Srpska ne/svest

1
1327

Srpska svest nije primetila pad monarhije, pad socijalizma, Miloševića; nije primetila revoluciju uma, nauke, životnog stila, oblika života… Ukratko nije primetila istoriju. To negiranje značajnih istorijskih procesa nije pomoglo Srbiji i njenom narodu. Umesto da razume promene i da se suoči s njima, Srbija je bivala potisnuta njima.

LJudi su bežali – „Svetim Ocima“, strankama, duhovnosti, strogo definisanom načinu života.  Suštinski, Srbin je pobegao! Mi plaćamo cenu krize identiteta, jer smo na „demokratski“ način stvorili toliko idola, stotine idola, prodanih idola. Mi nikada nismo uklopili naš svet u „prolaznu sliku sveta“. I sada, kada se svet slama, mi pokušavamo da ga oživimo i regenerišemo. Duboko smo zabrinuti za sudbinu mnogih zemalja („Strašno šta se dešava u Španiji?! Ju, ju, šta će biti sa Sirijom i Ukrajinom?!“).
Mi pokušavamo da „osvojimo“ zapad onim što je slabo i neodređeno u našem nasleđu. Ova arogancija, samodovoljnost i pompezni trijumfalizam su zastrašujući. Možda od svega ovog najviše plaši činjenica da malo ljudi to vidi, oseća, zna! Srbi su užasnuti palim svetom (terirozimom, američkom i engleskom politikom), ali nedovoljno užasnuti i palim srpstvom.
U ličnom smislu, ono što nam ostaje je večito isto pitanje izgovoreno u agoniji: „Šta činiti?!“

S jedne strane imamo velike „branitelje“ srBskoga naroda (kvazi-analitičare, kvazi-istoričare, kvazi-duhovnike, kvazi-naučnike); oni imaju jedan vrlo „jasan“ i „dubok“ odgovor, zapravo jedno sjajno rešenje za naše probleme! Oni sve svode na povratak „starim“ vredostima, povratak duhovnosti, povratak individualizmu, čitanju sjajne literature poput asketskih knjiga vladike Nikolaja, Justina … iliti beg od realnosti. Oni deluju kao individualac, njima grupa smeta, njima zajednica smeta, oni se nje plaše. Porast takvog osećanja i iskustva rađa se u uverenju da je svako od njih kao pojedinac NEKO, da je bitan, značajan a u stvarnosti sistema je zapravo NIKO… Samo jedna „dresirana životiinja “ koja služi sistemu. Često čujemo „on mora da razume“ . No, stvarnost je sasvim drugačija, pojedinac dođe do te tačke gde mu postane jasno da nema šta da se razume. Da su mnoge komplikacije, zapravo izmišljene da on kao pojedinac savršeno služi sistemu i da svojim prećutnim sadejstvom izbegava suočavanje sa njim. „Problemi“, „komplikacije“, savremene svesti mladih su često potpuna glupost, a svi ti izgovori su tako trivijalni, to su izgovori čoveka koji je zaljubljen u sebe, u sliku o sebi kao namučenom čoveku. Radi se zapravo o negiranju promene kao kategorije života, što za posledicu ima duboku šizofreniju koja je isto tako duboko prodrla u mentalitet ljudi. Nove okolnosti su loše, jer su nove! Ovo a pirori negiranje ne dozvoljava razumevanje promene – pusti too i negiraj! Oni su poput vampira , koji jefitnom duhovnom hranom izvlače slobodarsko nasleđe borbenog srpskog naroda.

Da Vas podsetimo:  ALEKSANDAR VUČIĆ I NJEGOV „ZAMBA“

S druge strane celokupna politička marva sa sve Vučićem na čelu. Upališ TV između vesti, Partizan pobedio Rad, novi automobili u Kragujevcu reklame za potovanje i razne vrste zabave, muž ubio ženu pa sebe, meki toalet papir, itd, itd. Život ide dalje. Sam ovaj kontrast (vesti -reklama), više od bilo čega drugog, stvara jedno atmosferu potpunog ludila! No, ovaj narod to guta kao bakin kolač.

Mislim da treba napisati knjigu na ovu temu koja bi nosila naziv : „Realizam napredne Srbije i romantizam političara i naroda iste“. Prosto neverovatno koliki je jaz između sadržine (onog sto se čita, prenosi i obavlja) i načina na koji to doživljavaju vernici SNS-a. Nesvesni ili, možda, podsvesni da bi sve to moglo nešto da znači. Srećom, sve je prekriveno debelim slojem nadšlihtavajućih novinskih naslova, zatvoreno zavesom SNS ikonostasa… i odomaćeno bezazlenim običajima i tradicijom prepunom ponosa, jer „sve smo mi to održali i nastavljamo da čuvamo“ (šta bre!?). Ne razumem samo kako se ovi idioti ne uguše u tom patosu romantičkog nominalizma. Meni je zastrašujuće i to, kako ni iskustvo iz prošlosti , ni racionali pristup, ni žuti, ni SNS …ni bilo šta drugo nikoga ničemu nije naučilo. Isto slepilo, ista destruktivna logika samoodržanja . Zaista, teško mi je da ne budem užasnut tim zabadanjem glave u pesak od strane velikog broja Srba, kukavičlukom koji se ovaplotio među nama (a naši dedovi su do pre 60,70 godina goloruki jurišali na metak).

Čitam izjave pojedih episkopa, njihove „komentare“ na temu trenutne političke situacije. Svaka druga reč je jednakost, da budemo jedinstveni i jednaki po pitanju Kosova!
Oni su glas Crkve, glas nekada živog organizma, pretvorili u glas ideologije. Oni, zarad te svoje ideologije i radi „svetle“ budućnosti, negiraju sadašnjost. Oni su pretvorili vernika u instrument ideje (kako čovek može biti upotrebljen za „naše“ ciljeve itd,itd.). Kao da slušam „emotivne“ komuniste: bratstvo , jedinstvo, jednakost… Koliko znam, nikada se ništa nije postizalo poređenjem, to je vazda bio izvor zavisti (zašto on, a ne ja?), protesta (mi moramo da budemo jednaki)… Nema tu ničeg pozitivnog! Poređenje uvek, matematički vodi iskustvu nejednakosti, a
onda i pobuni. Jednakost se svodi na poricanju svake razlike, a pošto te razlike svakako postoje u prirodi, želja za jednakošću poziva na borbu protiv njih, na silu izjednačava ljude.
Aspekt savremenog propadanja kulture u Srbiji koji me najviše plaši je umiranje,
propast skromnosti, hijerarhijske institucije osećaja za „proporciju“. U svemu se oseća jeftina gordost (počevši od vrha – Velikog Vođe pa nadalje), potpuna nemogućnost, nesposobnost da se prepozna ono što je lažno (pa bilo to u umetnosti, književnosti, novinarstvu…).
Čini se kao da svako od ovih idiota stoji na krovu i viče nešto svoje, lupeta…šta? Nije bitno!
Ali pošto je na krovu, ljudi slušaju!

Da Vas podsetimo:  Nova uređivačka politika našeg portala

Potpuno ludilo – s jedne strane oduševljenje kapitalizmom, s druge strane razočaranost sistemom koji nikada nije ni postojao (komunizmom) uglavnom osuđujući Staljina, Tita, Čaušeskua, iako sistemi koje su oni uspostavili nisu bili ni blizu ideji komunizma. Hiroviti stavovi, alkoholizam, pornografija na kanalizma sa nacionalnom frekvencijom, jedna ogromna praznina, koja dolazi od spoznaje vlastite praznine i principa koji su izgrađeni u njoj (bez imalo oklevanja, bez imalo samokritičnosti). Beskrajno ispunjavanje praznine, beskrajno kruženje oko besmislenih tema. Poistovećivanje hrišćanstva (od starne novoveraca) sa nekim „drugim svetom“, što za rezutat ima gubitak ovoga sveta. Jedno duboko usamljeno i bolesno društvo, društvo samodesktrukcije, uvek na ivici ludila. Nije ni čudo što raste broj samoubistava u zlatnom dobu.

Stranke u Srbiji su postale neka vrsta interesno-verskih organizacija. Srbi u dobroj meri veruju Vučiću, Đilasu, veruju u Vučića , Đilasa, Obradovića… iz interesa. Vera se u nas Srba u većini slučajeva na to i svodi. Bog je za nas Srbe…deda Mraz: „Bože bio sam dobar a,b,c,d za mene, daj mi Bože posao, stan, automobil, kredit….“

U celom tom ludilu stranke su plodno tlo. Bog izgleda ne čuje te naše molitve, ne čuje Sveti srBski narod, ali ih itekako dobro čuju ovi zemaljski bogovi. Učlaniš se (krtiš se), prisustvuješ stranačkim litijama, slušaš reči Spasitelja, organizovano posećuješ sveta mesta (mitinzi), pričešćuješ se sendivičima i paštetama. Sve ovo polako prerasta u sektaštvo i pseudo-duhovnost. Kada je reč o duhovnosti, tu su rijaliti programi, vanzemaljci, priče o ravnoj zemlji, saveti „moćnih“ duhovnika…

Jutros gledam jednog vrlo zabrinutog sveštenika na lokalnoj televiziji, govori o tome kako je ovo ludilo kazna za naše grehe, za naše neodlaske u Crkvu (verovatno misli na greh neplaćanja modernih indulgencija i greh izbegavanja da se poslednji dinar ostavi na čudotvorne ikone). Govori o tome kako je molitva najdelotvornija u ovim okolnostima. Potpuno ludilo! Komentari „vernika“ su još luđi : „Slava Bogu, ovo nam treba da se opametnimo“, „Amin +++“, “ Bog je svemoćan“… Potpuni slom racionalizma! Rana Crkva i njeni Oci (na koje se svakodnevno pozivaju ove apologete) nikada nisu bili protiv razuma i delatnosti, a Crkva se ni protiv čega nije tako snažno borila, kao protiv lažnog misticizma (doketizma, montanizma , manihejstva…). To je bila snažna borba protiv religioznosti. Religiozni svet odlično funkcioniše bez Boga, ali ne može bez idola. Pobožnost, način života pa i sama vera postali su idoli. Sveštenici i vernici (novopravoslavci), zarobljeni u svoju mistiku i pobožnost, preziru svet oko sebe, beže od njega i licemerno ga žale, jer taj svet ne poznaje njihovu „crkvenost“, njihovu „duhovnost“. Oni prosto ne primećuju da stalno dobijaju jedinicu na ispitu duhovnosti i crkvenosti.

Da Vas podsetimo:  Jeziva tišina boraca za slobodu u Srbiji: Nema američke agresije, genocid je izvršio - Miloš Biković

Jedna abnormalnost porađa drugu, te se tako kod ovih Nikolajevih učenika pojavljuju još neke problematične teme „raj, pakao, kazna, nagrada“… To je nešto što ljudi ne razumeju, ovo učenje je u suštini biznis za proizvodnju krivice (no odlično je održavanje statusa quo među samim vernicima). Ako raj predstaviš kao mesto gde te čeka nagrada a pakaokao mesto kazne ,onda postižeš neku vrstu kontrole nad populacijom (vernicima) što je u suštini cilj svake religije. Tako je zapravo i kreirano to mesto sa vatrom, vilama, koga se plaši veliki broj teletabisa.

Svaka Crkva je kroz istoriju tvrdila da je ona jedna SVETA, vrhovni autoritet, da ima nepogrešive dogmate, autoritete… Međutim ideja da istina o Bogu može biti obuhvaćena bilo kojom ljudskom tvorevinom, prevazilazi ljudsku maštu.
Potpuno ludilo u zemlji, siromaštvo, ljudi prolaze kroz raznorazna iskustva smrti, bolesti, patnje, a novopravoslavci igraju igru Karla Marksa, igru davanja religije kao opijata, osmišljenu tako da se ljudi osećaju dobro u sopstvenom begu od realnosti. Crkva ovo savršeno koristi, ona svoje vreme provodi utvrđujući ljude u tom osećaju nesreće. Potpuni genocid nad vernicima…

Miloš Stanković
milanmilenkovic.com

1 KOMENTAR

  1. Ovako se piše! Sve čestitke autoru! Međutim, ono što, naročito pri kraju članka piše o religiji, možda može da se odnosi na njeno izopačeno shvatanje, a to je masovno, na skorojevićstvo, institucionalizovanu crkvu itd, a ne na suštinu vere, o kojoj autor očigledno ne zna gotovo ništa. To i nije stvar znanja. I još da kažem, što se tiče eskapizma, raznih psihotehnika bekstva, od ovog ili onog, to ljudi rade u svim vremenima. Da li treba više očekivati?

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime