Maske na otvorenom

0
1385
Foto: printscreen (Vidovdan)

Dok je situacija kod nas i u svetu ozbiljnija no ikad, Srbija se izdvajati mora – ovog puta po neozbiljnosti. Nigde se tako lako dezinformacija ne tumači kao informacija. Tako da nek ne čudi da je zemlja od 7 miliona stanovnika uvela obavezno nošenje maski na otvorenom to jest svugde. Sedam milijardi, koliko postoji na planeti ljudi izloženih problemu korone, srećom pa ima pametnijeg posla, inače bi se uhvatilo za stomak. Ako je tako, onda bi vrlo brzo bio otplaćen državni dug onako po biblijskim brojkama, sve po sedam –u ovom slučaju milijardi, evro po evro koliko i košta jedna maska dnevno. Željko Mitrović ne bi znao šta bi s toliko novca s obzirom na mašine za pravljenje, gle čuda, medicinske opreme, a bogme i Baka Prase bi stao na noge vrativši u pogon maske sa epohalnim logom: „šaim se“.

Jedno je sigurno, Muslimani bi se najviše obradovali uvođenju takorekuć feredža u sav svet, koji je do pred samu pošast iz zemlje u zemlju planirao zabranu nošenja istih. Ono što nije precizirano „našim“ zakonom jeste, važi li to i za siledžije ili samo za javne kuće koje uredno plaćaju porez? Mora li tamo neki nasukani na pustom ostrvu Robinzon ili Adam, svejedno, odvojiti od svojega stida smokvin list i metnuti ga na usta? Da li je neophodno i u sauni pridržavati se te rigidne mere? Kako će pastir na vrh čuke s frulom dozivati zalutalo jagnje? Da li isto važi i za vozača u autu sa spuštenim i dignutim krovom? Kako će Al Paćino raspoznavati nadalje žene? Šta ćemo s onima što vole pustiti glas uz neku prigodnu ariju pod tušem? Da li to striktno važi za sve plivače, i one u svom privatnom bazenu sa prstenom na naduvavanje ili i za one sa milionskim jahtama?

Da Vas podsetimo:  Nije u pitanju samo Beograd. Treba ponoviti sve izbore

Ova i slična pitanja ne postavlja nikakav pesimista s ružom, niti će zarezivati neminovna poređenja poput: „meša babe i žabe“. Naravno, ukoliko se ova sve samo ne šaljiva komparacija površno posmatra. Problem je znatno dublji. Ako se prisetimo da se u životu sve odnosi na strah od smrti i hedonizam, drugim rečima egoizam, lako dolazimo do zaključka da je u poslednje vreme aktuelniji mortalitet. Međutim, to ne znači da treba zanemariti natalitet. Niko nije rekao da je Srbija prva na udaru u svetu kao Venecija koja tone, ali, ono što je sasvim sigurno jesu maske koje svako malo na svoj način nosi. Iz tog sveopšteg maskenbala besmisleno je uzimati hleb iz usta struci, pa i teoretičarima zavere. Stoga, nećemo trošiti već protraćeno vreme na svet koji nestaje, već isključivo na svet koji nastaje.

Svedoci smo vremena gde smo svi upleteni u jednu te istu mrežu, a ona se zove (iako ih ima više) društvena mreža. O, kako to vređajuće za inteligenciju zvuči. Poput virusa koji nema apsolutno nikakvu koncentraciju napolju, tako i ta tzv. društvena mreža postade jedina koja nas spaja. Ono što spaja sve nas korisnike to jest učesnike tog nevidljivog maskenbala je samoobmana kroz najmizernije solidarisanje. Maske su šablonizirane odavno. Na muškarce je odveć uzaludno trošiti reči, oni to po svojoj prostoj prirodi demonstriraju u objavama, pri komentarima ili u porukama. Ukoliko vidite srećno razvedenu ženu, budite srećni da već nije poodmakli slučaj histrioničnog poremećaja. Ukoliko vidite, pak, presrećnu ženicu koja blista i u kuhinji i u idiličnoj bašti i u najširem mogućem spektru interesovanja, zabrinite se za onaj kutak bračne sreće pod mesečevim lampionom, koji često zna da bude drečavosferičnog oblika. Ali, najzastupljeniji procenat učesnica ovog karnevala bez granica je tip devojke koja će se reklamirati: red slika sa domaćim životinjama, red slika sa sitnom decom u naručju. Taj sindrom poznat još kao Merlin Monro, kod nas prisutniji od prve epizode serije Seks i grad, u mnogome je promenio muško-ženski folklor. Zlatno vreme imidža balkanske sirovine koga na povratku iz kafane čeka lavor vruće vode i žena hladne glave je davno prošlo. Potom je usledila neslavna era kada je muž dočekivan s lavorom hladne vode s prozora i žena kojoj su dogoreli živci. Sadašnju epohu krase potuljene muškarčine koje pamte i prepričavaju zlatna vremena u još ponekim uskim krugovima. Na drugoj strani devojkama, zatečenim u reproduktivnoj krizi, uzori su Marijana, Nataša, Jelena, Jovana, Dajana, Ana, Bogdana… a sve u potrazi za tošom. Toša nije klasičan tatin sin. Sva su tatina deca, ali tatin sin je pre svega naslednik oca koji je imovinu stekao svakako samo ne na pošten način. Opet, tatin sin uz to nekako po difoltu mora biti nesposobnjaković. Toša je već nešto drugo. On je tatin sin, ali, najvažnije od svega: laka lovina i kasnije, kada je reč o razvodu i komforu – lak za obradu.

Da Vas podsetimo:  Ovo i ono vreme, ovi i "oni" protesti, onaj i ovaj predsednik - ali ishod će biti sličan

Kada smo se već opredelili za glumatanje, lažno predstavljanje, da bi se postigao cilj, koga bismo za simbole uzeli do prave glumce. Simbol simbola je junakinja istoimenog romana Emila Zole – Nana. Slučajno ili ne, trenutno je na udaru udvarača celog našeg susjedstva, princeza hrvatskog glumišta čiji identitet iz plemenitih manira nećemo otkrivati. Naime, mnogi susjedi prvenstveno bi je prepoznali u gorenavedenim redovima, ali joj nikako ne praštaju odabir kavalira. Mnogi bi ga poredili sa Kvazimodom, iako je to previše surovo i arhaično; Gargamel, pak, suviše detinjasto; za Gotbarda – zlicu iz Labudovog jezera ko pa zna; a za Karlosa Teveza i više je nego degute. Možda je najukusnija usporedba ona da je toliko grdan da ga Kinezi na pijac ni sa maskom ne bi pustili. Po mom skromnom mišljenju, njima najviše smeta šljašteća jahta i, evidentno, lagodan život koji joj pruža. Ako je tako, onda se slažem, i te kako. Kad smo već kod pozorišta, ne mogu da ne primetim da je naprosto iz svih drama, ako ne i teatara, proteran sa repertoara bilo kakav tekst tj. komad sa srećnim završetkom. Jesu li ljudi toliko ogrubeli ili toliko zasićeni postali te sve što nalikuje romantici, oni tretiraju za melodramu i šećernu vodicu? Ne bih se složio, nek mi oproste ljudi koji se bolje razumeju u daske koje život znače. Usuđujem se okriviti upravo maske koje hteli-ne hteli, život nam znače. To više nije bezazlena distanca od metar i po, do dva, već potpuna distanca. Niko nije rekao da treba verovati u bajku kada se na njen poljubac, zaboga, žaba pretvara u princa. Ali, nepravedno je bilo bez pitanja, pa i formalnog suđenja prognati nam bajke iz života. Hepi-end poslednji može biti štetan po razvoj deteta. Stoga apelujem na roditelje da održe u životu tu glavnu poentu i smisao bajki, a to je tendencija ka hepi-endu. Neka to bude i zabluda, ali i to je korisnije na kraju puta, nego shvatiti da nisi odmakao od početka.

Da Vas podsetimo:  Zaposleni u javnoj administraciji nemaju ni za minimalnu potrošačku korpu, tvrde sindikati

Branislav Jevtić
Izvor: vidovdan.org

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime