Mi, koji smo u staroj Jugoslaviji pokušavali da izbegnemo neizbežno – odsluženje vojnog roka, kada bi uspeli da odgodimo polazak, hvalisali smo se pred ”gušterima” koji odlaze – ”da mi vojsku služimo kod privatnika”…
Naravno, služili smo državi, a ne kod privatnika, a bivali ”gušterima” onima koje smo tako nazivali i koji su otišle pre nas. I zavideli im!
Slutili nismo da će se vojni rok služiti i u civilnom odelu, bez oružja, u dečijim vrtićima, ambulantama, centrima za alkoholičare ili u kabinetu predsednika države.
Ali, ni slutili nismo – ama ni u vicevima – da će doći dan da se profesionalni vojnici svakodnevno prevoze u jedinicu – privatno zakupljenim privatnim autobusom!
Saznali na najgori način – kroz vest o saobraćajnoj nesreći: autobus sa 28 uniformisanih pripadnika 4. Brigade Kopnene vojske Srbije, na relaciji Niš – Vranje, kod Vladičinog hana, juče oko 6,20 časova sleteo sa kolovoza! Povređeno 14 vojnika!
Da li je moguće da Vojska Srbije nema autobus, gorivo i vozača – da prevozi svoje ljudstvo, na bilo kojoj relaciji koju određuje borbena gotovost?!
Štednja!
Nikoga ne moramo staviti na poligraf kada izgovori ovu reč, iza koje se krije i onih sramotnih 150 dinara na dan za državne činovnike – među koje država svrstava i vojnike!?
I ne sumnjamo da vojska plaća putne troškove svojim profesionalnim vojnicima koji su, uz onih tridesetak hiljada dinara mesečne zarade, pokušali da uštede na javnom prevozu – zakupom privatnog autobusa – i sa hiljadu-dve dinara pomognu kućni budžet!?
I suzbiju, iz glave izbiju osećaj sirotinje koji sasvim moraju da zaborave kada uzmu oružje u ruke da nas čuvaju…?
Ali!
Ako ova država ima toliko novca da mesecima, već, svakodnevno autobusima prevozi migrante od granice do granice, pa natrag i opet, dakle – ljude koji objektivno beže od rata i kojima pomažemo, ima li nade da ova vlast u ovoj zemlji obezbedi autobuski prevoz i svojoj vojsci, našim vojnicima koji ne beže, nego nas čuvaju od rata?!
Dan uoči nesreće, ”Amnesti internešenel” optužio je Srbiju ”za neadekvatan odnos prema migrantima”! Zna li ta gospoda da naša država organizuje i plaća autobuski prevoz migrantima, hranu, smeštaj…?
Zašto ćute domaći ”Amnesti” i ostale nevladine organizacije, zašto ne traže bolje uslove rada i bolju zaradu za profesionalne vojnike u Srbiji? Zašto ne kažu da vojnici Srbije imaju neadekvatan odnos države Srbije?
Nije njihov ”posao”!
Da li?
Gospodo, da bi ste bili nevladine organizacije, složićemo se, morate imati vladu; da bi ste imali vladu, morate imati državu; da bi ste imali državu, na Balkanu, morate imati vojsku; da bi sve nas sačuvala, ta vojska mora imato dostojanstvo.
Dostojanstvo podrazumeva da se ima vojni, a ne da se zakupljuje privatni autobus.
Sve vas molimo za malo dostojanstva!
Ili će nam se podsmevati u kuso i repato, i šuto i rogato, i najgore od svega, NATO…
Ili je strategija, a da mi ne znamo, da se, uskoro, posle radnog vremena, kući ide samohotkom ili tenkom, pa ujutro – Jovo nanovo… Bestrzajni top dužiće ko god ima ”vespu”, koju može da koristi i privatno, ali da demontira top… Malo veći kalibar – kačiće se na ”jugićevu” kuku, a haubicu može da duži samo ko ima teretnjak…
Kupite te autobuse vojsci!
Nisu to ”migovi”, pa da ne možemo, niti S-300, 400 ili koliko već, to su autobusi, bre! Znate ono: šasija, točkovi, četvrtasta kariserija sa vratima i prozorima, sedištima (mogu i drvena), komandama i vozačem…?
I njega obucite u uniformu i zaposlite, da svaki dan vozi vojnike, a za 1.Maj da ih sa porodicama besplatno vozi na uranak!
Znamo da nemamo za ”migove” i moramo da molimo za polovne, ali – zašto nemamo dostojanstvo?
Radoje Andrić
www.iskra.co