Medijske laži i zaludne istine

0
2494

ravno-do-prljavog-dna-od-laznih-svjedocenja-do-snimke-seksa-u-pro-ratne-svrhe-vazni-detalji-koje-bi-svaki-konzument-medija-morao-znati-o-propagandi

Zabrinjava pojava da ljude ne interesuje istina, nego samo pusto preživljavanje vezano za hranu, vodu i stanište. U okeanu svevremenih laži nameće se pitanje: kada će obični ljudi, i posebno novinari (informatori), početi da misle? NJihove neprecizne rečenice postaju opasne za opstanak ljudskog roda.

Objavljeno je: „Uzevši u obzir odluku bivše ukrajinske premijerke Julije Timošenko da stupi u štrajk glađu, EU može da saopšti samo da je zabrinuta zbog toga“. Kakva glupost!!! Nije se sastala ni Evropska komisije, a kamoli Evropski parlament, da bi se oblikovao nekakav stav Evropske unije. Još jedna notorna laž. Možda je neko i izrekao takvu ocenu, ali taj neko ima ime i prezime i ne može da govori u ime Unije. Sve laž do laži!?!

Ko zna šta sve nije istinito

Čini se da je u pravu poznati matematičar, član Ruske akedemije nauka, profesor na Mehaničko-matematičkom fakultetu Moskovskog državnog univerziteta, Anatolij Timofejevič Fomenko kada u knjizi Statistička hronologija (matematički pogled na istoriju) – u kom smo veku? tvrdi da je Hrist rođen krajem prvog milenijuma, a Rim osnovan u vreme kada se, kako se danas veruje, rodio Hrist. Veoma iskreno zvuče stavovi Božidara Mitroviča, kada opisuje laži nastale nakon viševekovnog rada vatikanskih logografa i glosatora.

Uostalom, nikako ne izgleda logično da svet zna šta je radio rimski literata Horacije u osmoj godini p.n.e., a da se ništa važno nije dogodilo do šesnaestog veka, kada je umro (i to je događaj) italijanski arhitekta i vajar Jakopo Sansovino. Kome su potrebne tolike laži?

Zašto onda hrlimo u čeljusti Zapada, koji je podojen delima poput Izvora mudrosti, knjige koju je još 1653. godine objavio Baltazar Gracjan. Slede dva karakteristična citata: „Svoje namere ostavi u neizvesnosti. Već time, što se čude novome, ceni se tvoj uspeh. Igrati se otvorenim kartama nije korisno ni ugodno. Ne kazujući svoje namere odmah, izazivaš očekivanje, osobito ako si po visini svoga položaja predmet opšte pozornosti. Pri svemu ostavi, neka se nazire nešto tajanstveno i samom svojom zatvorenošću pobuđuj strahopoštovanje…”.

„Misli kao njih malo, a govori kao većina. Obmana se ne da razbiti time što hoćemo da plivamo uz vodu; ovo nas naprotiv dovodi u opasnost. Jedini je Sokrat, koji je to mogao… Brzo se množe oni, koji se ljute i zbog pokuđenog predmeta i zbog onoga, koji je taj predmet hvalio. Istinitost je za njih malo, a prevara je tako opšta, kao da je svima zajednička. Mudraca ne možeš poznati po onom što govori na trgu, jer on tamo ne govori svojim glasom, već glasom opšte gluposti, makar on tu glupost poricao iz dubine duše…”.

Možda su zbog takvih učenja mediji puni laži. „Gardijan” je objavio da je Velika Britanija ušla u rat u Iraku na osnovu laži, poluistina i manipulacija. Razlog za taj britanski samooptužujući stav je parlamentarni sukob, sadržan u izjavi bivšeg laburističkog ministra Tonija Bena, da je Entoni Bler opet lagao i da je rat protiv Iraka zasnovan na lažima. Međutim, javna je tajna da je Velika Britanija ušla u rat kao sijamski-blizanac Sjedinjenih Država, čiji su ulasci u ratove na osnovu laži proveren i ustaljen specijalitet.

O tome na šta su sve spremne administracije Sjedinjenih Država pisao je Skot Pek u knjizi „LJudi laži”. Opasne obmane ne odnose se samo na rat u Iraku. DŽordž Buš Junior je, dok je bio u poseti Ugandi, priznao da je CIA podržala njegov govor u kojem je rekao neistinu da Irak pokušava da se snabde uranijumom u Africi. Lažnim razlozima za napad, osim potrebe da se svrgne od Amerikanaca dugo negovani brat tridesettrećeg stepena Sadam Husein, i nađe oružje za masovno uništavanje, pridružio se bauk sve modernijeg terorizma. Donald Ramsfeld je objasnio da su SAD ušle u rat sa Irakom, zato što je atentat na NJujork i Vašington, 11. septembra 2001, promenio ocene o ranjivosti SAD od napada takvim sredstvima.

Izvori laži

Peter Stiegnioc, naučnik sa bečkog univerziteta tvrdi da je laž život, budući da neki ljudi dnevno izgovore i po 200 neistina. Najveći problem je kada se laži koriste u međudržavnim odnosima, a opasno je što se na sudbonosne obmane ne reaguje. Na primer, „NJujork tajms” je u aprilu 1999. konstatovao da je Vesli Klark običan lažov, a „Indipendent” je za portparola Natoa DŽemija Šeja i njegove šefove u Natou tvrdio da su šampioni laži.

Problem je što su lažovi dobili nagrade za učešće u psihološko-propagandnim operacijama i za „kolateralne štete”, u kojima su stradale devojčice, televizijske stanice, vozovi i autobusi puni civila, kolone izbeglica i kineska ambasada. Takav odnos prema lažima globalista nije iznenadio čuvenog pisca DŽona Le Karea. On smatra da je istina danas, u većoj meri nego ikada ranije, u rukama novinskih magnata, manipulatora i profesionalnih lažova.

Da Vas podsetimo:  Andrej Klincevič: A SRBIJA JE BELA TAČKA…

Ne treba zaboraviti da je kreator „imperije uma“, Vinston Čerčil, izjavio: „U ratnim vremenima istina je tako dragocena da bi uvek trebalo da je prati telesna straža laži”. Posle 11. septembra 2001, svet je ušao u novu fazu u kojoj se naslućuje rat svih protiv svih. Čini se da administracija SAD, u strahu od odmazde, ulazi u „vrzino kolo”, u kojem će pokušati da terorizmom suzbije terorizam, a da pri tom zataškava istinu da je uzrok terorizma gramzivost trilateralnih megakapitalista u NJujorku i Londonu.

Uostalom, „NJujork tajms” je u februaru 2001. objavio da stručnjaci za psihološke operacije iz Biroa za strateški uticaj u Pentagonu spremaju kampanju laži u tzv. borbi protiv terorizma.

To je već ostvareno, s obzirom na to da su istraživanja psihologa u američkoj državi Masačusets, pokazala da u Americi najbolje prolaze lažovi. Dejvid Kalahan je u knjizi „Kultura obmane: zašto sve više Amerikanaca pravi prekršaje da bi napredovali” naveo zanimljive podatke: „U SAD je, od 12.000 anketiranih, 74 odsto počinilo bar jednu prevaru na ispitima, 52 odsto upisalo je lažne podatke u molbama, 28 odsto visokih funkcionera falsifikovalo je stepen obrazovanja u dokumentima…” U vezi sa istom temom, Dajen Svenson, profesor profesionalne etike u Kanzasu je izjavio: „U Sjedinjenim Državama se isplati laž, zbog oštre konkurencije i neizvesnosti”.

Savremena i sve popularnija gnoma SAD je: „Istinu iznose oni koji nemaju šta da izgube – dakle, oni koje ne treba slediti!” Odnos prema istini u SAD je osnovni razlog što je njihovo Ministarstvo pravde pokrenulo postupak protiv Bele kuće, kada je ustanovljeno da su njeni stanari „provalili” tajnu agentkinju Centralne obaveštajne službe.

Ispostavilo se da su je potkazali iz čiste osvete, budući da je njen suprug, DŽozef Vilson, razotkrio Bušove laži o Sadamu Huseinu. Kako se zna na šta su spremne vladajuće garniture u „Beloj kući” najverovatnije je da je francuski novinar Tijeri Mejsan u knjizi „Strašna laž” rekao istinu. On tvrdi da nijedan avion nije pao na Pentagon 11. septembra 2001, budući da nema aviona na snimcima napravljenim neposredno posle havarije.

Prema njegovim saznanjima u zgradama Svetskog trgovinskog centra u NJujorku aktiviran je eksploziv. Kada je upitao odgovorne zašto nije dozvoljena kongresna istraga, nije dobio odgovor. On smatra da je reč o lukavstvu SAD da reši problem unutrašnje bezbednosti, o zaveri „vojnoindustrijskog kompleksa” i načinu preventivnog rešavanja problema recesije. Ubeđen je da je insceniranje nesreće, zasnovano na vojnoj doktrini, iskorišćeno da se prošire vojne snage Natoa i SAD na istok i za osvajanje unosnih avganistanskih polja, radi kontrole Puta droge.

Stavove zasniva na činjenici da je borba protiv terorizma najunosniji posao, budući da SAD jačaju izazivajući ratove i zanavljanjem i prodajom naoružanja. Kada je reč o američkim lažima zanimljivo je, prema pisanju „Ekonomika”, da je DŽordž Buš protiv Alana Gora primenio, u predizbornoj kampanji, „nevidljive poruke”.

Naime, iza ispisanih stavova koji su govorili o prednostima i programu Al Gora, na ekranu je bila „ugrađena”, u tzv. 25. slici, i poruka za podsvest – „on je lažov”. Verovatno su navedeni i slični podaci, naveli uglednog izraelskog analitičara Johanana Ramatija, iz jerusalimskog Instituta za odbranu zapada, da kaže da je ponašanje Sjedinjenih Država u procesu globalizacije uslovilo, da najveća svetska sila sada ima malo neprijatelja, mnogo neprijatnih „partnera” (koji traže prilike ne bi li poravnali račune), da nema pravih prijatelja i da ima opasne iluzije.

Problem je još veči, budući da te države nisu samostalne. One su u rukama „vladara iz senke”, među kojima važne uloge odigravaju i citirani lažovi. Sjedinjene države ne odlučuju ni o svojim robnim ni finansijskim rezervama, o slobodi svojih ljudi, a kamoli o (ne)prijateljima.

Zaludne istine

Ne može niko tvrditi da istina nije pominjana, ali je sasvim izvesno da je bila zaludna. Na primer, u londonskom listu „Indipedent” zabeleženo je da je Alija Izetbegović masakrirao sopstveni narod kao lukavstvo sračunato na zadobijanje svetskih simpatija i prizivanje vojne intervencije. Poljski list „Vprost” objavio je da je Izetbegović inspirisao zločine na Markalama.

Poštovaoci istine se sećaju da je francuska TV (TF 1) potvrdila da su muslimani ispalili minu na Markale i da su, pri tom, prikazali fotokopiju Ovenovog pisma Butros Butros Galiju, u kojem se to naglašava. Hajs Ver, britanski brigadni general, komandant štaba snaga UN u Bosni, otvoreno je rekao: „Muslimani, a ne Srbi, ‘dave’ Sarajevo”. Filip Morijon je upozorio svet da „muslimani ne žele ukidanje blokade Sarajeva, budući da se Vlada BiH plaši da će ljudi napustiti Sarajevo i da će svet prestati da se interesuje za rat u BiH”.

Da Vas podsetimo:  Ponižavaju, maltretiraju, zajebavaju…3

Već u decembru 1993. „NJujork tajms” je optužio Hrvatsku da je proterala 280 hiljada Srba. Za istinu izgleda nisu bili dovoljni podaci Komisije eksperata UN za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. U izveštaju ICSS piše: „Izvršeno je 55.000 ratnih zločina: tih 55.000 zločina najvećim delom se odnosi na zverstva počinjena nad srpskim civilima u Hrvatskoj”. Posle progona Srba, u avgustu 1995, Karl Bilt je izjavio da bi Tuđman mogao da odgovara za ratne zločine.

Na njegovu izjavu niko nije reagovao do Tuđmanove smrti. Američka štampa je na udarnim stranama objavila vest da su posmatrači zgranuti hrvatskim zločinima u Krajini. Zanimljivo je da je Bela kuća priznala tvrdnje „Vašington posta”, da oružje muslimanima u Bosni nije stizalo samo iz Irana, nego iz još sedam drugih zemalja (Avganistan, Brunej, Pakistan, Saudijska Arabija, Malezija, Argentina i Mađarska) i da je to rađeno sa znanjem i saglasnošću zvaničnog Vašingtona i to od početka rata. Činili su to u jesen 1992. godine, u vreme administracije DŽordža Buša Seniora.

Ipak, Bil Klinton je na pitanje da li SAD šalju oružje u Bosnu odgovorio: „Ne!” Na pitanje bugarskog lista „24 sata”: „Zašto smo, dođavola, protiv Srba?”, dala je jednostavan odgovor japanska TV: „NATO i UN su neprijatelji Srba. Na muslimanskoj i hrvatskoj strani vrvi od vojnika UN, a na srpskoj strani nema ni jednog jedinog” „Ženmin žibao” je posle dugogodišnjeg uvida zaključio: „Nelogično je optuživati Srbe. Činjenice su bile protiv sankcija prema Jugoslaviji”. Da u svetu postoji smo jedna kvalitetna pravna institucija koja sudi o najznačajnijim svetskim zločinima, samo jedan tribunal koji nije ogrezao u laž, sve navedeno moglo bi se proveriti i osuditi oni koji neprestano čine zločine protiv svetskog mira.

Laži – javna tajna

Izlozi njujorških knjižara potvrđuju da se u Sjedinjenim Državama mnogo laže. Predsednik DŽordž Buš, njegov otac i njihovi savetnici prikazani su kao glavni krivci. Najpopularniji naslovi u izlozima su: Dejvid Korn „Laži DŽordža Buša mlađeg: usavršavanje politike obmane”; DŽo Konason „Velike laži: Propagandna mašinerija desnice i kako ona izvrće istinu”; Al Franken „Laži i lažljivi lažljivci koji ih pričaju: korektan i izbalansiran pogled udesno”.

Osim što je napisao knjigu o laži u politici, Dejvid Korn je i javno optužio predsednika SAD rečima: „DŽordž B. Buš je lažov. Lagao je na veliko i na malo, direktno i slučajno. Zamagljivao je istinu – ne samo pukom greškom, već namerno, uporno i neprekidno”. Kakvi su lažovi (ili ljudi, svejedno je) predsednici SAD pokazali su u TV duelu 9. oktobra 2004. Kandidat DŽon Keri je rekao: „Da nismo napali Irak uštedeli bismo 200 milijardi dolara i ubili Osama bin Ladena”.

Na to je DŽordž Buš Junior odgovorio: „Posle svrgavanja Sadama Huseina SAD i svet su sigurnije i bolje mesto za život”. Kad predsednici SAD lažu nije čudno što to čine i američki novinari. Otkriveno je da je Heraldo Rivera lažno izveštavao iz Avganistana – tvrdio je da izveštava iz Kandahara, kada je bio u oblasti Tora Bora. Da SAD kriju istinu od svojih građana potvrdio je i otmičar aviona koji je početkom januara 2003. kružio iznad Frankfurta, samo da bi skrenuo pažnju na pogibiju astronauta u nesreći američkog spejsšatla 28. januara 1986. Ne čudi ni tvrdnja londonskog „Dejli mejla” da je Pentagon pisao lažna pisma vojnika iz Iraka, prikrivajući veliki broj ubijenih, samoubistava i dezertiranja.

Prema svemu sudeći, Mišel Kolon, je bio u pravu kada je u knjizi „Pažnja mediji” naveo da rat u Jugoslaviji nije počeo bombama već lažima: „Uverili su nas da su Srbi u Bosnu došli spolja i napali muslimane”. Uostalom, postoje brojni dokazi da zvaničnici SAD ne beže od laži u svom informisanju. Britanski Bi-Bi-Si je bio jasan: „Vašington je priznao da nije bilo udara ‘skad 2′ na Kuvajt, da nije pronađeno oružje za masovno uništenje, da nije zarobljeno 8.000 nego 2.000 Iračana, a zatim da zarobljenici nisu vojnici već pokupljeni seljani iz kuća, da su američki vojnici zaista zarobljeni”.

Uz tekst „Sve je počelo jednom laži”, objavljenom kao komentar nemačke državne televizije ARD o lažima Nato planera, u političkom magazinu „Panorama”, prikazana su dokumenata i zaključeno je da se ključna obmana odnosila na „humanitarnu katastrofu albanskog življa”. Cenovnici laži ispostavljaju se optuženima u Hagu. Ništa ne znači što je Kurt Veldon, član Predstavničkog doma američkog kongresa, zaključio da je bivši predsednik SAD Bil Klinton izvrtao činjenice o masovnim ubistvima na Balkanu, opravdavajući Nato invaziju na SRJ, u proleće 1999.

Da Vas podsetimo:  Rat moguć i van granica Izraela

Nema koristi ni od istine objavljene u pariskom „Marijanu”: „Na puno svetlo izbile su laži u čijoj senci se vodila žalosna operacija Natoa”. O tome je pisao i Jirgen Elzeser, autor knjige „Ratni zločini – bestidne laži i žrtve Natoa u kosovskom sukobu”. Svedocima laži izrečenih u vezi sa događajima u Srebrenici i Račku, postaje jasna stvarnost na osnovu najveće američke laži koju još pamti dobar deo čovečanstva. Reč je o lažnom sletanju na Mesec. Sve u vezi sa lažnim sletanjem na Lunu, pokazuje na to na šta su spremni oni koji privlače Srbiju ka Zapadu. Podsetimo se.

Lažno sletanje na Mesec režiro je Stanley Kubrick (1928–1999). U dokumentarnom filmu Arte France (Arte France) u režiji Vilijema Karela (William Karel) posvećenom Stenliju Kjubriku i Vernonu Voltersu, o lažnom sletanju na Mesec, govorili su: Kubrikova supruga Kristijen Ilijen Harland Kjubrik, Henri Kisindžer, Donald Ramsfeld, Ričard Helms (direktor CIA), Lorens Inglberger, Eve Kendel (Niksonova sekretarica), Aleksandar Hejg, Ambrose Chapel (bivši agent CIA-e) i Gal Vernon Volters (direktor CIA-e u vreme ubijanja svedoka). Naravno i oni su lagali čuvajući sebe, ali su rekli suštinu, a to su i hteli: čovek nije sleteo na Mesec.

Zašto? Zar svet to ne plaši? Zašto onda Rusi nisu sleteli na Zemljin satelit? Šta sprečava čoveka da napusti svoju planetu? Strašno je i to na šta su spremni lažljivci. Laž u Srebrenici i Račku je omogućila raketne napade, bombardovanja i proterivanje Srba, sa otimanjem Kosova i Metohije. Međutim, laži radi zaštite laži ubijaju nemilosrdno i svoje potčinjene. General Gal Vernon Volters, doživeo je smrtonosni moždani udar u noći između dva intervjua za francusku televiziju, u vezi sa ubijanjem ekipe snimatelja. Kažu da je prethodno veče delovao veoma zdravo. Da bi ubio četvoricu ljudi koji su snimili lažno sletanje na Mesec, Ričard Nikson je poslao u operaciju 150.000 ljudi i pola 6. flote (dvostruko više nego što je u Zalivskom ratu upotrebljeno za lov na Sadama Huseina).

Tonski tehničar, Endi Rodžers, izgoreo je živ u saobraćajnoj nesreći. DŽim Gou (Jim Gow), pomoćnik režisera nađen je mrtav u svom bazenu. Vins Braun (Vince Brown), pronađen je u Patagoniji u komadima – policija je mirno zaključila da je reč o samoubistvu. Scenograf Bob Stajn (Bob Stein), je bio dugo u bekstvu, verovatno obavešten – prerušen u jevrejskog sveštenika u sinagogi u Bruklinu. Kada je pronađen, bio je pretučen. Poslednjih šest meseci života proveo u bolnici u komi. Jednog jutra pronađen je mrtav. Stenli Kjubrik do smrti nije napuštao dom. Zločini i laži su nekako u neraskidivom zagrljaju. Problem je što neki ljudi nikad neće saznati da su živeli u laži. Na primer, Hiroši Motojama, čovek nauke i religije, sveštenik, filozof, jogin, psihološki fiziolog, kompjuterski ekspert, istraživač istočnjačke medicije, elektroinženjer, duhovni iscelitelj, je u svojoj knjizi Karma – Reinkarnacija napisao da je najveći istorijski uspeh čoveka – spuštanje na Mesec.

U školske udžbenike još nije ušla istina da je Adolf Hitler umro u Argentini 13. februara 1962. godine, u 73. godini života, gde je premešten u podmornici. Niko od istoričara ne pominje rad glosatora i logografa u prekrajanju istorije. Niko od istoričara u školi ne pominje „pacovske kanale“ (Mark Arons i DŽon Loftus) i „vatikanske kanale“ (Aleksandar Antonić). Koliko ljudi sa prostora nekadašnje SFRJ zna da je Josip Broz Tito (TT), prema kriterijumima Si-En-EN-a, na osnovu luksuznih objekata kojima je raspolagao, svrstan u diktatore poput Benita Musolinija i Adolfa Hitlera?

Kako je moćni Varšavski ugovor nestao preko noći i zašto nema istorijskih zapisa o njegovom nestanku? Ko zna zašto je britanski novinar Vinston Čerčil dobio batine od srpskog poručnika Voje Tankosića? Radi istine, treba izdvojiti i korektnu izjavu Kolina Pauela: „…Glavni doprinos zapadnih lidera Bosni i njenom narodu bile su bombe i laži; a istina je jako važna, jer ako se ne shvati kako je rat počeo, izbiće drugi”. Po svemu sudeći, sve se čini da izbije sledeći. Posle svega, nameće se pitanje: da nije strah od novih tortura osnovni razlog prihvatanja srpskih vlasti da sarađuju s opasnim lažovima? Ako jeste, šta onda garantuje izvesniju budućnost novim generacijama, kada im ni Mesec ne može biti utočište?

Svetozar Radišić

www.vaseljenska.com

like-button.net here

wordpress-themes.org here

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime