabro borili protiv zuluma osvajača koji su na pojedinim delovima ostrva vladali duže od tri stotine godina. Jača i bolje naoružana turska vojska je vršila neviđen pokolj stanovništva. Zbog svih tih zločina prema hrišćanima, saveznici su okupili vojsku i poslali su svoje flote da uspostave mir, sve dok se dve zaraćene strane ne dogovore i dok ne reše svoje nesuglasice. Naravno, engleska, italijanska, francuska i ruska flota nisu došle na Krit da bi Krićanima podarile slobodu, već da bi to lepo ostrvo u sred Mediterana osvojile za sebe i svoja carstva. Saveznička okupacija Krita je trajala od 1897. godine do 1907. godine.

Ono što je manje poznato, da ne kažem zaboravljeno, jeste da Krićani nisu hteli nikoga drugog da im obučava vojsku i gardu osim Crnogoraca. Zato je u Hanju poslata četa od osamdeset crnogorskih žandarma koja je dve godine obučavala Krićane ratnim veštinama i ujedno obezbeđivala mir između hrišćanskog i muslimanskog stanovništva. Dugo vremena nakon njihovog odlaska Hanjani su glavni trg u luci zvali platia Crnogoraca jer su se na njemu za vreme boravka u tom gradu okupljali visoki, mladi đetići pod komandom kapetana Mašana Božovića.

Ratoborna saveznička vojska nije imala puno posla na ostrvu. Ratna dejstva su prestala, ali su učestale tuče između nedisciplinovanih i često pijanih vojnika. Zabave, ali ni žena za ,,razonodu” nije bilo u dovoljnom broju da bi se ,,opustila” uznemirena ratnička armada koja je brojala između deset i petnaest hiljada duša. Na sastanku savezničkih admirala tražilo se rešenje. Ruski admiral Andreof, italijanski Kanavaro, engleski Haris nisu imali nikakav zanimljiv predlog koji bi bio prihvatljiv za ostale strane. Na ideju je došao francuski admiral Potie. Predložio je da u pomoć pozovu njegovu nekadašnju ljubavnicu Madam Ortans i da ona sa sobom na Krit povede svoje devojke. Predlog je, sa oduševljenjem svih prisutnih, oberučke prihvaćen. Madam je došla na Krit sa pet stotina plesačica, pevačica i zabavljačica. ,,London bar” u Hanji je postao mesto provoda svih Don Žuana i zavodnika, ne samo Krita, nego i celog zapadnog Mediterana. Zabave koje su se tih godina na prelazu dva veka održavale u par barova po gradu nisu zabeležene još od antičkih vremena.

Madam Ortans, ne samo da je birala svoje društvo, već je birala i sagovornike. Zapisano je kako je bila zaljubljena u italijanskog admirala Kanavara, ali nije odbijala ni ostale admirale, kao ni posete Elefterosa Venizelosa. Ujedinitelj Grčke i sam stanovnik Hanje bio je njen čest gost. Dobijao je sve preko potrebne informacije prikupljne od lukavo obučene vojske mladih damica koje su znale kako da izvuku od svojih klijenata važne informacije. Govorilo se javno, a više tajno, da je svojim novcem finansirala kritsku autonomnu državu. U ovim rečenicama se skriva naivnost savesti  i kako se od nje očas sakrije prava istina do zaborava. Krićani, a ni Grci, nikada nisu javno priznali i istorijski potvrdili njenu ulogu i velike zasluge  u stvaranju moderne Grčke države.

Da Vas podsetimo:  Klinton ih voli mlade ili šta hoće „Vašington post”?

Molim vas, nemojte da pomislite kako je poštovani sveštenik izjavio da je madam bila sveta žena zbog izdvojenih finansijskih sredstava i informacija koje su poslužile da se formira nova Grčka državnost.Verovatno da je to radila iz ljubavi i poštovanja prema svojim domaćinima, ili je možda, kako to obično biva, radila za interese svog nalogodavaca, ma ko to bio. Otac Manolis je nju nazvao sveticom nakon više provedenih dana pokraj njene samrtničke postelje. Danonoćno je slušao ispovest teško bolesne starice. Nikada nikome nije ispričao šta mu je ona prenela. Samo Bog zna šta je izgovorila prvih dana maja 1938. godine, neposredno pred svoj odlazak na mirnije mesto.

Ipak, svima je bio poznat njen odnos prema devojkama koje su radile za nju. Sve do poslednje su zbrinute. Jedan broj njih je bogato udala. Druge su dobile mogućnost da otvore svoje radnje, prodavnice, lokale… Treća grupa, uglavnom starijih žene, dobile su penzije i kuće. Pored svojih devojaka, ona je pomagala i lokalnom stanovništu: siromašnima, napuštenoj deci, bolesnima, bogaljima… Nije ih pitala kom narodu pripadaju i u kom hramu se mole.

Nakon neuspešne kritske bune protiv saveznika, napustila je Hanju. Preselila se na istočnu obalu i nakon višegodišnjeg lutanja i čestog menjanja mesta prebivališta od Irakliona, Agios Nikolasa i Sitie, skrašava se u gradiću Jerapetri. Vodila je više lokala, a jedno vreme je bila vicekonzul Francuske države. Imala je i neuspešan brak iza sebe, ali je takođe imala čast da ostane upamćena i imenom upisana u nekoliko književnih dela.

Nama je najpoznatija knjiga i istoimeni film po kojoj je snimljen – ,,Grk Zorba”. To je delo slavnog pisca Nikosa Kazatzakisa. Film režisera Mihaila Kakojanisa dobio je dve nagrade Oskara: za sporednu ulogu i za scenario. Pisac ovih redova je imao zadovoljstvo da u svojim rukama oseti težinu figure Oskara koji je Kakojanis ostavio u lokalnom restoranu, nedaleko od plaže Stavros, gde je snimljena čuvena scena u kojoj Entoni Kvin uči stranca kako se pleše muška igra – zejbekiko. Nažalost, pre par godina restoran je izgoreo, a pozlaćena figura je nestala u pepelu zgarišta.

Vatra prvog svetskog rata je zakačila svojim plamenom i Krit. Turci su proterani sa Balkana, a 1913. godine potpisan je mirovni sporazum u Londonu. Sa jedne strane su bili pobednici: Grci, Bugari, Crnogorci i Srbi, a sa druge strane poraženi Turci. Crtale su se nove granice. Između ostalog, rasparčan je i Krit. Četiri regije ostrva su podeljene između četiri pobedničke države. Hanjska oblast je pripala Grčkoj, Retimno je pripalo Bugarskoj, Iraklion Crnoj Gori, a Agios Nikolas Srbiji. Međutim, tada nastaje obrt. Iz nekih neobjašnjenih razloga, tri Balkanske države se odriču dobijenih kritskih teritorija u korist Grčke. Možda bi sve to bilo i danas nepoznato široj javnosti da se Turci nisu dosetili da ponovo zatraže ono što su mirovnim sporazumom drugi dobili, ali ga se odrekli. U smislu: Mi smo vam ga dali, vi ga niste hteli, sad ga mi opet hoćemo nazad.

Da Vas podsetimo:  ZAŠTO SE NEMCI OPET PLAŠE DONALDA TRAMPA?

Igra vlasti, pohlepe i razaranja nikako da prestane. Ko god i bilo gde da dođe na vlast, on bi da prodaje nešto što nije njegovo, ali da se njemu sliva u džepove. Nisam siguran da li je bilo ko dobio bilo šta za ovo istorijsko ustupanje dobijene teritorije. Mada, ne bi me čudilo. Grci su dobri trgovci i vole da daju ispod stola. Da je nekome rat majka, a nekome maćeha, vidi se na stanju bankovnih računa, po vrednosti nekretnina i po broju sačuvanih glava u familijama nakon poslednjeg ispaljenog zrna.

Na ovom, od barutnog dima zagušljivom prostoru Balkana, prostitucija nikada nije legalizovana. Ipak, ona je postala sastavni deo ljudskih sila moći. Uz pomoć nje se dolazi, ostaje ali i odlazi sa vlasti.

Opet se zakuvava na ovim našim prostorima. Vonja para iz zarđalog kazana. Da li će potpaljena vatra i dim rata ponovo da nas guše? Prostitutke, muške i ženske, razmilele su se kao gamad. Smrde, a naivno veruju da im odelo i šminka skrivaju osušeno srce. Prodaju sebe, ali i sve nas. Ima li nekoga da im kaže da se do istine i neba ne stiže tako što se izdaju i mrze ljudi koji životnom postojanju služe. Zaboravljaju se priče. Zaboravljaju se ljudi. Zaboravlja se da nebo svakome ponaosob sudi.

Madam Ortans je bila prostitutka, ali nikada nije izdala svoje bližnje. Volela je život. Bila je nežna. Volela je ljude. Ljubav za sebe nije pronašla u jednom čoveku, ali je nju negovala u svome srcu. Mirisalo je ono kao cvet iz njenog nadimka. Znali su to mnogi, a saznao je i pravoslavni pop Manolis, koji joj je na samrti u ime božanske vere oprostio sve grehe. Otpratio je na nebo ženu koja se svake nedelje u Katoličkoj crkvi molila da joj se dopusti da bezuslovno voli. Bila je svetica, Bog to zna.

Svi mi u sebi nosimo seme. Srećan je onaj koji ode sa ovog sveta sa izniklim i procvetalim cvetom u srcu.

Život piše priče. Najlepše su one sa srećnim završetkom.

Negujte nežnost i ne sušite cveće u sebi.

Milan Nikolić Izano
Izvor: Izano.rs

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime