Ministarstvo prosvete seksualizuje Srbiju

1
1045

child-Vesti onlineTema koja je proteklih dana digla buru na društvenim mrežama jeste vrhunac degradacije porodičnih vrednosti i društva u celini (bilo ono patrijarhalno ili matrijarhalno). Radi se o uvođenju seksualnog vaspitanja u školski sistem a sa navodnim ciljem da se zaštite od porodice i crkve kao njihovih glavnih neprijatelja. U ulozi njihovog zaštitnika pojavljuje se nekakav neimenovani činilac predstavljen kao promotor seksualnosti, pedofilije, incesta i homoseksualizma.

U tom cilju, spodobe nazvane “grupa za zaštitu od nasilja i diskriminacije” Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije, u saradnji sa navodno nevladinom organizacijom Incest centar (čija je svrha da promoviše incest), razvili su plan seksualnog obrazovanja u školama, koji se provlači kroz nekoliko predmeta.

Direktori osnovnih škola prosledili su taj nalog nastavnicima do linka na kome je dat program koji će nastavnici i učitelji preuzeti kako bi kontroverznu sadržinu uključili u sledeće predmete: srpski (maternji) jezik; svet oko nas; priroda i društvo; fizičko vaspitanje i školski sport; muzičko vaspitanje; građansko vaspitanje; biologija; sociologija; Ustav i prava građana i psihologija.

Program je namenjen i deci predškolskog uzrasta, kao i najmanjima u vidu bojanki, ali i kroz druge vidove obuke.

Ovaj Program digao je u Srbiji je veliku prašinu, ali Ministarstvo, i pored najave javnih rasprava, brojnih peticija, negodovanja intelektualaca – mudro ćuti. No, to što Ministarstvo ćuti najmanji je problem, jer sve dok negoduju pojedinci, neformalna udruženja, Ministarstvo ne mora da se brine, problem nastaje onog trenutka kada počnu da negoduju nastavnici, a od njih smo do sada čuli samo muk.

Kao da im je maca pojela jezik, bez reči su prihvatili program kao nešto najnormalnije. Ipak, pitanje je da li će se i njima samima takvo prihvatanje obiti o glavu. Jer, u bilo kom trenutku, dete je “ovlašćeno” da nastavnika, učiteljicu, vaspitačicu… optuži za seksualno uznemiravanje. Svaka nemarnost, svaka šala, svaki dodir može se protumačiti onako kako detetu, roditelju ili nosiocu programa odgovara.

Udruživanje prosvetnih radnika i odbijanje da primene ovaj skandalozni programa jeste od izuzetnog značaja. I ako neko kaže da se plaši zbog potencijalnog otkaza ili, možda, zbog nesaglasnosti nekog od kolega, ili optužbi da neprihvatanjem inovacije ostaje nazadan (dok je, u stvari, suprotno), zašto se tako nešto ne iskaže kada udruženo izađu na ulicu da traže veće plate i kada se bore za ličnu korist. Pa se postavlja pitanje kako to da se nisu plašili otkaza pre dve godine, kada su doslovno fizički napali ondašnjeg ministra prosvete na jednom od brojnih protesta?

Zar treba sutra, nakon ove prosvetarske tišine, da podržimo te prosvetare u njihovim zahtevima ili da imamo i trunčicu razumevanja za njih, kada njima danas nije bio nikakav problem da usvoje jedan bolesni nalog za podvrgavanje naše dece psihičkom i mentalnom trovanju?

Svako ko je čitao Hakslijevi knjigu “Vrli novi svet” i samo baci pogled na bojanku koju će u rukama držati dete od šest, sedam ili nešto više godina, a koja će navodno imati svrhu da ga nauči šta je to seksualno nasilje, imaće osećaj da preživljava sve one apsurdne situacije “predviđene” za neko futurističko društvo, ali tek kroz petsto godina. Da je samo znao koliko je blizu…

Prosta logika

Kada se o nekoj tabu temi sve češće govori, taj tabu se gubi i tema se uprošćava i normalizuje. Isto tako je i sa svim ostalim stvarima. Godine 2005, u Ministarstvu prosvete počeo je sa realizacijom program nazvan škola bez nasilja. O nasilju u školama govorilo se u neverovatnim procentima, đacima se konstantno, kroz seminare, filmove, medije, knjige, udžbenike, ukazivalo na mogućnosti i vrste vršnjačkog nasilja, ali to ništa nije smetalo da se ono, nasilje, za samo godinu dana udvostruči. I ne samo to, nekoliko godina kasnije broj samoubistava kod dece osnovnog i srednjeg obrazovanja, uzrokovan vršnjačkim nasiljem, dostigao je neslućene i poražavajuće brojke. Ipak, Ministarstvo pobija medije i realnost tvrdeći kako je nakon realizacije ovog programa škola postala sigurnije mesto.

Da Vas podsetimo:  „Oluja“ Sredstvo kojim je rešeno srpsko pitanje u Hrvatskoj

Roditelji čija su deca žrtve vršnjačkog nasilja a čiji je broj ogroman, ne misle tako; za njih je žrtva – žrtva, makar koliko se Ministarstvo trudilo da je pretvori u statistički podatak. To, s jedne strane, a sa druge – kod dece se više ne promoviše drugarstvo, već je glavna tema nasilje, i kako ga sprečiti. A što se više o nečemu govori, sve ga je više, pa tako i nasilja.

Stariji se sigurno sećaju koliko je o homoseksualnosti bilo neprijatno govoriti, takoreći zabranjeno. Reči “peder”, ili “homoseksualac” bile su “sramotne” i “zabranjene”. No, nakon oktobarskih promena i nakon prve neuspele gej parade, o homoseksualnosti se sve više govorilo, da bismo za manje od dve decenije došli do trenutka kada je homoseksualizam postao nešto normalno. Štaviše, među mlađim generacijama stiče se utisak da onaj ko nije otvoren za obe opcije, odnosno za biseksualnost, nazaduje za savremenim svetom i nije dovoljno moderan.

Na koji način će onda reagovati i u šta će izrasti ovi sadašnji mali “eksperimentalni kunići” (današnje generacije dece) kada im podmuklo nazvani “zaštitnici dece od nasilja” u ruke stave bojanke gde se dete mazi sa rođenim ocem, majkom, bakom, dekom? Da li će to biti shvaćeno kao roditeljska ljubav ili kao uvod u pedofiliju? Umesto da boje zeke, mede ili uče osnovne životne pojmove, deca se od najranijeg uzrasta uče seksu.

I da li će sledeći korak naših obrazovnih i vaspitnih “reformatora” biti uvođenje praktične seksualne nastave? I da li će na školskim odmorima biti dopušteno da se primenjuje ono što je na časovima naučeno? I da li će takozvanom školskom obezbeđenju biti zabranjeno da ometaju takvu primenu? I li će se, možda, da se takve zabrane onemoguće, ukinuti školsko obezbeđenje?

Da kojim slučajem sadašnje stanje u prosveti može da vidi pokojni Vojislav Bakić (1847-1929), pedagog, nekadašnji rektor Velike škole u Beogradu, dobrovoljno bi se vratio u grob samo da ne gleda u šta se pretvorio školski sistem.

A on je savetovao da deca još od malih nogu razvijaju ljubav i uče koje su mu dužnosti prema otadžbini:

“Svaki narod, koji želi da steče poštovanje kod drugih, obrazovanih naroda, mora čuvati svoje dostojanstvo i braniti svoju čast. Za ovo se pretpostavlja, da u njegovoj državi vlada pravni poredak; da je njegov društveni život solidan; da među građanima ima poverenja i ljubavi; da su oni verni svojemu narodu i odani svojoj otadžbini; i da svi rade na kulturnom unapređenju svoje zemlje”.

Jasno je, dakle, zbog čega, danas, kada je Srbija okupirana, promotori i pisci seksualnog Programa, proteruju iz obrazovnog programa i Vojislava Bakića, i svaki vid normalnosti navodeći da je bilo koji oblik nacionalizma, religioznog učenja ili patrijahalnog poimanja stvari – čisto ispiranje mozga i nešto nepotrebno i štetno za decu.

Sem što se nešto uprošćava i putem navodne zaštite normalizuje a ono normalno satanizuje, sastavljači novoosmišljenog programa navode da je u svakom razredu bar dvoje dece seksualno iskorišćeno. Tako slobodno izvučene brojke ne samo da su lažne, nego čitavu srbsku naciju degradiraju i predstavljaju kao nenormalnu gomilu pedofila i masu ogrezlu u incestu.

Pojedini analitičari već su objavili brojne radove na ovu temu kritikujući sa pravom kontraverzni potez Ministarstva prosvete. Jer, njegov program ne samo da je štetan već i nezakonit. Vladimir Dimitrijević u tekstu koji je objavljen u beogradskom Pečatu navodi da bi provera ovog programa trebala prvo da prođe kroz tužilaštvo budući da naš krivični zakon član 185, stav 1, jasno kaže: “Ko maloletniku proda, prikaže ili javnim izlaganjem ili na drugi način učini dostupnim tekstove, slike, audio-vizuelne ili druge predmete pornografske sadržine ili mu prikaže pornografsku predstavu, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do šest meseci”.

I ko uopšte ima pravo da putem ovih suptilnih psiholoških metoda okreće malo dete od svoje porodice, i da zagrljaj i poljubac koji znači sigurnost i zaštitu izvrće u nešto bolesno i odvratno? Kakva je to zaštita? Postoji li kakva institucija koja bi se stavila u odbranu naše dece od ovih državnih okupatora? Nekoga ko bi zaštitio decu od ovih navodnih zaštitnika koji pored promocije svih mogućih seksualnih devijacija rade i na uništenju porodice, samim tim i raspada srbskoga društva i uništenje srbske države?

Da Vas podsetimo:  Srpski grafiti i beskućno pravo – Kad se vojska na Kosovo vrati

U drugom članku objavljenom na portalu “Borba za veru”, Dimitrijević podseća na seksualne skandale nastajale tokom letnjih kampova koje je Ministarstvo prosvete, na čelu s ondašnjim ministrom Gašom Kneževićem, organizovalo s Jugoslovenskom agencijom za zaštitu od side (JAZAS), ali i na saopštenje blaženopočivšeg patrijarha gospodina Pavla koji se bez straha borio za moral i dušu mladih ljudi i odmah oglasio i osudio te događaje i rane pokušaje uvođenja ovog kontroverznog programa u škole:

“Očevidno, pod vidom moderne edukacije i razvijanja ‘nove svesti’ kod srednjoškolaca, sprovodi se u edukatorskim radionicama perfidno pranje mozga dece a njihovo druženje i komunikacija pokušava da se svede na nivo biološke beslovesnosti, kroz ubijanje stida u detinjoj duši i uništavanje svakog moralnog čula i osećanja. Poznato je da su se, do sada tim razvraćanjem i skrnavljenjem ljudske duše u Evropi i šire u svetu bavile samo satanističke sekte kroulijevaca i dr. Majmunska bestidnost kao mera ljudskog zajedništva i komunikacije predstavlja nešto od čega se čovek oslobađa i protiv čega se borio kao kulturno i civilizovano biće kroz svu svoju slovesnu istoriju. To je ono što čoveka i čini slovesnim i razumnim bićem, istinski prosvećenim. Međutim, u naše vreme, nažalost, dolazi do sklapanja braka izmeću postkomunističkog ateizma i zapadnog kapitalističkog hedonizma. Iz takvog čudovišnog braka već počinju da se rađaju monstrumi i nakaze kakve čovečanstvo ne pamti u svojoj istoriji, a sve pod prividom ‘nove svesti’, ‘novog čoveka’, ‘novog poretka’, ‘nove zajednice’. Pitamo se: da li su naši novi prosvetari i prosvetitelji Srbije svesni te i takve opasnosti koja stoji pred savremenim čovekom i čovečanstvom? Ili možda neki od njih i žele da tim i takvim bespućem upute mlada pokolenja? Nije valjda moguće da je to i bio dublji razlog otpora uvođenju veronauke u škole i nametanja na mesto nje ili paralelno sa njom tzv. građanskog vaspitanja! Jer jasno je da dokle god bude bilo veronauke majmunska bestidnost i satanistička amoralnost ne mogu zagospodariti ljudskom samosvešću i postati mera čovečnosti i ljudskog dostojanstva”.

Sadašnji patrijarh gospodin Irinej, sem što je čestitao Aleksandru Vučiću na pobedi i radosno primetio da Srbija ide napred u skladu sa sloganom naprednjaka, nije se oglašavao povodom ovih izmena u školskom obrazovanju. Valjda misli da nema potrebe da se meša u svoj posao ili, možda, ne želi da kvari dobre odnose sa ovim bolesnim i razarajućim sistemom.

Sistemom koji ne razara samo porodicu i ne snižava granicu morala, već ne dozvoljava ni da se moral uopšte razvije, ovaj sistem obrazuje i gaji nove generacije ljudi, kako kaže patrijarh Pavle “novog zapadnog čoveka” amputiranog od savesti, morala, zdravih emocija i pravoslavnog duha, on u jedinki još od malih nogu razvija samo seksualne slobode, ohrabruje decu ka homoseksualizmu ili biseksualizmu, od incesta pravi normalnu pojavu. Jer, ove generacije koje danas gledaju te slike, koje se danas truju sodomskom literaturom, možda će već sutra takve radnje primenjivati nad svojom decom. Očigledno je da sve ide ka tome da se od Srbije, ali i čitavog sveta, stvori jedna bestidna seksualna masa, da se otelotvore romani Markiza De Sada i da se blud i razvrat sa televizijskih ekrana spuste u domove.

Niko se od brojnih “grupa za zaštitu”, Ministarstva obrazovanja ili navodnog nevladinog sektora nije angažovao da se zabrani prikazivanje raznih rijalitija u kojima su deca mogla da vide seksualne odnose svih vrsta, uključujući i pedofiliju i incestne odnose; samo još zoofilija nije promovisana, što ne znači da uskoro neće. Takođe se nisu angažovali ni u zaštiti od zloupotrebe dece u brojnim emisijama zabavnog karaktera koje su pravi raj za pedofile, gde su deca izložena “na izvolte” matorim bolesnicima koji ih i pipkaju i štipkaju dok ih sređuju, uče i spremaju za scenu.

Da Vas podsetimo:  TITOV GENOCID NAD SRBIMA

Sve te emisije u kojima besposleni svet traži jeftinu zabavu i način da svoju bedu pretoči kroz neki lažni sjaj, spuštaju u očima običnih gledalaca kriterijume morala, poštenja, iskrenosti, a poprima neke nove oblike i traži način da “uživa” u životu koji je za većinu ispranog mozga samo jedan – beskrajno razvratan. Pa ga u toj zaslepljujućoj slobodi ne provodi kao inteligentna jedinka, već kao životinja površnih shvatanja, površnih osećanja i još površnijih želja.

“Pepeljugin zakon”

Pod tačkom A na strani 9. obrazovnog seksusalnog paketa, na samom početku iskazane su nelogičnosti i netačne tvrdnje. Za početak, autori tvrde kako je Velika Britanija vodeća zemlja u zaštiti dece, iako je ona, uz Holandiju, što se tiče seksualnog zlostavljanja dece vodeća evropska zemlja. Zanimljivost u Velikoj Britaniji je i to što su zlostavljači vodeći britanski političari, članovi kraljevske porodice, pripadnici visokog društva, kao i brojni zaštitnici dece.

Verovatno najpoznatiji pedofil i zlostavljač dece bio je čuveni voditelj Bibisija Džimi Sevil. Sudija koja je vodila ovaj slučaj izjavila je da je više od sedamdesetoro dece bilo žrtva seksualnog nasilja ovog Britanca koji je svojevremno imao i titulu sera.

Na istoj strani gde se iznosi ova tvrdnja, zlostavljanjem deteta smatraju se emocionalna zapostavljenost kao siguran znak seksualnog zlostavljanja, kontrola deteta, svaljivanje krivice na dete, ali i brojne druge banalnosti koje, iako su svakodnevica u našem životu, odstupaju od pravila iznetih u priručniku.

Pa tako, primera radi, ukoliko dete donese iz škole slabu ocenu a roditelj mu kaže da je samo krivo jer nije dovoljno učilo, i još ga kazni tako što mu ljutito uskrati poljubac za laku noć, ili ga, pod uslovom da mu dete to dozvoli, ipak poljubi pa malo u tome pretera, priručnik to već karakteriše kao korak ka seksualnom zlostavljanju.

Stavka koja roditelja može deklarisati kao zlostavljača, i što je kažnjivo, jeste kontrola deteta. Dakle, ukoliko poželite da saznate u kakvom je društvu vaše dete pa rešite da ga malo pratite, odmah odustanite jer je to kažnjivo. Kažnjivo je i pregledanje mobilnog telefona, društvenog profila (stranice na fejsbuku), ispitivanje deteta, jer se tako kod njega “proizvodi” nepopravljiva psihološka trauma. Ipak, više stranica unapred, na pedeset i nekoj, dodaje se da se deca moraju kontrolisati i da su roditelji odgovorni za njegovo ponašanje na društvenim mrežama.

I ne samo da su odgovorni, engleski roditelji koji namerno svoju decu liše ljubavi, prema zakonu koji su genijalni Britanci doneli, mogu dobiti i deset godina zatvorske kazne.

Pitam se kako bi reagovali da je ovakav zakon donet u Srbiji sredinom prošlog veka ili ranije kada su se vrlo uspešno odgajale mnogočlane porodice i gde ljubavi nije manjakalo ali se zato nijedno od pomenutih pravila “Pepeljuginog zakona” ne bi moglo primeniti, ne zbog toga što nije bilo volje, već vremena. Kako je to govorio jedan moj stari prijatelj, otac devetoro dece, bio je najzadovoljnijih kad ih pred spavanje osmotri i vidi da su svi na broju.

I, dalje, roditelj svoje dete ne sme tretirati kao svojinu. Ako je za namerno uskraćivanje ljubavi prema detetu kazna deset godina zatvora, ne znam kolika li je ako detetu kažete: Moj si, ja sam te rodio. Ne smem ni da zamislim kakve psihološke traume ova rečenica može da izazove. Na korak do seksualnog zlostavljanja i, naravno, crvena zona koja se kažnjava i novčano i zatvorom, jesu i pretnje upućene detetu. Tako, od sada, ni u ludilu ne izgovarajte: “Ima da te olešim, plav da budeš”, “oljuštiću ti dupe, nećeš sedam dana moći da sediš na stolici”, “glavu ću ti odvrnuti”, kao ni nešto manje pretnje tipa “prebiću te kao vola u kupusu”, pošto tu već možete zapatiti kaznu i od udruženja za zaštitu životinja.

Vesna Veizović

www.vaseljenska.com

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime