Mlađani Marko

Manipulacija tehnikom odloženog dejstva

2
1008

trepcaKada je mlađani Marko Đurić, pre neki dan, katastrofično, u kameru i novinarske mikrofone izgovorio, inače tačnu konstataciju, da je Evropa dala Srbiji ultimatum vezano za razgovore o telekomunikacijama, Vučić je reagovao hitro kao da je, s oproštenjem, rđavim ekserom uboden u zadnjicu. Ni sat vremena nije prošlo od smele Đurićeve izjave, a Vučićeva medijska mreža krenula je da nas zatrpava Vučićevim poimanjem situacije u kome je on potegao svoju, već ofucanu, floskulu za režimsko odricanje od Kosmeta – „teška odluka“.

Potvrđujući da se radi o teškoj odluci ali da on ne može da kaže da je reč o ultimatumu, nego „o razgovorima koje smo vodili u Briselu”, premijer se dohvatio još jedne šarene laže, priče o otvaranju “poglavlja”, i naglasio kako moramo biti svesni da „ako budemo odbili neće nam otvoriti poglavlja”. Na kraju se, bezuspešno prikrivajući evidentnu nervozu, požalio kako je Đurićeva izjava o ultimatumu prst u oko pre svega njemu, da bi završio rečenicom čija forma prosto bazdi po izdajstvu: „Veoma je teško doneti pozitivnu odluku o tome, ali je teško doneti i negativnu odluku o tome, jer znate s kakvim se političkim posledicama suočavate. Merićemo kakvu ćemo odluku doneti, pokušaćemo još nešto da promenimo i donećemo najbolju odluku u interesu Srbije i njenih građana”. (1)

Nema sumnje da ovo znači kako će Srbija prihvatiti zahteve Brisela, jer već smo se nagledali i naslušali toga da kad god Vučić pomene naše interese srpsko Kosovo bez nečeg ostane!

I Evropa je reagovala hitrije nego obično. Portparol Maja Kocijančić reagovala je već sutradan izjavom čiju smisao izražavaju sledeće reči: “Dijalog u kome posreduje EU nema veze sa ultimatumima, nego je ovde reč o tome da su se Kosovo i Srbija dogovorili o uslovima pod kojima je Kosovo dobilo pozivni broj … a za EU je ključno da se implementira dogovor postignut u dijalogu”(2)

Jasno kao dan. Maja nam, bez uvijanja, obznanjuje kako je broj Kosovu već dodeljen i da je Srbija to prihvatila (što znači da su nas naša vlada, pa i sam Marko Đurić, sistematski lagali o temi sadašnjih pregovora). Inače, Srbija je to učinila još 2013. godine, no o tome ćemo temeljnije nešto kasnije.

Dakle, logično je zapitati se, ako je sve već dogovoreno, a jeste, zašto se onda Vučić i Maja toliko brecaju na izjavu jednog vladinog činovnika, koji čak nije ni njen član?! I to je tema ovog teksta. I ono neposredno posle, takođe. TREPČA!

MANIPULACIJA TEHNIKOM ODLOŽENOG DEJSTVA

Odam da kažem da ono što je Vučiću i Kocijančićevoj najviše zasmetalo u nastupu mlađanog Đurića nije sadržaj samog nastupa, već adrenalin u njemu i tajming!

Prvo tajming. Đurić je istupio posle sednice Vlade Srbije, na kojoj se nije raspravljalo o ovom problemu (kako je on tražio) nego je on samo predočen članovima vlade u vidu informacije. Bez bilo kakve rasprave, stava ili zaključka o jasnom ultimatumu Brisela. Može biti da je to upalilo sijalice u glavi mlađanog Đurića i da je u trenutku shvatio zašto je baš on poslat na ove razgovore iako nema, niti je imao, iakve veze sa telekomunikacijama, niti je to posao Kancelarije koju vodi. Otuda je on, očigledno sračunato, iznoseći stav da bi prihvatanje briselskog “ultimatuma” bilo modalitet za otimanje celokupne imovine Srbije na Kosmetu, naglasio da bi, ako vlada prihvati ovu opciju on podneo ostavku. Ovo, jasno distanciranje od politike vlade dovodi nas do onog drugog, adrenalina, u proces koji je kombinacijom tri globalističke manipulativne tehnike (preusmeravanje pažnje, fazno ostvarenje i odlaganje primene dogovorenih rešenja) u potpunosti anulirao otpor srpske javnosti predaji Kosmeta koju je započeo Tadić, ali je suštinski obavlja tandem Dačić-Vučić. A adrenalin u krajnjoj fazi akterima je najmanje potreban. On uzburkava talase i temu sa margina dovodi u žižu, što nije dobro za izdajnički “biznis”.

Da Vas podsetimo:  Vladimir Umeljić: ZAPADNI „DRANG NACH OSTEN“ I SRPSKO PITANjE

U svom članku “Manipulativne strategije briselskog procesa” objavljenom na ovom portalu 13.10.2013. godine(3) pisao sam o manipulativnim tehnologijama koruptivne prevare zvane “Briselski proces” i baš energetiku uzeo kao primer. Evo citata iz tog teksta: “U novije vreme ovu strategiju imamo kod dogovora oko telekomunikacija i energetike gde se predviđa da puna primena počne od 2015. kada će se malo ko i sećati kako je, recimo, Kosovo dobilo svoj pozivni broj”.

Pomenuta “tehnologija” je tzv “tehnika odloženog dejstva” (odnosno “odlaganje primene dogovorenih rešenja”), omiljeni specijalitet psiholoških labaratorija Novog svetskog poretka za oblikovanje psihologije masa i omekšavanje otpora tzv.“nepopularnim” rešenjima, koja kao noseća uz sadejstvo sa gore navedene dve tehnike, često uspeva da širokim masama “proturi” čak i ona rešenja koja ih egzistencijalno ugrožavaju. Njena suština je da se elite dogovore i potpišu rešenje, ali se, ili objavi da do njega nije došlo i da će se pregovori nastaviti na “tehničkom nivou”, ili naznači da će primena otpočeti na određeni dan (obično kada su predviđeni rokovi duži i kada postoje izgrađene demokratske institucije).

“Pregovori” iz prve varijante, koja se ovde primenjuje zbog načina vršenja vlasti, su fingiranje o manje važnim pitanjima, koji zapravo služe za sondiranje javnog mnjenja, i traju sve do trenutka dok se ne proceni da je pažnja javnosti oslabila, a da je vlast dovoljno čvrsta (u ovom slučaju tek završeni izbori) da iznese implementaciju.

Prilikom implementacije obznanjuje se da je stvar potpisana, ali javnosti se ne saopštava ko i kada je zapravo potpisao, već se insistira da se potpisano mora poštovati. (Baš to vidimo u nastupima Vučića i Kocijančićeve.)

Kako je, međunarodni telefonski broj, gledano sa aspekta procedure, koja podrazumeva saglasnost Srbije, veoma složeni proces koji podrazumeva ličnu odgovornost dat je duži rok za implementaciju (prvobitno kraj 2015).

To što primena nije počela kada sam najavio, već godinu kasnije, posledica je turbulencija na unutrašnjoj političkoj sceni Srbije i Kosova, ali ne menja suštinu da je Srbija još 2013 prihvatila da se Kosovu dodeli međunarodni telefonski broj. U ime Srbije to je prihvatio tadašnji ministar trgovine i telekomunikacija Rasim Ljajić, u hijerarhiji vlasti najviše pozicionirani otvoreni neprijatelj srpskog naroda i srpske države. Omiljeni đak Alije Izetbegovića, osnivač SDA u Srbiji, čovek koji je sproveo referendum o samo-opredeljenju Sandžaka 1991. (Ugljanin je tada živeo u Turskoj), haški prokurator koji je potpisao sva srpska izručenja ne podigavši ni jednom glas na učestala ubistva srpskih državljana u haškom kazamatu, najzaslužniji za izgradnju Turskog kulturnog centra u Novom Pazaru, ključni čovek za uspostavljanje diplomatskih odnosa Srbije sa Saudijskom Arabijom, finansijerom razbijanja SFRJ, koja je otvoreno pomagala i plaćala međunarodne islamske teroriste i njihove zločine nad Srbima u Bosni, umešao je svoje duge prste i u dodelu telefonskog broja šiptarskoj paradržavi.

Da Vas podsetimo:  Tata, zašto ste pustili prljavu vojsku da dođe na Kosovo?

Sve se odvijalo u skladu sa šablonima tehnike odloženog dejstva. Iako su kosovski mediji tada objavili da je dogovor o broju postignut, ministar Ljajić je 21.06.2013. obznanio da nije došlo do vidljivih pomaka i za to, dabome, okrivio prištinsku stranu, naglasivši da je Srbija spremna da učini dodatni napor da do rešenja dođe.(4) Taj “dodatni napor” podrazumevao je da je broj Šiptarima odobren, a da treba još usaglasiti tehniče detalje oko funkcionisanja srpske opreme, odnosno statusa srpske imovine. Taj deo odradio je Vučić, na susretima sa Mustafom krajem avgusta 2015., u Briselu, kada su prvi put i srpski mediji objavili da će Kosovo dobiti međunarodni trocifreni broj. Tada je inače potpisano četri sporazuma (osnivanje ZSO, telekomunikacije, energetika i otvaranje mosta u Mitrovici).(5)

Dakle, međunarodni broj je dogovorio Ljajić još 2013., a celokupno rešenje, računajući i imovinu, potpisao Vučić, avgusta 2015. Sve je teklo u neophodnoj tišini, koja je stvorena tehnikom odloženog dejstva, a Vučić nijednom nije uslovio implementaciju srpskih obaveza, osnivanjem ZSO, upravo da ne diže pompu. U završnoj fazi, ko zna zbog čega, pokušao je da vrući krompir poturi mlađanom Marku. I pogrešio.

Naravno da Vučić na sednici vlade nije mogao da raspravlja u Đurićevom izveštaju, niti da zauzme bilo kakav stav o “ultimatumu”, jer to bi bilo dizanje “nivoa” koje je direktno suprotno suštini noseće manipulativne tehnike u njenoj završnoj fazi. Uostalom, on dobro zna šta je potpisao i šta je Briselu usmeno obećao u zamenu za vlast, tako da za njega to zaista nije bio “ultimatum” već samo PODSEĆANjE da vreme ističe. On je poruku primio i misleći da je zadovoljio formu time što je “mlađanom” dozvolio da se obrati Vladi, otpustio ga je verujući kako je ovaj shvatio da problem treba da prepusti “starijima”. Svejedno da li ga je potcenio ili “zaboravio” da je prvo radno mesto ovog tatinog sina bilo “savetnik predsednika Srbije”.

Epilog je, “mlađani” pred novinarama sa pričom o “ultimatumu” i “ostavci”, koja diže pažnju javnosti, što je sigurno razbesnelo Brisel i koju je Vučić protumačio kao prst u svom oku. No, teško mi je da poverujem Vučiću. Ne samo zato što nas konstantno laže, bičuje i vređa, i što svojom voljom učestvuje u briselskoj prevari, već što je evidentno da mlađani Marko nije mlatarao rukama da bi nekom gurnuo prst u oko, već da bi sebe spasio bede u koju ga je Vučić podmuklo uveo. Jer, stvar će se, nema sumnje, po nekoga završiti loše. Veoma loše…

A da je tako, i koliko je mlađani Đurić ispravno postupio što se javno distancirao, potvrdili su naredni dani. Dok je Vučić još uvek, verovatno više sebi nego nama, ponavljao kako se ne radi u “ultimatumu Brisela”, na glavu mu se sručio još jedan izliv evropskog prijateljstva. TREPČA!! Šiptari su mu jednostavno oteli gigant koji hrani 3000 srpskih porodica. Naravno da to nisu mogli, ni smeli, da učine bez dozvole Brisela.

Da Vas podsetimo:  Masovno ubistvo u „Ribnikaru“: Tri meseca kao tri godine

PORUKE OTIMANjE TREPČE ILI MEFISTO JE DOŠAO PO FAUSTA

Praktično jednim potezom, skupštinskim zasedanjem, sa 79 glasova „za“ i 14 uzdržanih, kosovska skupština proglasila je Trepču svojinom Kosova i preuzela ingerencije nad ovim privrednim gigantom. Nema sumnje da trenutak nije slučajno odabran, kao i da je EU dao saglasnost Albancima za ovaj potez, što potvrđuje odsustvo nilo kakve njihove zvanične reakcije.

Ponašanje Prištine i ćutanje EU šalje mnoge poruke Srbiji i Vučiću, a pre svega onu kako EU ne samo da ne priznaje nikakve ingerencije, već više ne priznaje i nikakve interese Srbije na Kosovu!

Sve priče o evropskim prijateljima, podršci na EU putu, liderstvu na Balkanu, ZSO i slične bolesne vizije umišljenog srpskog vođe, nestale su u trenutku. Sva izdajstva navodno činjena radi „budućnosti naše dece“ ostala su ogoljena i uplakana u hladnom evropskom ogledalu. I premijer je ostao go, iskorišćen i odbačen, da svom narodu, sada bez njihove moćne logistike, objasni šta je zapravo taj „briselski proces“, koja mu je svrha i šta će nam uopšte otvaranje poglavlja koja nikada nećemo zatvoriti.

Tim pre što ćutanjem o Trepči EU srpskom narodu poručuje da evropski put nije put u zajednicu ravnopravnih naroda, već put u dobrovoljno, ili preciznije rečeno, samovoljno vazalstvo.

Videćemo šta će nam Vučić o tome reći. Za sada ćuti. On koji je terorisao medije i građane svakodnevnim konferencijama o svemu i svačemu, u trenutku otimanja Trepče ostao je bez ijedne reči. Bez reakcije. Bez stava. Frustriran što mu se evropski „prijatelji“, koji su ga tapšali po ramenu i hvalili njegovu hrabrost dok je potpisivao i poklanjao ono što nije njegovo, sada ne javljaju na pozive, šćućurio se u nekom ćošku a na konferenciju za novinare poslao je mlađanog Đurića.

Iako je dečko tamo rekao ono što je trebalo reći u takvoj situaciji (da Srbija ne priznaje akt kosovskih vlasti i da će tražiti vanrednu sednicu SB UN po tom pitanju) on je ipak samo niži vladin činovnik, čiji stavovi nemaju potrebnu težinu. Sa žaljenjem moramo konstatovati da Srbija kao država nije preduzela nikakve mere na jednostrane akcije Prištine i navijačko ćutanje Brisela. Nije ih čak ni najavila.

A šta bi Vučić i mogao da najavi? I kome? Otimanje Trepče najveći je šamar upravo njemu. Tim činom jasno mu je poručeno da Evropa više na njega ne računa kao na partnera i sagovornika, već kao na krpu za glancanje svoje samovolje…

ISTEKLO TI JE VREME, FAUSTE … MEFISTO JE DOŠAO PO SVOJE …

Dragan Milašinović

FSK

___________________________________

Odrednice:

– http://www.ceopom-istina.rs/vesti/ne-ochekivani-ultimatum-brisela-nove-vuchi-eve-obmane/
– http://www.kurir.rs/vesti/politika/maja-kocijancic-nema-ultimatuma-vec-sprovodjenja-dogovorenog-clanak-2478839?utm_source=widget&utm_medium=banner&utm_campaign=Stil
– http://srb.fondsk.ru/news/2013/10/13/manipulativne-strategiie-briselskog-procesa.html
– http://www.kurir.rs/brisel-nastavak-pregovora-o-telekomunikacijama-clanak-853587

2 KOMENTARA

  1. Da, Vučić se oglasio. I to na jedini moguć način glumeći patriotu i iznoseći u javnost reči koje građani žele da čuju – Ne predajemo Trepču, nema dogovora sa Kosovom itd. itd. Pitanje je samo, šta se iza brega valja? Da li stvarno tako misli, ili se radi o nekoj od manipulativnih tehnika? Objektivno posmatrano, to nije ni bitno. Bitno je, da je Vučić dotakao dno i da, ako ni zbog čega drugog, Vučić i Dačić moraj dati ostavke i napustiti „političku delatnost“ zbog potpisivanja Briselskog sporazuma. Sve drugo je mrcvarenje građana i još dublji prodor u propast.Srbija ima pravo na budućnost bez Vučića i SNS, bez Tadića, Šutanovca i DS, bez Nenada Čanka, Rasima Ljajića, Jelena Milić i Nataše Kandić……..

    • Hm,hmmm…slazem se, sa predlozenim ostavkama,mozda bi trebalo, potraziti „misljenje“, Bore Vukmirovica i Ramiza Sadikua..kako resiti „slucaj“..

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime