Morin, Kajl i Hojt sjede na jednoj stolici a Aco i Mile na dvije

0
1004
Hojt Ji i Kajl Skot / vestionline /Tanjug

Baš mi Srbi, sram nas bilo, stalno sekiramo Amerikance. Ambasadoricu u BiH Morin Kormak naljutio je Dodik skupštinskom rezolucijom o vojnoj neutralnoti Srpske, a samo koji dan kasnije se zamjenik pomoćnika u Stejt departmentu Hojt Ji iz istih razloga, tj. „zato što Srbija sjedi na dvije stolice“, rasrdio na Vučića. Nije da ih lideri sa obje obale Drine namjerno provociraju. Naprotiv, trude se da svoje, odnosno preferencije naroda koji predstavljaju usklade sa željama supersile. Problem je u tome što bi oni htjeli da Srbija i Srpska potpuno zanemare svoje interese i rade sve što im se kaže. Čak i kada im se ne kaže otvoreno i jasno.

Recimo, kada Kormakova negativno reaguje na rezoluciju o vojnoj neutralnosti, ona ne kaže Dodiku u koji vojni savez bi Srpska trebalo da se uključi. Kao što Ji prigovara Srbiji što sjedi na dvije stolice, ali ne kaže Vučiću na kojoj stolici treba da se skrasi. I, eto ti, potencijalno, nove greške i ljutnje, novog belaja za Srbe. Ako, naime, slučajno pogriješe, pa umjesto vojne neutralnosti izaberu stolicu na koju Morin i Hojt nisu mislili, biće opet zlo i naopako. Reći će da se Dodik i Vučić prave blesavi i ponovo se z… sa Vašingtonom.

A što se oni prave blesavi i z… čitav svijet kada tvrde da NATO nije američka vojska, kada sebe zovu „međunarodna zajednica“, kada kažu da je Balkan u nadležnosti EU, kada vele da više neće rušiti legitimne režime po svijetu, kada pričaju priču da Kim Džong Un ugrožava nacionalnu bezbjednost SAD, da je Sorošova NVO mreža filantropska i da on troši svoje pare itd. – to treba uzeti za ozbiljno kao istinu. Zašto im to ipak prolazi? Dugo je bilo zato što su bili jedina supersila bez alternative, iliti bez „druge stolice“. A kada se alternativna stolica konačno pojavila na istoku, zemljama, narodima i liderima koji su odavno zasjeli na onu prvu toliko se zadnjica zalijepila, da im sada nije lako da ustanu i usprave se do vlastitog državnog suvereniteta i nacionalnog identiteta. Njihove političke, poslovne, medijske i akademske elite su masovno prošle kroz proces inicijacije kod Rotšilda i Rokfelera, u Goldman saksu, u Bilderberg grupi, Siti banci, u Soroševoj mreži NVO, u MMF-u, u Svjetskoj banci, u operativi EU, Evropskoj investicionoj banci, u NATO-u, CIA i drugim tajnim službama itd., tako da je iz tog kola teško izaći, koliko i u njemu zaigrati.

Srbi u Srbiji i Srpskoj, kao „divljaci bez vjere i zakona“ (francuski predsjednik Žak Širak), koje su dva puta bombardovali osiromašenim uranijumom, ostali su na margini novog svjetskog poretka i, sem nekoliko marginalaca, izvan ovog procesa. To se naknadno ispostavilo kao prednost na prelasku iz unipolarnog u multipolarni svijet, u kome SAD brže nego što se očekivalo gube status jedine supersile. Baš zato su srpske zemlje – Srbija i Srpska, i postale problem. U opisanoj konstelaciji najviše što Srbi na obje strane Drine mogu da učine prema Zapadu u znak pomirenja jeste vojna neutralnost, odnosno da ne budu u konkurentskom vojnom savezu sa osvjedečenim prijateljima.

Da Vas podsetimo:  Šta nam poručuje spot ambasadora SAD?
RS vojno neutralna, a FBiH u NATO-u

Kako vojna neutralnost, za koju se onomad opredijelila i Srpska, funkcioniše sa stanovišta BiH s obzirom da se bošnjačko-hrvatska Federacija, takođe legalno i legitimno, opredijelila za ulazak u NATO? Ako je za svega 2 odsto veća polovina BiH za NATO, zašto za 2 odsto manja polovina ne bi mogla imati drugačiji, a jednako validan stav, tim više što ga izražava jedan od tri konstitutivna naroda. Postoji rješenje, koje nije samo teoretsko, da veća polovina uđe u NATO, a da manja polovina bude vojno neutralna. Po izvornom Dejtonu, entiteti svakako imaju svoje vojske, i ta se nadležnost uvijek može vratiti u RS i reaktivirati. Nije li realnije da Srpska bude vojno neutralna, kao i Srbija, i da zajedno brane vojnu neutralnost, nego da Srpska bude u zajedničkoj vojsci sa Bošnjacima i Hrvatima. Što bi praktično značilo da, pod komandom NATO-a, ratuje protiv Srbije ili Rusije. U takvoj situaciji Srbi bi se prije potukli sa svojim „saborcima“ nego sa „neprijateljima“, a i šta će NATO-u peta kolona.

Ako je pak plemeniti cilj NATO-a da se dojučerašnji ratni neprijatelji – Srbi, Muslimani i Hrvati, vojno udruže kako bi se prevazišla tradicionalna neprijateljstva i prevenirali novi međusobnih sukobi, onda bi trebalo početi sa višeg i važnijeg nivoa. Pošto je nakon hladnog rata propušteno da se ujedine NATO i Varšavski ugovor, sada bi to mogli NATO i ODKB. Efekat bi bio spektakularan: došlo bi do pacifikacije 99 odsto ratišta u svijetu. Naravno, svako će reći da je to nerealno, kao što i jeste. A kobajagi jeste realno da se Srpska sa HB (Herceg Bosna) i BK (bošnjački kantoni) udruže u NATO-u i da ratuju protiv neutralne Srbije. Bili pod zastavom NATO-a, ODBK-a ili nekom trećom, Srbi i Hrvati u BiH ratovaće na strani matica Hrvatske i Srbije, a to najprije znači jedni protiv drugih. Sve drugo može da bude jedino tema mirovnih studija, a ne praktične politike..

Skupština RS – odluka u duhu vremena

Da, istina je da je Narodna skupština RS još prije deset godina dala podršku ulasku BiH u NATO, ali to isto, po ustavu najviše, entitetsko tijelo jedino ima reverzibilnu kompetenciju i da povuče tu podršku. U Banjaluci se nepotrebno pravdaju da se za 10 godina od odluke RS o pristupanju NATO-u dosta toga promijenilo, ali pošto taj pleonazam nije dobro shvaćen i prihvaćen, zašto ne reći sasvim direktno: prije deset godina SAD su bile jedina supersila, pa Srpska naprosto nije imala alternativu.

Da Vas podsetimo:  OTKRIVENA ŠOKANTNA ISTINA: Nisu Kosovo oteli zbog demokratije nego zbog ovog – EVO ŠTA JE SAKRIVENO

Sada u multipolarnom svijetu u nastajanju izbor se proširio, pa Srpska logično daje prednost onima koji je nisu bombardovali, koji su Srbima kulturno-istorijski bliži, koji nas ne ponižavaju, koji su, najzad, razvojno perspektivniji. Ako se pak SAD i EU ne sviđa deklaracija o srpskoj vojnoj neutralnosti, treba donijeti deklaraciju o pristupanju Organizaciji ugovora o kolektivnoj bezbjednosti (ODKB), koju su formirali Rusija, Bjelorusija … Baš onako kako je Srbe, onomad, povodom KiM, posavjetovao Dugin, čuveni geopolitičar blizak Putinu.

Sankcije za Morin, Hojta i Kajla

Posebna priča je ponašanje ambasade SAD u Sarajevu, tačnije ambasadorice Morin Kormak. Kao i obično, ona je, ni od kog pozvana, javno zauzela negativan stav prema Deklaraciji Republike Srpske koji je zauzeo njen najviši organ vlasti. Još jedan od njenih skandaloznih ispada, na koji bi jedini adekvatan odgovor trebalo da bude da mediji u RS prestanu da objavljuju njene izjave, a funkcioneri vlasti prestanu da ih komentarišu. Sem rutinskom kratkom konstatacijom da je M.K. ponovo prekršila Bečku konvenciju po kojoj „inostrane diplomate ne smiju da se miješaju u unutrašnje stvari zemlje domaćina“. Za razliku od nje, čak je gensek NATO-a pristojno reagovao da je „stvar svake zemlje da odluči …“

Bezobrazluku američkih diplomata nema kraja jer, evo, u Beogradu je ambasador Skot počeo da se petlja i u izbor nastavnika na vojnoj akademiji, a novinari, željni senzacionalnih ispada, žure da to objave. O Hojt Jiovom diplomatskom siledžijstvu teško je bilo šta dodati. Neki kažu BiH je protektorat, pa može, a, eto, Srbija nije, pa opet može. Ima onih koji su godinama tvrdili da je Slobodan Milošević navukao bijedu na Srbiju time što je Cimermana, kao predsjednik ambasadora, predugo držao u predsoblju. Nije ih razuvjerilo ni što su, pored Vikiliksa i Snoudena, i drugi dokumentovali da je antisrpski geopolitički projekat osmišljen još ’80-ih, kada je bila objavljena mapa CIA o rasturanju SFRJ. Morin, Hojt i Kajl, kao vatreni navijači poražene Hilari, od izbora djeluju u tehničkom mandatu po instrukcijama Stejt departmenta, još uvijek bez parafa Bjele kuće, pa im trebaju brzi i veliki rezultati na Balkanu.

Bakir se u afektu opet nalupetao

Prema očekivanju, v.p. Valentin Incko, ministar Dragan Mektić ispred opozcione Srpske demokratske stranke (SDS), Bakir Izetbegović u ime pet kantona i sl., kao po komadi su istog dana ponovili stav ambasadorke SAD. Bošnjačkom lideru je uvlačenje Kormakovoj bilo utoliko slađe što se poklopilo sa grdnjom Dodika, Srpske i Srba. Ali, i ovoga puta to je bilo na njemu svojstven „inteligentan način“. Možete zamisliti, on je rekao da „donošenjem rezolucije o vojnoj neutralnosti rukovodstvo RS nastavlja sa provođenjem destruktivne, secesionističke i destabilizirajuće politike, koja pravi probleme ne samo BiH nego će imati i posljedice po regiju, ali i cijelu Evropu“. Ako je, kako veli Bakir, proglašenje vojne neutralnosti destruktivno, onda bi, po njemu, vojno angažovanje, što znači pucanje, rušenje i ubijanje, valjda bilo konstruktivno. Ako je, kako kaže, deklaracija o vojnom neangažovanju bilo secesionistička, onda bi uključivanje u Alijansu, koja ratuje širom svijeta, bio pravi način da se postigne reintegracija BiH. Najzad, ako vojna neutralnost djeluje destabilizirajuće, onda bi participacija u organizaciji koja civile bombarduje osiromašenim uranijumom doprinosila stabilizaciji , ne samo u BiH i regionu nego u cijeloj Evropi. Bakir pristupanje NATO-u zamišlja tako što će turski vojnici, pod zastavom „međunarodne zajednice“, doći u Bosnu i, silom oružja, konstruktivno integrisati i stabilizovati nemoguću državu. I Srbi, takođe, zloslute da bi to moglo da bude upravo tako, pa zato i hoće da ostanu vojno neutralni.

Da Vas podsetimo:  Iz izbegličke kolone: Sestra i ja smo ugledale oca, stajao je na mostu i plakao, plakale i nas dve
Višak evroentuzijazma – velika greška

Ključna greška je višak evroentuzijazma Srbije, pa i Srpske. SAD s punim pravom računaju na NATO kao svoju vojsku a, sa jedva manje osnova, EU vide kao svoju prćiju. Zato im ne ide u glavu da Srbi toliko hoće u EU, a nikako neće u NATO, kada je to, iz njihove perspektive, praktično jedno te isto. Kovanica evroatlantske integracije i stvorena je da bi svakom bilo jasno da se radi o istoj firmi sa dvije podružnice: vojno-političkom i ekonomsko-političkom. Dakle, trebalo bi smanjiti afekat prema Briselu, ali ne samo zato što je prijem neizvjestan i na dugom štapu, te što cilj postaje sve manje atraktivan. Ako sami fanatično ponavljamo da EU za nas nema alternative, onda Amerikanci kažu: „E, pa ako je tako, treba da znate da vam onda nema neutralnosti ili sjedenja na dvije stolice“.

Naš odgovor bi trebalo da glasi: u EU hoćemo, ali ne po svaku cijenu, jer put je dug i maglovit, a odredište stalno izmiče i sve manje je privlačno; u NATO nećemo, jer su nas bombardovali, a postoji i druga prijateljska stolica. Kao suveren narod u Srbiji i Srpskoj razmišljamo i o drugim vojnim, političkim i ekonomskim rješenjima na Istoku koja nam se nude bez zapadnih uslovljavanja. Sigurno nas zbog toga ne bi ponovo bombardovali niti obnovili sankcije. Naprotiv, EU bi se i te kako potrudila da nas zadrži u „igri bez granica“, a i NATO bi bio srećan da ostanemo na dvije stolice. Rusija danas, kao i sutra Kina, ne traže da budemo sa njima, nego samo ne protiv njih, ali i to treba zaslužiti dosljednom neutralnošću i ispunjavanjem dogovora.

Nenad Kecmanović

fsksrb.ru

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime