Mimezis ili otuđenje u sopstvenoj nesreći

0
1610

„Kada se sudare jedna glava i jedna knjiga, pa to zvuči šuplje, za to ne mora uvek biti kriva knjiga.”

Georg Kristof Lihtenberg

LihtenbergU zemlji poraženih mogućnosti, neispunjene nade i izneverenih obećanja, srpski sport predstavlja jednu od preostalih spoznajnih snaga sposobnih da stvari nazove svojim imenom, ali je njegova egzistencija postala tragična slika usled zaostalosti društva, društva koje se odlučilo na rešavanje sopstvenih problema obuzdavanjem i pokoravanjem istinske svesti standardizacijom rutine, odnosno dominacijom nad pojedincem surovom efikasnošću, sputavanjem i obezvaživanjem samog njegovog smisla, njegove supstancije. Tako se muza potkulture lukavo tretira kao subverzivna delatnost i kao takva mora biti apsorbovana u dominantni tok društvene i kulturne integracije svih slojeva biheviorističkom metodom operacionalizacije lišene ideja i emocionalnosti. Rezultat, otuđenje u sopstvenoj nesreći.

Malo toga možemo reći o istinskim dostignućima našeg sporta u postmodernom konstruktu prioriteta. Naravno, individualna posvećenost i reprezentativna čarolija zapravo jesu komplementarne krajnosti oslobođene od nužde, od imperativa represivnog razvoja i kao takve označavaju antipod iskrivljenoj svesti čija racionalnost postaje stvarnost. Sport se koristi kao efikasan instrument podređivanja jer neposredno učestvuje u određivanju merila u razvoju društva, stoga se prerogativ u korišcenju materijalnih i intelektualnih sredstava prepušta onima koji o tome malo znaju, kojima sport služi kao objekat upravljanja i proizvod za konzumiranje, zaglupljujući rad kada više nije nužnost, sredstvo relaksacije u otupljivanju duha i emocija na svim nivoima. Kao snažan rekvizit koristi se sloboda izbora i ona podrazumeva raspon otvoren za svakog pojedinca, s tim što takv vrsta slobodnog odlučivanja podražava kontrolu, a sledstveno i otuđenje, što nikako ne zasniva autonomiju mišljenja i dela.
U situaciji kada je egzistencija ugrožena i dostojanstvo urušeno, kada svaka aktivnost podrazumeva celovitost bića, neposredno identifikovanje sa društvom u celini svakako nije potrebno harmoniziranje već automatizovana identifikacija karakteristična za primitivna društva. Na primer, roditeljska zabrinutost za budućnost deteta ravna je okopneloj introjekciji spoljnjeg sveta, nedostatak intelektualnog i emocionalnog uverenja da se odbijanjem nametnute moći može napraviti iskorak u sadašnjosti rasterećene projektovane, “sigurne“ budućnosti. Tako svi (p)ostajemo pešaci društveno-političke drame u vidu neurotičnosti i impotentnosti u razumevanju „neposredne ideologije“ smeštene u političku stvarnost. Uniformnost misli i ponašanja onemogućava transcedenciju pojmova rasuđivanja i aktiviteta i u skladu sa tim analogiju možemo pronaći u sistemima obrazovanja i informisanja planski osmišljenim ne da ospore metafizičke preokupacije već da se pozitivističkim operacijama alternativni um zauzda i zadrži u okviru projektovane integracije suprotnosti.

Da Vas podsetimo:  Pod tepihom više nema mesta

237243_lopta-srbija01-public-shutterstock_fOhrabruje činjenica da se iracionalna percepcija u većinskom poimanju sporta lagano menja u istinskom smeru, i to na način koji pretpostavlja neučestvovanje u operaciji licemernog sputavanja zdrave teorije i prakse u vidu sve izraženijeg neprisustvovanja ceremonijama jer sadržaj ne čini svetkovinu, u vidu nagoveštaja da roditelji „preskaču“ destruktivnu produktivnost vladajuće pedagogije, da raste svest o ukupnim mogućnostima koje moraju biti odraz stvarne tendencije i stvarnih potreba, da nadmoćna efikasnost društva nad pojedincem zapravo jeste kratkoročna apstrakcija neukih spekulacija koja mora biti negirana igrom i zabavom oličenim u sportskoj kulturi jer se istinska stvarnost ne identifikuje sa ideološkim i materijalnim, ona nastaje i oblikuje svoj svet sopstvenim jezikom i potčinjena je umetničkoj a ne društvenoj stvarnosti.

Željko Gmizović

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime