Možda će biti, možda neće biti…

3
1167
Milan Milenković / Foto: YouTube Screenshot

Srbi, uporno nesposobni da rasude imeđu onoga što treba da bude i šta će biti, biraju da ignorišu činjenice i stvarnost, u korist izmaštane budućnosti koja, barem ne takva kakva je izmaštana, nikad neće doći. Jedno po jedno samozavaravanje, jedna po jedna samoobmana, uz nešto alavosti i gramzivosti, uz podlu nadu da ćemo, dok seruckamo o zlatnom dobu, bar mi lično živeti na grbači sabraće i da ćemo na vreme zbrisati s broda koji tone.

Nikada više velikih i svetlih ideala, više lažnog optimizma i nikada više ničim, pa ni činjenicama ograničenog patriotizma nije išlo uporedo sa ovolikim jajarenjem i sebičnošću. Nema svinjarije koju smo počinili, a da je nismo premazali šećernom glazurom patriotiizma, pravoslavlja i čovekoljublja. Postali smo nekonzistentni, gnjecavi, licemerni i podmukli. Nikada se, u našoj inače napetoj istoriji, nisu ovako preplele pokvarenost i slatkorečivost.

Srbi nemaju, danas, ni jednog jedinog narodnog tribuna, ni jednog čoveka koji bi bio moralni stub nacije i čije bi poštenje bilo nesumnjivo. Tribuna koji su na prodaju ima isuviše, ali ni jedan nije onaj pravi.

Preživljavamo lažući i bivajući lagani, ne videvši više čak ni problem u takvom načinu života. Sve smo podredili biološkom opstanku i sve kulturne, milenarne kulturne tvorevine našeg roda i obavezne kulturne simbole smo žrtvovali za rđavu paštetu, koju žderemo dok gledamo medijske splačine.

Ko se seća romana „Ljudi sa četiri prsta“, Miodraga Bulatovića, seća se i da se priča vrti oko odsecanja palčeva Srbima, od strane ustaša, da se ne bi krstili sa tri prsta. Da danas ustaše to rade, posledica bi bila mnogo gora: ne bismo mogli da koristimo mobilne telefone.

Očigledno je da je sve što je veliko u istoriji srpskog naroda i njegove kulture tekovina, zapravo, nekolicine, grupe snažnih duhova i alfa primeraka, koji su svoju sliku sveta nametnuli ostatku, koji su držali u zaptu. Očigledno je, takođe, da gomila sama, bez alfa primeraka, nije u stanju da sledi kodekse i kulturne simbole. Podmukla demokratska bajka o jednakosti daleko nas je odvukla od stvarnosti i počeli smo da verujemo da sam narod, bez vođa, može da hodi kroz istoriju sigurnim korakom. Kad smo, dakle, krenuli da svi složno, demokratski i u skladu sa načelima jednakosti među ljudima, gonimo istoriju, završili smo u farmama, parovima i zadrugama, ili u drugosrbijanskom glibu, jer gomila koja stoji ispred Lidla, ili ispred Starbaksa ima ista duševna svojstva, samo različit socijalni status.

Da Vas podsetimo:  Mogu li Amerikanci da prelome mozak Srbima

Neprijatno pitanje je, međutim, ovo: imamo li pravo da preživimo pod okolnostima i uslovima pod kojim jedan narod ne bi smeo da preživi? Drugačije rečeno: da smo narod, da smo još uvek Srbi, već odavno ne bismo postojali. Ovako, preživljavamo kao građani, jer ne postoji tako nizak standard morala, kulture, ili makar obične pristojnosti, ispod kojeg građanin ne bi preživeo. Građanin ima nivo samoodržanja na nivou bubašvabe. Narod, međutim, ne bi smeo da ima: morao bi da nestane kad nestane njegova kultura, jer narod ne čine krvne veze (i vepar ima srodnike), već jedna, „baš ta“ kultura, koja i čini taj narod. Ako jedan narod zapadne u akulturaciju, onda i prestaje da bude zjednica i postaje rulja.

Mi, tu mislim na današnju generaciju Srba – to se sa velikom sigurnoću mže reći – nismo uspeli da održimo kulturne obrasce i ne samo to: od njih smo napravili karikaturu. Padedovi – da nešto mogu da ustanu iz groba, ne bi nas čak ni prezreli: oni nas ne bi razumeli, ne bi nas prepoznali kao potomke.

Unutrašnje smo napustili sebe, a da nismo ni primetili. Još uvek je zvuk reči isti: pravda, istina, sloboda, Kosovo, vera…ali su sadržaji drugi: pravda je omeđena sebičnošću – dobra je kad radi za mene, a ako ne radi za mene, onda je nepravda; istina je silovana objektivizmom, pa više nije naša, srpska istina, već opšteljudska, apstraktna, od života odvojena istina; sloboda se izgubila u zbrci patriJotskih lupetanja i ljudskih prava, a ona, jedina sloboda koja se može pozitivno definisati.sloboda od okupatora, od tuđina – sasvim se izgubila; Kosovo odavno nije nešto što je inspirativno, što ima mitski značaj, već je samo reč koja služi za pseudopatriotsko samoprepoznavanje, odnosno preko priče o Kosovu, samoproklamovani, nedelatni patrioti građanskog tipa prepoznaju jedni druge. Uvek imaju izgovor za nedelovanje i uvek razlog za priču.

Da Vas podsetimo:  Deca funkcionera po nepisanom pravilu – NA DRŽAVNE JASLE!

Oblik, forma nekog bića, naroda ili pojedinca, precizno pokazuje i njegovu suštinu. Teško je pretpostaviti da neki ljubtelj Zadruge, ili Parova, ima finu dušicu i odlično obrazovanje, koje skriva duboko u sebi. Ko ima plitku formu, ima i plitku sadržinu. Kod nas čak i nije u pitanju utilitarna životna filozofija, hedonizam na visini načela, već vulgarni doživljaj sitne koristi i jevtinog provoda. Siroma sam, al’sam besan! Sirotinjski kompleksi, podignuti na nivo nečega što bi trebalo da bude životna filozofija, a koji su, zapravo, samo apologija nemoći i nesposobnosti.

Mi ne žigošemo, kao društvo, zlo i nepočinstvo, već ih prihvatamo kao legitimnu strategiju preživljavanja.

Ukoliko budemo hteli, ili želeli da opstanemo kao Srbi, nekako ćemo morati da uspostavimo društvenu disciplinu, odnosno da bagru držimo pod pritiskom, da joj ne damo da demokratski uništava ono što su desetine generacija stvarale. Ukoliko mislimo da opstanemo samo kao građani, onda ne moramo da radimo ništa.

Milan Milenković
Izvor: milanmilennkovic.com

3 KOMENTARA

  1. ОТЕРАЛИ СВОЈЕ, А УВЕСТИ СТРАНЕ ЕКСПЕРТЕ?

    Министар, велики финансиста и бивши возач Јоргобанке Табаковић, Ђорђевић у Израелу је дао виђење како да привуће стручан кадар из иностранства. Да ли он саветује Израјелце или има намеру то да уради са Србијом. На жалост, он не зна какав кадар се школује у Србији. Има солидан кадар свих струка, а има и онај са плагијатима, купљеним и поткупљеним дипломама, који окружује власт и учествују у рад власти и постигли су изврстан успех, растераше квалитетне кадрове, а исфорсираше климоглавце, шлихтере са купљеним или фалсификованим дипломама и плагијатима. Ако тако наставе остаће горе наведени кадрови, а да доведу стручњаке из иностранства ићи ће мало теже, министре Ђорђевићу.

  2. KOME OPANCI, TOME OBOJCI?

    Vučević pokreće postupak pred sudom protiv stvarne izgrednike u vezi poljoprivrednog i drugog dobra, jedino neće smeti da prikaže dokaze. Šlihta se sa zakonom i sa šefovima, pa ko prevagne. Mnogo naivan ili mu rekli šta da radi, a oni imaju presudni uticaj? Ako Vučević izgubi spor moraće da snosi konsekvence ukoliko ga optuženi ne spašavaju kao Rus Bugarina? A sve to da se ne sete Vlasi.

  3. Vecina i ne radi nista, prezivljava. Kad krenu kola nizbrdo, pametni se sklanjaju. Manjina se povukla u pozadinu (ako ima zaledjinu dobro je) a….kriminalni deo drustva vodi sebe i nas u propast. Ima se moze se… to je deviza.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime