Malo korišćeni mozgovi

2
1017

Srbi su, u to sam se uverio tokom mog, sad već dugog života, u stalnom bekstvu od činjenica i elementarne kauzalistike. Kad god smo mogli da zamenimo uzrok i posledicu, mi smo to i uradili, dok smo činjenice vazda tlačili našim ideologijama, našom verom i našim, od života oslobođenim, istinama.

Potreba građanina da bude infantilan, da nikada ne odraste, da od sebe odbaci svaku, ma i najmanju odgovornost, u oštroj je suprotnosti sa njegovim uverenjem da je baš on pozvan da bude gonič „rage historije“, kako bi rekao Majakovski. Ono prvo – odbacivanje odgovornosti – vidi se po stalnom traženju krivaca u svakome, osim u sebi. Kriv je Tito, kriv je Sloba, kriv je Tadić, kriv je Vučić… Za sve naše promašaje, za sve naše pogrešne izbore, za naše zapišavanje predaka i istorije, za našu tihu, podlu izdaju Kosova, koje smo izgubili „da ne bi ginula deca“, uvek je kriv neko drugi. Nikako da shvatimo, u tom begu od odgovornosti, da je svaki od naših „upropastitelja“ bio naš izbor. Birali smo Tita, birali Slobu, onda Koštunicu, pa Tadića i, na kraju, Vučića. Drugosrbijanci danas peru ruke od Vučića, iako su mu, poput Vesne Pešić, pod rep duvali kad je na vlast dolazio. Antikomunisti su, barem oni stariji, redovno glasali za Tita, valjda da UDBA ne otkrije da su antikomunisti u duši, a posle, kad je Maršal uginuo, ispostavilo se da niko nikad nije glasao za njega.

Odbijamo da shvatimo da su političari i državnici posledica unutrašnjeg života jednog naroda, njegovog tretiranja moralnih i ostalih normi, a da nikako nisu uzrok. Srbi danas imaju Vučića zato što su, od Nušićevog i Domanovićevog vremena, stajali u redu da dobiju dangu i da se gazdama u dupe uvuku. Na kraju su Sorabi i dobili onoga koga su prizivali sto godina.

Da Vas podsetimo:  Početak srpskog sloma, od Broza do Vučića i Porfirija

Nikoga ni Tito, ni Sloba, ni Tadić, ni Vučić nisu načinili boljim ili gorim čovekom, boljim ili gorim ocem, sinom, mužem, ili prijateljem. Sami smo birali meru svog karaktera i – kad je dostigao donju tačku – pojavio se „Gnev Božji“, Aleksandar Vučić. Prizvali smo ga sami, sami ga izabrali i sami stojimo u redu da iz njegove, ili ruke nekog od njegovih satrapa, dobijemo koricu hleba, posao, ili nekakvu pomoć. On je, za razliku od njegovih prethodnika, precizno i tačno ocenio koliko su naše potrebe male i koliko smo parče dupeta spremni da damo za njihovo zadovoljenje. Nebeski narod Matije Bećkovića i Dobrice Ćosića najviše voli – vajdicu.

Patrioti, koji su, hvala Bogu, u punom opadanju, reže na Vučića zato što ovaj daje Kosovo, dok ga mi svi branimo i ne damo ga. Na društvenim mrežama, doduše. Malo je vulgarno što patrioti, koji propovedaju da su pravoslavlje, Putin i Rusija najveće sile koje je iznedrila istorija, grde Vučića, koji je daleko manja sila. To je potpuno ista matrica koju si imali i komunisti: istorijskim materijalizmom i dijalektikom su ovladali istorijom, stekli oruđe pomoću koga će kontrolisati istoriju hiljadu godina, ali im je smetao neki Vlado Dapčević. Vlado kontra istorijskog materijalizma. Isto važi i u ovom savremenom poređenju: ako Vučić opstaje uprkos tolikim molitvama neopravsolavaca da padne s valsti, on neće dokazati da je sam Čerčil, ili Cezar, već da pravoslavlje u istoriji nekako ne radi kako treba.

Uopšte, naši pravoslavni patrioti imaju tu zlu naviku da postiđuju sve one koji ih, makar povremeno i privremeno, shvate zaozbiljno. Lako ih je kupiti, lako kontrolisati. Nisu bolji ni drugosrbijanci, koji isto tako lako unajmljuju sebe ne za tanjir čorbe, nego za pravo da pipnu tanjir, da vide da je čorba topla. Uopšte uzev, u Srbiji se namnožio parazitski ološ koji zna da živi jedino zakačen na budžet i strategija preživljavanja ga odvodi do Vučića, kao što ga je juče odvodila do Tadiće, a prekjuče kod Slobe i Tita. Kad bi sve one grdane i kruele de vil iz nevladinih organizacija znale nešto da rade, ne bi morale da žive od budžeta, ali ne znaju ništa i zato su plaćene za destrukciju. O našem trošku.

Da Vas podsetimo:  Konačni krah kosovske politike Aleksandra Vučića

Ove poslednje demosntracije, čiji sam krah objavio od dana kad su počele, pokazale su svu idiotiju i vlasti, i opozicije. Biće da je bio u pravu Čerčil kad je rekao da „nesolidnosti vlasti odgovara nesolidnost opozicije“. Poklič opozicije da nam je potrebno zdravo i normalno društvo, podrazumeva da je ta opozcija sazdana od samog zdravlja i normalnosti, samo im Vučić smeta da to iskažu. On je, u svojoj nebuloznoj kontrakampanji, takođe obećavao zdravu i normalnu Srbiju. Ono u čemu bi se i on, i kilava mu opozicija lako složili je da političari dele šakom i kapom normalnost i zdravlje, ali to, eto, nije tačno. Ne zato štu su sami prilično sumnjivog mentalnog zdravlja i nesumnjivo rđavog karaktera, već zato što nije vlast ta koja ljude čini boljim. Ko čeka da ga Vučić i Brnabićeva, ili Jeremić i Đilas načine boljim čovekom, zdravijim i normalnijim, veoma će se načekati. Tu se opet vraćamo na zamenu uzroka i posledice: bolja politika izvire iz boljeg naroda, a ne bolji narod od bolje politike.

Svet, a s njim i život, treba da budu, dakle, srećniji, zdraviji, normalniji… Ko ne zna, neka pita naše političare i njihove idiotizovane sledbenike. Samo idiot, naime, ima volju i želju da definiše život i da mu postavi margine između kojih sme da se kreće. Umesto kod lekara, vi po zdravlje i normalnost treba da idete u političku partiju: primarna se deli po opštinskim odborima, sekundarna po regionima, a tercijalna normalnost, sa zdravljem pride, u centralama partija.

Pametan čovek se kloni definisanja života i onoga što je čoveku potrebno. Niko ne zna šta život hoće i kako treba da izgleda. Vek i po prosvetiteljstva i progresivizma u Srbalja je doveo do toga da svaki šloser definiše život, politiku, filosofiju, a ne beži ni od toga da objasni da je Zemlja ravna ploča, da su Sorabi najstariji narod i slične gluposti. Vera u snagu i moć razuma , posle veka i po, najviše se isplatila budalama. Budale su danas jahači razuma. Mozgovi kroz koje nikad nije prošla sumnja, danas su gospodari svih procesa i to ne zato što nešto razumeju, nego baš zato što ne kapiraju ni koja se cipela na koju nogu navlači. Kosmos je pobedio u njima, oni damaraju u kosmičkom taktu: dokazali su da je život stariji od mišljenja i da se može živeti, a da se ništa ne zna, jer – eto, žive i amebe, i plankton, iako mozga nemaju. Ponekad, ali samo ponekad, otključaju mozak i puste neku laku misao da se šeta između ušiju i traži centralni nervni sistem, ali se uvek ispostvi fatalna mana: ono što se ne koristi, vremenom atrofira i kefalo koje nije naučilo da misli, redovno odvodi do pogrešnih zaključaka i veoma temperamentnu odbranu tih lapsus mentisa.

Da Vas podsetimo:  Masovno ubistvo u „Ribnikaru“: Tri meseca kao tri godine

Vučić – ali ne samo on – moguć je u jednom narodu koji beži ne samo od činjenica i odgovornosti, nego i od dubljeg mišljenja. Opet, bez odsustva mišljenja, logike i kauzalistike, nema istinskog demokratskog procesa, koji podrazumeva da jednakost u pameti nije preduslov za političku jednakost. Srećom, hirurzi i građevinci se još ne biraju na izborima, inače bi nastao opšti pomor u Srbalja.

Milan Milenković
Izvor: milanmilenkovic.com

2 KOMENTARA

  1. IZDAJA I PLJAČKA NA DELU

    Ova Srpska Napredna Stranka se mnogo ukenjala od tih vešala i pominje ih svaki dan. Verovatno da imaju (debeo) razlog za to, pa hoće na vreme da preduprede eventualne priče na tu temu!? Međutim to se odnosi na sve srboždere koji su teško opljačkali i izdali ovaj narod i ovu zemlju. Kad proradi sud svi će oni zaigrati kolo zvano pripirevka. To su oni koji su blokadom medija sakrili počinjena zla nad ovim narodom. Taj narod da zna istinu odavno bi im presudio i bez suda. O kakvoj se vlasti radi najbolje govori sam Vučić, koji nas je doveo i do bankrota, do prosjačkog štapa i do građanskog rata. Da bi prikrila ogromnu pljačku i ogromnu izdaju Srbije, ova vlast je spremna na sve, pa i na rat sa narodom. U zadnje vreme pojavile su se stalne i javne pretnje svima onima koji nisu izdajnici već branioci Srbije. Okidač povlače iz svih mediji po Srbiji. Kad Srbija postane pravna država svi ti medijski pomagači koji su služili ovom težimu, moraće da završe život na robiji. Ti mediji su rak rana ovog naroda, i danas ko čačka oko TV-a može lako poginuti. To je i tu je VUČIĆEVA-PANDORINA KUTIJA“. A kad puknu ti mediji onda (narod kaže) „ode mast u propast“ i svi kriminalci na čelu sa Vučićem će pobeći iz Srbije. Nećemo ostati jadni bez njih, ali će mo ostati rasčerupana kokoška. Gde smo bili, nigde šta smo radili ništa. Ali Srbije više nema. Živi bili pa videli…
    Vremena su teška za srpski narod, a kako ćemo se izboriti sa ovolikim lažovima, lopovima i izdajnicima videćemo. A što se tiče klijenata za vešala njih ima, ima ih na sve strane. To su sve (okoreli) kriminalci. To ceo svet vidi i zna samo Srbi to još ne vide i neznaju…

    P. Sajdžo Bogutovac

  2. SRPSKI NACIONALISTA

    U Srbiji se još od 1941. godine, reč nacionalista stalno zloupotrebljava u negativnom kontekstu, kako bi se sejao strah u srpskom narodu. Pošto više ne mogu da istrpim tu nepravdu, rešio sam (pošto niko drugi neće) da malo pojasnim neke termine…
    Dolaskom komunista neke reči su nestale iz Srpske literature, a to su neki pojmovi koji se i danas kose sa komunističkom ideologijom. Pored istine i poštenja zabranjene su reči: nacionalista, patriota, rodoljub, desničar i dobrotvor. Upravo ovo su i karakteristike ljudi koji su stvarali ovu državu. Ovi termini su toliko izvrgavani ruglu, da se Srbi tih reči boje i danas. Danas je došlo i do „zamena teza“, gde se branioci Srbije proglašavaju za državne neprijatelje, a rušioci države se proglašavaju za spasitelje. Zbog nepoštovanja ovih termina Srbija je došla do praga nestanka. I zbog toga ja sad iskaljujem svoj bes…

    JA SAM taj srpski nacionalista ali nisam izazivač rata kako me većina predstavlja. Uostalom zovite me kako god hoćete, ja znam kosam, i šta sam, i kako se osećam. Ja sam taj rodoljub koji voli svoju zemlju, srpski narod, svoju veru i istoriju. Potpuno sam svestan da sam danas velika manjina u Srbiji. Mogu samo da zažalim što nas nema više ovakvih. Jer da su svi kao ja, Srbija danas ne bi imala ovakve probleme. Recimo ja nebih bio u dilemi čije je Kosovo na primer. Ja uvek pokazujem i veliku ljubav prema Srbiji i srpskom narodu, što znači da sam i patriota i rodoljub moje zemlje. E sad tačno je da bih ja stavio interese mog’ naroda u prvi plan, što smatram da je i potpuno normalno. Prava manjina bi poštovao sve dok ne počnu da ugrožavaju moju nacionalnu državu. O ovim pitanjima moraju biti nadležne institucije države, kako neko ne bi zloupotrebio svoja manjinska prava u Srbiji. Manjine u Srbiji treba upozoriti da žive u Srpskoj državi, i da su dužni da poštuju zakone Srbije. Tu se mora voditi stroga kontrola, jer mnoge manjine u Srbiji za rad svojih interesa ugrožavaju naš srpski nacionalni interes. Ja kao nacionalista imam obavezu da se borim za slobodu i prava mojeg naroda i celovitost Srbije, i po cenu da te manjine ostanu nezadovoljne, jer mi je preča moja zemlja i moj narod nego manjine u njoj.
    Ja sam Srpski nacionalista i mene ne može niko prevariti, a kome se ne sviđa moja Srbija može odmah otići iz nje. Za utehu može im poslužiti srpska dijaspora koja je najveća na svetu, koja je bežeći spašavala živu glavu od srpskih komunista. Desničari (monarhisti) se danas bore za njihov povratak na svoju grudu. Na to imaju pravo i ako ovde još žvalave komunistički izdajnici!?

    Na kraju, dragi srpski narode na delu je otvorena izdaja i pljačka naše Srbije. Naša dužnost je branimo svoju zemlju i svoj narod od ovih izdajnika. I braniti svoju državu od ovih srboždera je velika čast, i znajte da umesto vas to niko drugi neće uraditi… Volim Vas…
    Pozdrav svim nacionalistima sveta i po cenu da pocrkaju svi izdajnici…

    P. Sajdžo Bogutovac.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime