Mediji o ženama žrtvama porodičnog nasilja

3
1192
Foto: Flickr, Jeffrey

Ona je kriva i kad je ubijena

O ženama koje su žrtve nasilja u porodici, mediji i dalje najčešće izveštavaju tako što kod publike podstiču „niske strasti“ zarad profita

Ukucate li u pretraživač „ubio ženu“, izaći će bezbroj članaka sa sličnim sadržajem: on je nju „iskasapio“, „prerezao joj grkljan“, „usmrtio je metkom“, kamenom, satarom, sekirom… Takve vesti često prati opravdavanje nasilnika, svesno ili nesvesno, pa ili „nije mogao da prežali što ga je ostavila“, ili je bio ljubomoran, ili je previše popio…

U situaciji kad ona preživi, broje joj se modrice i stari „grehovi“, što govori da je za svoju zlu sudbinu i ona delom zaslužna. Kriva je i ako je preminula. Ako on sebi posle čina ubistva sam presudi, to je bilo zato što ga je „pekla savest“, dok se zapostavlja veća mogućnost da je do samoubistva došlo jer je nasilnik izgubio kontrolu koju je sve vreme želeo.

Piše se maltene isključivo o fizičkom i seksualnom nasilju, dok se psihičko i ekonomsko ne prepoznaje. Ide se naruku zlostavljačima čak i opisom da je bio „fin, pristojan“, što, uz impliciranu „odgovornost“ žrtve, relativizuje krivično delo

Oni što završe iza rešetaka dobiju zaštitu patrijarhalnog načina izveštavanja, dok se zlostavljana žigoše, a ubijena brzo zaboravlja, upozoravaju aktivistkinje feminističkih organizacija.

Iz tog razloga – da se žrtva zapamti, ali i u cilju preduzimanja institucionalnih mera da se navedeno više ne ponavlja, aktivistkinje Mreže Žene protiv nasilja pokrenule su inicijativu da se ustanovi Dan sećanja na ubijene žene žrtve nasilja, 18. maj, koji se od ove godine obeležava. To je prilika i da se podsetimo da mediji izveštavaju o pomenutim zločinima najčešće tako što kod publike podstiču „niske strasti“ zarad profita. Ali da nije njih, femicid bi bio nevidljiv, jer ne postoji njegova zvanična statistika, naglašavaju u Mreži.

U ime žrtava, aktivistkinje su nedavno na plato ispred zgrade Vlade položile 40 pari crvenih ženskih cipela, aludirajući na prosečan broj femicida godišnje, ali i opominjući na odgovornost za odnos društva prema ovom, blago rečeno – problemu. Zanemarimo li državu – koja je najodgovornija – najveći uticaj na to kako tretiramo femicid imaju upravo mediji.

Brutalno ubistvo postaje „tragedija“

Gonjeni potrebom za većim tiražom, gledanošću i brojem „klikova“, oni se često služe nečasnim sredstvima u prikazivanju „tragedija“ – što ubistva nisu, već se tu radi o teškim krivičnim delima. Zbog toga je kostur medijskog priloga uveliko prepoznatljiv.

Da Vas podsetimo:  Svi smo prolazni, služba ostaje: Kako je stavljena tačka na jedini slučaj ubistva novinara za koji je postojala opipljiva šansa da bude rešen?

Dakle, nakon naslova čiju smo poentu istakli na početku, sledi razrada puna sličnih opaski i insinuacija, da je ona „provocirala odećom“, „kačila fotografije na Fejsbuk“, bila narkomanka… Siže se potkrepljuje „procurelim“ informacijama iz MUP-a i drugih ustanova. Ponovo se i ponovo iznosi intima (čak i maloletnika), bez obzira na kršenje zakona, Kodeksa i osnovnih etičkih pravila, kao i opomene Saveta za štampu, novinarskih udruženja i poverenika za ravnopravnost, i zaštitu ličnih podataka. Na televiziji se o tome šturo izveštava, pa REM i nema na šta da reaguje, ali i kad ima, regulaciono telo ćuti kao zaliveno. U komentarima onlajn vesti obično se čude „što ga nije ranije napustila“, što je sve zajedno posledica neodgovarajućeg pristupa posmatranom slučaju.

Isti je razlog, lična dobit, što se tonus javnog mnjenja svakodnevno podiže vestima iz crne hronike. Kad nema ničeg novog, poteže se slučaj Jelene Marjanović kopanjem po njenoj prošlosti. Ili se dosoljava plodovima nastrane mašte novinara i urednika.

U situaciji kad ona preživi, mediji joj broje modrice i stare „grehove“, sugerišu da je za svoju zlu sudbinu i ona zaslužna. Ako on sebi posle čina ubistva sam presudi, to je bilo zato što ga je „pekla savest“. Oni što završe iza rešetaka dobiju zaštitu patrijarhalnog načina izveštavanja, dok se zlostavljana žigoše

Tuđa nesreća kojom se mnogi mediji hrane još je primamljivija kad je u pitanju zvezda kao što je Nataša Bekvalac, ali se tada i više balansira, zbog njene slave i moći da plati advokate. Ali ni bojazan od sudskih sporova ne sprečava ih da je medijski čereče, pa nagađaju s kim se dopisivala, nije li bila neverna, da li je teške batine isprovocirala ili je situaciju preuveličala, jer se po difoltu u ovom društvu žrtvi ne veruje. Umesto da joj se čestita što je bila hrabra da svoju muku obelodani.

Paradoksalno, neke redakcije su sloganom „Stop nasilju“ davale „podršku svim žrtvama zlostavljanja“, a etiketom „senzacionalno“ u istom okviru, zapravo raspomamljivale publiku. Ne silazeći danima sa naslovnih strana u „ekskluzivnim“ vestima o pozadini krivičnog dela, Nataša Bekvalac je ponovo trpela. I s njom svaka žena koja je ikad slično doživela.

„Novinari prilikom izveštavanja o zlostavljanju žena obično podilaze široj publici koja navodno traži sve drastičnije opise nasilja, a zapravo oni kreiraju granice pristojnosti i humanosti u trci za većom pažnjom javnosti. Malo ko se bavi emocijama žrtve, njenim dostojanstvom i dostojanstvom njene porodice“, kaže Vedrana Lacmanović iz Autonomnog ženskog centra, jedna od autorki (pored Vere Milanović) istraživanja medija „Kako vas žene čitaju“. Javna glasila ističu posledice, a nemaju ni vremena ni volje da se pozabave pravim uzrocima fenomena zlostavljanja u porodici. Niti nasiljem uopšteno.

Da Vas podsetimo:  Besmisleno je porediti N1 i Novu S sa televizijama sa nacionalnom frekvencijom

Piše se maltene isključivo o fizičkom i seksualnom nasilju, dok se psihičko i ekonomsko ne prepoznaje. Ide se naruku zlostavljačima čak i opisom da je bio „fin, pristojan“, što, uz impliciranu „odgovornost“ žrtve, relativizuje krivično delo. I kad je prisutna najbolja namera novinara, primetan je izostanak znanja o začaranom krugu zlostavljanja u porodici, kao i manjak insistiranja na mehanizmima zaštite.

Nesvesni u potpunosti svoje moći u podizanju svesti, mediji ne koriste raspoloživa sredstva da pomognu žrtvama, koje najčešće nemaju ni prilike ni hrabrosti da se javno oglase.

Kako vas žene čitaju

Upravo iz tog razloga, AŽC je u saradnji sa 12 ženskih organizacija, članica Mreže Žene protiv nasilja, svoje polugodišnje istraživanje u pomenutoj publikaciji „Kako vas žene čitaju“ fokusirao baš iz ugla onih žena koje su pretrpele neki od brojnih vidova nasilja (ili sve zajedno). Ukupno 163 ispitanice analizirale su primere dobre i loše prakse u 976 tekstova iz 2016. godine o muškom zlostavljanju žena, i anonimno se izjašnjavale kako na njih deluju naslovi, fotografije i članci u celosti.

Skala izazvanih osećanja bila je široka, iako uglavnom u domenu negativnog. „Bes i ljutnja“ mahom zato što se traži opravdanje za nasilnika u izgledu i ponašanju žrtve (pa kad lepa i zgodna fitnes šampionka Ana Marija Žujović dobije batine od dečka, to je zato što se „dopisivala sa trenerom“, i što izgleda kako izgleda), zatim „gađenje, odvratnost, strah, nemoć“.

Novinari prilikom izveštavanja o zlostavljanju žena obično podilaze široj publici koja navodno traži sve drastičnije opise nasilja, a zapravo oni kreiraju granice pristojnosti i humanosti u trci za većom pažnjom javnosti. Malo ko se bavi emocijama žrtve, njenim dostojanstvom i dostojanstvom njene porodice (Vedrana Lacmanović)

„Zlostavljane žene nekad i nisu mogle da opišu svoju reakciju, već su iznosile konstatacije o nepravdi koju žena trpi, razočaranje zbog ugrožavanja njene intime, senzacionalističkog pristupa i sličnog“, objašnjava Vedrana Lacmanović. Posledice su logične: te se žene sve više zatvaraju u sebe, obeshrabrene da se izbore za život bez nasilja, i bez pitanja „šta učini da te bije“ koje proizlazi iz tekstova, a potvrđuje uvreženo mišljenje većine.

Da Vas podsetimo:  Savet za štampu: Politički interesi ne smeju biti ispred interesa javnosti

A kako bi trebalo – pokazuju pozitivni primeri iz dnevne štampe. Konsultovati stručnjake i stručnjakinje koji bi čitaocima razjasnili fenomen nasilja, i ponuditi izlaz kroz podršku. Zakoni postoje, kao i shodne mere, pa jedino što mediji treba da učine jeste da ove podatke stave u prvi plan. Ali, da li bi tada bili dovoljno atraktivni?

„Mi se ne trudimo da tu temu načinimo atraktivnom, jer, zapravo, šta će ti veća i važnija vest od one koja govori o ugroženom životu“, kaže novinarka Milica Kravić, jedna od autorki (pored Tamare Srijemac) radijske emisije „Žena u kutiji“ koja se emituje jednom u dve sedmice na Prvom programu RTV.

„U moru senzacionalističkih naslova i pristupa temi, tvoj profesionalni i senzibilisani pristup dobija na autentičnosti i predstavlja izuzetak, nažalost“, naglašava ona.

Fenomen je sam po sebi toliko kompleksan da nema potrebe banalizovati ga i kititi nepotrebnim floskulama. „Dovoljno je analizirati segmente problema kao što su povratak žrtve nasilniku, način prijavljivanja nasilja, greške sistema, saradnja između institucija… ili raščlaniti Zakon o sprečavanju nasilja u porodici da bi emisija bila privlačna za slušanje“, ubeđena je Milica Kravić. Tako se em valjano informiše, em se ne krši nijedna etička norma, a ni kodeksi.

Urednici opravdavaju nasilnike

Fotografije su danas medij za sebe, a ne propratni sadržaj. I šta one poručuju? I one konkretne, kao što su Natašine modrice, i one uopštene, što treba da asociraju na nasilje, pod krinkom ili u zabludi da ga na ovaj način osuđuju, izazivaju kod zlostavljanih žena „strah, bes, tugu, sažaljenje, bespomoćnost“. Neke u toj stisnutoj pesnici na slici „vide nož“.

Postoji i drugi tip fotografija koje zrače porukom da je pravda zadovoljena (muške šake u lisicama, a sudijski čekić odložen), plasirane obično u nedeljnicima. Dnevna štampa trpi i portrete počinilaca dela, kao i žrtava, što je pod velikim etičkim znakom pitanja, dok se u magazinima odlučuju za „generičke“ prikaze nasilja. Upravo ono što ne treba: stisnuta šaka, flaša, sekira i drugi rekviziti ubistva smatraju se adekvatnom ilustracijom, jer u svesti čitalaca bude jasnu asocijaciju, kako tvrdi jedan urednik fotografije.

Dragana Nikoletić

cenzolovka.rs

3 KOMENTARA

  1. Jos jedno spinovanje. Nista manje ni zene ne ubijaju svoje muzeve na spavanju. Nego, nije to poenta price, poenta je da mediji za zadatak imaju to, da porodicu predstave kao nesigurno i opasno okruzenje. Pogledajte samo naslove u novinama, nema dana bez nekog naslova o porodicnom nasilju, i zato nasu decu treba oduzimati iz takvog opasnog okruzenja i davati ih u topli porodicni dom pedofila, pa kasnije na „doniranje“ organa. Sto malo o tome ne pisete?! A sto se ugrozenih prava tice, pa ima li ugrozenije vrste u Srbiji, od belog muskarca pravoslavne vere?! I kako jedna mlada devojka u Srbiji da se odluci za udaju i radjanje dece, kada svaki dan slusa kako smo mi muskarci nasilni manijaci, nekulturni zadrigli balkanci, koji ni ne zasluzuju nista bolje nego da rade za 200 evra mesecno… zar ne?! Kako ta mlada devojka da se odluci na radjanje kada je svaki dan plase naslovima, u kojima bebe umiru od morbila ili ih kradu iz porodilista, a pedofili dobijaju starateljstvo nad nasom decom za masne pare?! To je jeftina propaganda, na prvi pogled prozirna i smesna, medjutim kada jednom narodu, 18 godina, svaki bozji dan pricate kako je glup, kako je nasilan, kako je genocidan, kako je lenj, kako su svi drugi bolji od njega … na kraju taj narod to i prihvati kao istinu, za pocetak podsvesno. Ali nisu novinari krivi, jel tako? Sta ce oni samo pisu sta im se kaze, moraju da prime platu, decu da prehrane. Ni policija i vojska nisu krivi sto direktno i svesno ucestvuju u unistenju svoga naroda kao produzena ruka ove represivne izdajnicke vlasti, oni samo rade svoj posao za platu, jel tako? I lekari samo rade svoj posao i ubrizgavaju deci vakcine nepoznatog sadrzaja i posledica, za platu naravno… I sudije… i izvrsitelji… i akademija nauka svojim cutanjem, kao i crkva… Niko ovde nije kriv, i svi samo rade svoj posao, za platu!

    • Ništa nisi pogrešio,upravo je tako.Nego samo da pojasniš,koja je to izdajnička vlast,to nisam razumeo.koga su to oni izdali,jer zaista rade isti posao kao i svi oni predhodni,a niko ne odgovara.Što znači,da oni koji su ih tu postavili,kao i predhodne,a i predhodne su raznim manipulacijama opet postavili njini očevi.

  2. Znači do nasilja je došlo,ali se ni u kom slučaju ne sme pominjati krivica žene,ona je unapred u pravu.Za svađu je potrebno dvoje.Nemojte više braniti žene,jer od kada donosite zakone kojima se tobože žene brane,sve više je ubistasva,da li sebe vidite kao uzrok tih posledica.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime