Mentalitet političkih lidera

Izborna volja građana

0
989

dec4d3999f6f52a5feaf4230fcf186a5_LLideri iznad stranaka i programa

Srbija je pred prevremenim parlamentarnim i opštim izborima. Izbori su demokratski i politički čin kada se građani “pitaju” koje će političke partije, ideje, ideologije i vođe dobiti poverenje građana i formirati vlast. Kada se formira parlament i vlada, političke partije na vlasti preuzimaju “delegiranu” volju građana i građani kao nosioci demokratske volje vlasti više nisu potrebni do novih izbora ili referenduma. Političko iskustvo obnovljenog parlamentarizma u Srbiji od 1990. godine do danas, “uči” nas da je snaga političkih vođa bila moćnija argumentacija za biračku volju građana od ideja, ideologije ili uticaja partija. Može se, dakle, reći da, kakvi su lideri stranaka, takva će biti i pozicija partija na izborima i način vršenja vlasti.

Milošević kao narodni lider

Kakvi su bili ključni lideri partija u Srbiji od 1990. godine do danas, koji su preko svojih partija i svog autoriteta vladali ili bili deo državne i političke moći u Srbiji? Najveći autoritet i moć u Srbiji devedesetih godina prošlog veka, od 1990. do 2000. godine imao je Slobodan Milošević. Politički karakter i mentalitet Slobodana Miloševića imao je u sebi odraz autoritarnosti, koji je bio između narodnog vođe harizmatičnog tipa, odnosno populističkog lidera i tehnokratskog političara unutar svoje partije. Miloševićev karakter i podrška građana koju je imao, uklopili su se u matricu srpskih nacionalnih interesa i svih turbulencija devedesetih godina. Njegova vlast je slabila sa stepenom državnih i nacionalnih poraza i dubinom krize koju je plaćao srpski narod. Milošević je medije koristio po potrebi, jer je želeo da svoju harizmu gradi preko svoje oligarhije, a ne kroz masovnu medijsku propagandu. Njegov pad rezultat je gubitka realnosti i obmane njegove stranačke i državne oligarhije i šireg pritiska sa Zapada.

Da Vas podsetimo:  Srbi i svet na koncu 2023.

Opoziciona konkurencija Miloševićevom populizmu

Miloševićevu politiku na različite načine u upotrebi građana i biračke volje pratili su politički populisti, dr Vojislav Šešelj i Vuk Drašković, koji su kao violentni dinaroidni političari, kako bi ih opisao Jovan Cvijić, bili karakterno bliski narodnoj i državnoj krizi. Suprotnost trojcu Milošević-Šešelj-Drašković bio je lider DS-a, dr Zoran Đinđić, kao zastupnik “kritičke teorije”, odnosno kritični neomarksista, koji je u sebi sadržavao i elemente političkog jezuitizma, koji nije bio toliko prihvaćen u biračkom telu Srbije. Neokonzervativni političar narodnjačkog tipa bio je lider DSS-a, dr Vojislav Koštunica, koji je nosio u sebi doktrinu Dimitrija Ljotića i forme monarhizma, iako je sebe definisao kao desnog republikanca. Miloševiću su svi navedeni političari odgovarali na različite načine da bi se održao na vlasti, ali su i bili faktor njegovog političkog pada.

Postoktobarski levi i desni radikalizam

Nakon 2000. godine na sceni je zapadni neoliberalni koncept uz dominaciju politike DS-a i DSS-a i autoritet Zorana Đinđića i Vojislava Koštunice. Levi i desni politički modeli DS-a i DSS-a uticali su da se biračko telo opredeljuje. Tako koalicija DOS vlada do 2004, a onda desni konzervativni model DSS-a do 2008. godine. Zapad utiče da se 2008. do 2012. godine formira vlada umerene levice, DS-a i SPS-a, i tako dođe do nacionalnog pomirenja dve partije, koje će da trasira politiku blisku Zapadu, na putu Srbije ka EU.

Neokonzervativne političke partije poput SRS-a i DSS-a su istisnute, ali je stvorena nova opcija iz SRS-a uz podršku DS-a, a to je SNS. Politički autoritet Borisa Tadića i njegova politika u mnogo čemu je bila potiskivanje i poništenje autoriteta pokojnog Đinđića i uspostavljanje lične vladavine prenete na oligarhiju DS-a.

Ivica Dačić vešto je neutralisao “ikonu” Slobodana Miloševića i sebe definisao kao dobrog real-političara i dobrog političkog taktičara, koji je od 2012. do 2014. bio i premijer Srbije. Nova politika stvorena je 2012. godine ulaskom na velika vrata, kao predsednika Srbije, Tomislava Nikolića, političara bliskog narodnom senzibilitetu, pobedivši Borisa Tadića, i predavanju liderstva u SNS Aleksandru Vučiću, koji će biti prvo vladar iz senke u Dačićevoj vladi, kao njegov prvi zamenik, a onda na izborima 2014. godine i suvereni vladar Srbije i po broju poslaničkih mandata i ličnom uticaju i moći. Aleksandar Vučić je neokonzervativni političar populističkog karaktera i menadžerskih namera u vršenju vlasti. Glavna formula njegovog političkog nastupa je sveobuhvatna medijska promocija u svim prilikama, spinovanje i jak uticaj unutar svoje partije. Na narednim opštim i prevremenim izborima najveća konkurencija vlasti Aleksandru Vučiću biće lider SRS-a, Vojislav Šešelj, koji je politički uticao na Aleksandra Vučića od 1992. do 2008. Godine, i Ivica Dačić.

Da Vas podsetimo:  Saučestvovanje u „iživljavanju” nad Srbima

Politika Aleksandra Vučića je preobražaj državne i narodne svesti koja vodi ka EU, dok je pozicija Vojislava Šešelja vraćanje na nacionalnu svest jedne anahrone politike, politički, ali ne i idejno poražene.

Tomislav Kresović

Vidovdan

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime