Masovno nesudjelovanje

0
220

Prošle nedjelje održani su još jedni izbori za vijeća nacionalnih manjina ili kako ih mediji zovu – manjinski izbori. Javnost i mediji bili su za njih uglavnom nezainteresirani. Osim informacija o datumu održavanja, gotovo da nije bilo objave ni poziva građanima da se uključe u izborni proces i aktivno sudjeluju u biranju svojih predstavnika. Medijska šutnja bila je skoro sveobuhvatna, a sudjelovanje birača u potpunosti poražavajuće, na granici smislenog. Na 850 biračkih mjesta pravo glasa imalo je oko 250 tisuća hrvatskih građana pripadnika nacionalnih manjina. Ukupna izlaznost, računajući sve nacionalne manjine, bila je 4,94 posto, odnosno svaki 20. pripadnik nacionalne manjine izašao je na izbore i odabrao svoje predstavnike za sljedeće četiri godine. Odaziv pripadnika srpske nacionalne manjine, na primjer, u Gradu Zagrebu iznosi pomalo nestvarnih 1,45 posto. Od 21.582 građana koji se u matičnom uredu Grada Zagreba vode kao pripadnici srpske nacionalne manjine samo njih 314 odazvalo se i iskoristilo svoje demokratsko i ustavno pravo. Iz takvih podataka jasno proizlazi da su se na izbore odazvali samo kandidati, članovi njihovih obitelji te prijatelji i poznanici koje su osobno uspjeli animirati. Nikakvi programi i kampanje nisu motivirali birače da se pojave na biralištima i odaberu smjer razvoja manjinskih zajednica.

No zabrinjavajuće niska izlaznost na izbore nije karakteristična samo za nacionalne manjine. Ona je dio sada već dugoročnog trenda isključivanja građana iz političkih procesa, koji svoju najvidljiviju manifestaciju dobiva na izborni dan, kada se očituje u masovnom nesudjelovanju u procesu odlučivanja. Izbori za vijeća nacionalnih manjina imaju nekoliko otežavajućih okolnosti koje drastično utječu na sudjelovanje birača. Osim potpune medijske nezainteresiranosti, broj birača desetkuju i nacionalna mimikrija te potpuno nepoznavanje svrhe, uloge i ovlasti takvog oblika manjinske samouprave. Bez aktivnog, upornog i edukativnog sudjelovanja medija u procesu osvještavanja svrhe demokratskog izbora manjinskih predstavnika, izbori su postali puka forma u kojoj sudjeluje organizirana manjina koja uz minimalne napore osigurava sudjelovanje u predstavničkim tijelima.

Manjinskim izborima prethodili su mjesni izbori u nekoliko gradova diljem Hrvatske, a izlaznost birača od oko 15 posto pokazuje da demokratski proces ima sve manje pobornika bez obzira na razinu na kojoj se odvija. Politika polako, ali sigurno postaje posao u kojem ideje i vrijednosti više ne igraju gotovo nikakvu ulogu. Nositelji političke moći, svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno, uspjeli su ogromnu većinu građana uvjeriti da su izbori nepotreban ukras demokracije koji ne može ništa promijeniti. Prezir prema izbornom procesu najbolje opisuje uzrečica: „Da izbori mogu nešto promijeniti, bili bi zabranjeni.“ Dok se većina građana gura iz polja političkog odlučivanja, vladajući, koristeći javna sredstva, izgrađuju čvrstu i nepokolebljivu vojsku birača interesno povezanih i zainteresiranih za održavanje dobrih izbornih rezultata. Na taj način, demotiviranjem većine birača i izgradnjom vlastite, financijski ovisne vojske birača, danas smo se doveli u situaciju da i parlamentarni izbori teško prebacuju izlaznost od 50 posto. Još jedni izbori koji pate od teške nezainteresiranosti birača su oni nadolazeći za hrvatske predstavnike u Europskom parlamentu. Na onima održanima 2014. izlaznost je bila poražavajućih 25 posto, a ništa bolje se ne očekuje ni 26. maja ove godine, kada će nešto više od 3.700.000 birača dobiti priliku odabrati svoje predstavnike u Europskom parlamentu.

Isključivanje građana iz političkog procesa jedan je od najvidljivijih simptoma krize s kojom se danas suočavamo. Uzrokovano razočaranjima u nositelje političke vlasti, korupcijom, trgovinom političkom moći i utjecajem te neispunjavanjem zadanih obećanja, ono je dovelo u pitanje same temelje demokratskog poretka zasnovanog na političkoj participaciji građana. Pravo glasa, nekoć ekskluzivno za privilegiranu manjinu, a onda teško izboreno za sve društvene slojeve, polako ali sigurno postaje sredstvo organizirane manjine za osiguranje političke moći, a ne sredstvo kontrole i korekcije moći i utjecaja nositelja vlasti.

Građani, uvjereni da nikakve strukturne promjene nisu moguće, polako se isključuju na svim razinama političkog odlučivanja, olakšavajući onima na pozicijama moći da stečene pozicije zadrže bez većeg problema. Smanjivanje demokratske kontrole dodatno slabi ionako loše institucije, a korupcija, klijentelizam, nepotizam i druge devijantne društvene pojave bujaju bez ikakve kontrole. S vremenom, političke elite koje su u građanima izgubile regulatora više ne razlikuju prihvatljivo od neprihvatljivog ponašanja.

Dušan Cvetanović
Izvor: P-portal.net

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime