Međunarodni praznik rada, ili – Gde ćeš za Prvi maj

2
1696

Prvi maj – Dan rada kroz istoriju označen je kao dan kada radnici treba da pokažu solidarnost i iznesu svoje zahteve za poboljšanje položaja. Umesto radničkih protesta i parada, danas se ovaj praznik više vezuje za zabavu, odmor od nekoliko dana, a sve manje se sećamo  borbe za radnička prava.Velike društvene promene  utiču na teži položaj radnika, koji sve manje imaju siguran posao,i u stalnoj su neizvesnosti od gubitka istog. Taj praznik obeležava se u spomen na događaje koji su se desili krajem aprila i početkom maja 1886. godine u brojnim gradovima u Americi, a posebno u Čikagu, koji je prerastao u  središte opšteradničkog pokreta i masovnih protesta. Crveni karanfili, simbol prolivene krvi radnika koji su 1.maja 1886.godine na ulicama Čikaga stradali tražeći osmočasovno radno vreme, danas, čini se definitivno odlaze u zaborav.Nekadašnje sletove i parade zamenio je Prvomajski uranak uz miris roštilja i nadu da baš na taj 1.maj neće biti kiše.A Čikago?Seti li ga se još ko?

Gde smo danas? Ostali zaglavljeni u 19.veku? Ako se se ide u korak sa tehnološkim razvojem, gde je humanistička strana čoveka, i da li je ostala u humanizmu i renesansi ili je automatizacija progutala?

Tokom druge polovine 19. veka položaj radnika u čitavom svetu bio je  loš, a pojam „radničkih prava“ kao takav nije ni bio poznat.Nisu postojali jasni kriterijumi kojima bi bile utvrđene obaveze i prava radnika i poslodavaca, visina minimalne nadnice, dužina trajanja radnog vremena. Ondašnji radnici bili su prepušteni na milost i nemilost države, industrijalaca , i   usled takvog radničkog položaja   , došlo je do uspostavljanja svesti o potrebi njihovog udruživanja radi ostvarivanja osnovnih ljudskih i radničkih prava. Sa druge strane, država i poslodavci nimalo nisu bili skloni da izađu u susret opravdanim radničkim zahtevima, što je izazvalo masovne proteste i sukobe na ulicama gradova. Najveći protesti održani su 4. maja 1886. godine u Čikagu, kada je uzavrela atmosfera dovela je do otvorenog sukoba u kome je stradalo četvoro ljudi. U spomen na te događaje tri godine kasnije uspostavljeno je obeležavanje 1. maja kao univerzalnog Praznika rada. U Srbiji je Prvi maj obeležen prvi put 1893. godine protestnim skupovima u Beogradu.

Da Vas podsetimo:  Muke sa adresom ili "kad čeljad nisu besna, nisu ni prebivališta tesna"

Od početka borbe za radnička prava pa  do danas, obeležavanje, a ne praznovanje, ovog datuma prolazilo je kroz različite istorijske i društvene promene. Sve do perioda uspostavljanja prvih komunističkih i socijalističkih država, praznik rada je obeležavan  radničkim protestima širom sveta. U kapitalističkim državama tradicija radničkih protesta zadržana je i do danas, dok je u komunističkim i socijalističkim zemljama, poput nekadašnje Jugoslavije, taj praznik proglašen za državni, smatrajući da su radnička prava u potpunosti ispoštovana, pa je 1. maj prerastao u Praznik rada. Dakle, umesto borbe za radnička prava i obeležavanja uspomene na velike demonstracije u Čikagu, uspostavljen je praznik i iz tog perioda, potiče praksa kod nas da se 1. maj praznuje, umesto da  bude povod  za ukazivanje na probleme i teškoće u oblasti ostvarivanja prava radnika.

Iz socijalističkog perioda baštinimo praksu prvomajskih uranaka koje karakteriše beskrajno konzumiranje hrane i pića, kao fenomen lišen svakog sadržaja i smisla, čime je dan posvećen najvećoj borbi radničkih prava izgubio svoju svrhu. Umesto da koristimo taj datum za jačanje položaja radnika , mi ga praznujemo kao kakav uobičajeni državni praznik. Takva višedecenijska praksa govori o niskoj i nedovoljno razvijenoj svesti među radnicima u Srbiji, i o dezorijentisanosti sindikata, čije su aktivnosti decenijama bile karakterisane prodajom zimnice i svinjskih polutki po sniženim cenama, umesto aktivnijom i neprestanom borbom za radnička prava.

Kakav je danas položaj radnika i koliko su njihova prava ugrožena? Interes kapitala doveo je do toga da su radnici svuda u svetu ugroženi, a naročito u zemljama u tranziciji. Sve češće se ne poštuju prava radnika, zbog kojih je i otpočela njihova borba  i obeležavanje 1. maja, a to je pre svega pravo na 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati spavanja. Time se poništavaju kroz istoriju postignuta radnička i civilizacijska dostignuća. Veliki broj radnika je izgubio, ili su im ograničena i druga prava: siguran posao, plaćen prekovremeni, rad u smenama, noću i praznicima, kao i jednaka prava zaposlenih na određeno i neodređeno vreme, zaposlenih u preduzeću i radnika zaposlenih privremeno preko raznih privatnih agencija.

Da Vas podsetimo:  Šta nedostaje opoziciji za pobedu nad SNS-om?

Sindikati u Srbiji  su oslabili i odavno ne brane autentične interese radnika. Sa druge strane, poslodavci su sve moćniji, a država, ima ključnu ulogu kada je reč o donošenju zakona koji bi trebalo da štite radnike. U današnje vreme, vreme kapitala, najvažniji je profit, pa vrlo često ne postoji ljudska strana kada je reč o odnosu poslodavca prema radnicima.

Radnici danas imaju mnogo razloga da javno kažu svoje probleme i iskažu nezadovoljstvo, ali je sindikalna razdrobljenost radničke klase dovela do toga da je radnicima teško da se klasno stabilizuju i sindikalno organizuju.U nekim kapitalističkim zemljama na Dan rada radnici i građani masovno demonstriraju i javno iskazuju nezadovoljstvo postojećim stanjem, pre svega srednji slojevi, koji su svuda u svetu najviše pogođeni ekonomskom krizom. Kada je reč o našoj zemlji, među radnicima je najprisutniji strah od gubitka posla, siromaštva i strah od bolesti, odnosno nedovoljno sredstava za lečenje, kao i želja za zaradom od koje se može pristojno živeti.

Radnici bivših komunističkih država u povodu ovog dana nemaju masovne proteste i demonstracije, dok su one u kapitalističkim državama, poput Francuske i Italije redovne i masovne. Ovaj fenomen je malo teško objasniti, no isti verovatno ima veze sa zasićenjem višedecenijskom pričom i potenciranjem prava radnika koji su se na kraju osećali bedno, obespravljeno i daleko siromašnije nego njihovi saborci sa kapitalističkog Zapada.

Kakogod, i ove, kao i prethodnih godina ulice Pariza, Tuluza, Rima, Madrida, Barselone i Berlina biće opet pune besnih radnika željnih pravde, dok ćemo mi na Istoku, bogati, siti i krcati svim beneficijama praznik provesti uz roštilj i ožderavanje.Možda se u tome i krije odgovor na pitanje zašto je njima bolje nego nama.

Samo da nas još vreme posluži, i da ne bude kiše.

Da Vas podsetimo:  Svi mi volimo Srbiju!

Ostoja Vojnović
Izvor: Vidovdan.org

2 KOMENTARA

  1. Код нас су радници обесправљени до максимума! Какви синдикати, какви бакрачи? Чим се појави неки јак синдикат, држава се потруди да вођу поткупи или уцени! Ако то не успе, онда формирају више међусобно завађених синдиката! Већ виђено! Вешта је држава Србија и њена влада, вешта! А радници и немају због чега да протествују, плате од 300 д0 400 евра, све им је лепо и потаман. Само не знам да ли пелене купују за свој новац или им их фирма донира уз нижу цену? Па ако вам је добро, онда ништа! Уживајте!

  2. ШТА НАС ЈЕ РАША ПОПОВ УЧИО О „ПРАЗНИКУ РАДА“
    Наиме, код овог празника, Првог маја, се ради о две савим одвојене ствари. Једно је „Празник рада“, а друго „Мајуш“ – католички празник пролећа који се на исти дан обележавао широм Аустроугарске изласком у природу.
    https://nimbusovpodrum.blogspot.com/2023/01/blog-post_63.html

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime