Agresija na Jugoslaviju, i posebno na srpski narod, nije započela 1999. godine i nije bila prvenstveno fizičkog, već duhovnog karaktera. 1999. tek je jedna od materijalizacija duhovne agresije koja je otpočela deset godina unatrag.
U današnje doba američke mondijalizacije i hipokrizijskog isticanja “prava čovjeka”, pravila igre ovakve hipokrizije određuju da duhovna agresija uvijek prethodi fizičkoj. Srbi su, dakle morali biti demonizirani prije nego što se nastojalo da budu uništeni fizički. U taktičkom pogledu, a pošto su glavni svjetski mediji bili u rukama agresora, bilo je lako, u toku permanentne agresije na Jugoslaviju/Srbiju, izmisliti i difuzirati niz neistina o srpskom narodu: “logori smrti”, “logori za silovanje”, itd.
Ali agresor je znao da su te (uglavnom) laži bile kratkotrajne prirode koje će se lako razotkriti i koje će svjetsko mnijenje lako zaboraviti. Pošto je uništavanje Jugoslavije i Srbije zamišljeno kao dugoročno, trebalo je pronaći neku zlokobnu metaforu kojom će se za sve vjeke vjekova okarakterizirati srpsku naciju kao zločinačku, genocidnu, i koja ce opravdati sve moguće daljnje rušilačke akcije protiv tog naroda.
U tom je smislu prvo pokušano sa sarajevskim masakrima. Ali, to je bilo traljavo izvedeno. Neki zapadni mediji su se oteli kontroli i dekulpabilizirali Srbe, a postojali su i tajni izvještaji sa terena pisani od strane “mirovnjaka” i upućivani Ujedinjenim nacijama, gdje je bilo jasno naznačeno da srpske krivice u tim masakrima najvjerojatnije nije ni bilo.
Onda su američki centri za psihološko ratovanje isplanirali Srebrenicu. Plan je bio kompleksan i dugoročan. Trebalo je to područje proglasiti “zaštićenom zonom”, dići medijsku buku oko nemogućih uslova života u tom gradu, dozvoliti Srbima osvajanje ostalih “zaštićenih zona”, koncentrirati više hiljada muslimanskih boraca u tom “demilitariziranom” području i, konačno, uvjeriti rukovodstvo u Sarajevu da Srebrenicu, bez borbe, treba predati Srbima.
Računica američkih “psi-ratnika” bila je jednostavna. Srbi će se vjerojatno osvetiti jednom dijelu Orićevih bandi koje su bile napravile pravi pokolj Srba u mjestima oko Srebrenice, jedan dio Muslimanskih boraca će izginuti u proboju, jedan će dio biti zarobljen i zatvoren, jedan dio Muslimana će se povući prije predaje, a dio Muslimana iz Srebrenice je već bio mrtav, tko zna na kojim bojištima. Pritom treba reći, da postoji nesumnjiva izvjesnost da su neke srpske jedinice i/ili pojedinci počinili teške zločine nad zarobljenim Muslimanima (muškarcima).
Sve u svemu, skoro je izvjesno da masakra u obimu koji mu se pripisuje (6-12000) nije bilo, ali su zato bile stvorene sve medijske pretpostavke za socijalnu konstrukciju srebreničke tragedije. U tom kontekstu, faktički masakr, u stvari, nije ni bio potreban.
Američka operacija duhovnog masakra nad Srbima je uspjela van očekivanja. Srbi su prihvatili “trojanskog konja” (ili “danajski dar”), neoprezno (nemedijski) se ponijeli nakon ulaska u Srebrenicu i dozvolili su zapadnoj propagandnoj mašineriji da se razmaše.
Mada su dokazi za navodni masakr bili i ostali upitni što se tiče broja, mjesta i načina pogibije, propagandni ratno-politički kompleks SAD-a je učinio svoje. Srebrenica je postala jedan od najvećih mitova dvadesetog stoljeća. Srbi su bili optuženi za najstravičniji masakr počinjen u Evropi nakon Hitlerovih vremena. Sve zločinačke akcije, laži i agresije izvedene protiv srpskog naroda od strane “međunarodne zajednice” su time počele dobivati legitimitet. Srebrenica, neprekidno-periodično nametana od strane medija, je postala halouinski “fakat”.
Ušla je u anale međunarodnih institucija, u video igre, u školske udžbenike, u pisane antologije o svjetskim genocidima, počele su se osnivati asocijacije za zaštitu i političko-pravnu rehabilitaciju “srebreničkih žrtava”, financirani su, u tom pogledu, programi i spomenici od strane međunarodnih institucija, a Haški tribunal već dvije decenije zasniva svoje navodno “moralno” postojanje na srebreničkoj tragediji. Mit Srebrenice je proradio u toj mjeri, da su ljudi na Zapadu dobili Pavlovljeve uslovne reflekse: čim im se kaže riječ ‘Srbi’, oni odmah pomisle na Srebrenicu, i obratno.
Tragično za srpski narod je bilo i to, što je politička ekipa asistirana dijelom srpskih intelektualaca i većim dijelom medija, koja je nakon “Oktobarske revolucije” 2000-te godine došla na vlast, bila uglavnom plaćena i uzdržavana od strane Amerikanaca. Kao takva, ona je aktivno širila američku propagandu o navodnim srpskim zločinima u vlastitoj zemlji nastojeći da u svakom pogledu dokrajči Jugoslaviju i Srbiju. Izmišljale su se hladnjače i masovne grobnice prepune ne-srpskih lješeva, a zapadni film (‘The cry from grave’) o tzv. “srebreničkom masakru” -u kom se, uzgred rečeno, ništa takvog nije moglo vidjeti- nametan je srpskim gledaocima maltene svakodnevno.
Kulminacija plaćeničkog antipatriotizma bila je gangstersko hapšenje Miloševića i njegovo izručivanje Haškom tribunalu, kao i hapšenje i izručivanje velikog broja srpskih patriota istoj američkoj instituciji. Nije beznačajno ni to, što su službene srpske delegacije prisustvovale otkrivanju spomenika o srebreničkim žrtvama i pokopu istih. Jedan zanimljiv “detalj”: nitko na tim manifestacijama, nažalost ni sama srpska delegacija, nije ni riječ zucnuo o više hiljada pobijenih Srba u Srebrenici i oko nje; samo su Muslimani označeni kao žrtve. I dok su se srbijanske službene ličnosti izvinjavale muslimanima, muslimani se nikada nisu izvinuli Srbima radi počinjenih zločina nad njima u Srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995.
U ovoj točki dolazimo do ključnog paradoksa. Obilježavanje godišnjice zločinačke AMER-NATO agresije na Jugoslaviju i Srbiju, a prešutno priznavanje mita o srebreničkom masakru nad Muslimanima, kao i odvajanje tih dviju stvari, je teška proturječnost. Oni koji to, nadajmo se nesvjesno, rade, ne razumiju značenje Srebrenice kao jedne od već priznatih svjetskih metafora. Ta metafora, u svijesti stotina milijuna ljudi širom planete, aktualizira i pravi “istinitim” skoro sve: srpske “logore smrti i za silovanje”, sarajevske masakre “počinjene od strane Srba” kao i “genocid Srba nad albanskim stanovništvom” na Kosmetu. U isti mah, srebrenička metafora, mada ne legalizira, daje solidnu legitimizaciju i samoj AMER-NATO intervenciji iz 1999. godine, a pruža i opravdanje svim ostalim američkim “humanitarnim ingerencijama i intervencijama” u svijetu.
Ne može jedan narod govoriti kako je neka vojna intervencija protiv njega bila neosnovana i zločinačka, a istovremeno, prešutno, priznavati, da je on sam vršio i izvršio nečuvene zločine! Još jednom, da li stvarno može netko biti toliko nesvjestan ili glup pa ne povezati, ili ne željeti povezati te dvije stvari. Oni koji to rade, bez obzira na njihove najbolje namjere, prave neprocjenjivu štetu srpskom narodu, a u izvjesnom smislu su čak i lošija varijanta od plaćeničke srpske političke ekipe koja je posljednjih godina za svoju prljavu antipatriotsku rabotu imala novac kao opravdanje.
Zaključak koji se neminovno mora izvesti iz prethodno rečenog je slijedeći. Prva, najhitnija i najsvetija dužnost istinskih srpskih intelektualaca i njihovih foruma je demistifikacija srebreničkog mita, konačno otkrivanje istine ma kakva god ona bila. Sve dok taj mit bude postojao, i sve dok oni budu šutjeli, ništa drugo, sveto, neće i ne može postojati, pošto ta zlokobna fikcija prlja sve napore i svaku projekciju ljudske budućnosti za srpski narod. I neka se ti intelektualci sutra ne iznenade kada, između ostalog, taj isti mit bude (po)služio već uveliko organiziranim separatistima kao ključno opravdanje i kao „inspiracija” za niz novih sitnijih “Srebrenica”, što bi trebalo da u bliskoj budućnosti iskomada i samu Srbiju tako da od nje ni slovo S više ne ostane na geografskoj karti svijeta.
Emil Vlajki
www.nspm.rs
