Mr Danijel Igrec: Briselska zamka na evropskom putu Srbije

1
1196

U oktobru 2017. navršiće se punih 17 godina otkako je Srbija pristupila procesu stabilizacije i pridruživanja, zakoračivši tako na put „prosperitetnih“ evropskih integracija. Put koji je prema rečima tadašnjih DOS-ovskih „reformatora“ trebao u ekspresno brzom roku da nas odvede u „obećanu zemlju“, gde teku med i mleko i gde pare padaju sa neba. U evropsku porodicu „ekonomskog blagostanja i socijalnog napretka“, porodicu jednakosti za sve njene članove, porodicu koja će štititi naš suverenitet, naše granice i naš nacionalni identitet.

Danas od te, srpskoj javnosti toliko propagirane, idilične slike Evropske unije nije ostalo ništa. Ostalo je samo sećanje na laž. Golu drugosrbijansku laž sa kojom su prozapadne političke elite obmanjivale narod kako bi ga navukle na „evropski put“ samodestrukcije i državno-nacionalnog sunovrata.

Danas je Evropska unija slika i prilika jednog propalog političkog koncepta. Ona je primer u atlantističkoj kuhinji osmišljenog projekta koji je poslužio za podjarmljivanje nacionalnih država, eroziju njihovog suvereniteta i gušenje nacionalne samobitnosti evropskih naroda. Projekta koji je Evropu iz „zajednice ravnopravnih i suverenih država“ pretvorio u „uniju degradiranih državica sa ograničenim suverenitetom“ pod patronatom briselsko-vašingtonskog globalnog establišmenta.

Put Srbije ka NATO i EU koji i dan danas na sav glas propagiraju peta i šesta kolona odnosno politički i ideološki naslednici anti-miloševićevske „druge“ Srbije iz „kruga dvojke“ i Soroševih NVO je put koji nas direktno vodi u tu evropsku „megadržavu“, političku provaliju, savremenu „tamnicu naroda“ u kojoj nas čeka potpuni sumrak državno-političke i nacionalne ideje. Evropska unija je od prvobitno obećavanog garanta nezavisnosti i čuvara teritorijalnog integriteta Srbije postala pobornik teritorijalnog rasparčavanja srpske države i promoter nasilnog prekrajanja njenih granica.

Najočigledniji primer toga je upravo odnos Brisela prema pitanju Kosova i Metohije. Čitav put pristupanja Srbije EU je ništa drugo do postepeno, puzeće zaokruživanje kosovske nezavisnosti, proces u kojem EU pokušava od Beograda da izdejstvuje formalno priznanje lažne kosovske države. U tu svrhu Brisel u okviru poglavlja 35 koristi čitav dijapazon u diplomatski rečnih uvijenih mehanizama pritiska, među kojima značajno mesto zauzima upravo insistiranje na tome da zvanični Beograd sa Prištinom uspostavi „punu normalizaciju u duhu politike dobrosusedskih odnosa“.

Da Vas podsetimo:  Kako je Željko Mitrović zavoleo Zapad?

Ova naizgled nevina i krajnje slatkorečiva fraza je samo paravan iza kojeg se krije pokušaj trajnog otimanja Kosova i Metohije, i to uz (iznuđenu) saglasnost Srbije.

Posmatrajući praksu međunarodnog javnog prava termini „normalizacija“ i „dobrosusedski odnosi“ imaju osim političke i značajnu pravnu dimenziju. Primetno je da se oba termina koriste skoro isključivo u međudržavnim odnosima kako bi se opisala relacija između dva entiteta sa svojstvom suverenih i nezavisnih država.

Drugim rečima, kada dva entiteta postignu sporazum ili druge vrste dogovor o normalizaciji i uspostavljanju dobrosusedskih odnosa to znači da jedan drugog tretiraju kao samostalnu državu, kao subjekt međunarodnog prava, kao svog „ravnopravnog suseda“. Zbog toga i reč dobro-SUSEDSKI, jer takva vrsta odnosa kroz naočare međunarodnog prava ne može da postoji između države i dela njene teritorije. Kao primer navedimo sporazum između istočne i zapadne Nemačke (NDR i SRN) u kojem su obe strane, izričito izrazivši spremnost za održavanjem dobrosusedskih odnosa, priznale jedna drugoj atribute državnosti i pravo na stolicu u UN.

Svesne te zamke mnoge države u svetu koje imaju konfliktnu situaciju sa svojim autonomnim regijama i pokrajinama vešto izbegavaju da u odnosu prema pobunjeničkom delu teritorije koriste termin „dobrosusedski“. Uzmimo primer Izraela i Narodne Republike Kine. Kada Tel-Aviv i Peking govore o Palestini odnosno Tajvanu nikada ne koriste reč „normalizacija odnosa“ niti teže ka uspostavljanju takvog stanja jer bi ono značilo i njihovo (formalno) priznanje tih oblasti kao samostalnih država.

Da bi se uverili u opasnost nepromišljene „dobrosusedske politike“ ne moramo ići na kraj sveta. Dovoljno je da pogledamo u svom komšiluku. Kada je SRJ pružila punopravno priznanje Hrvatskoj i BJR Makedoniji ona je to učinila kroz međusobni sporazum o normalizaciji odnosa sa ove dve države. Tu činjenicu je potvrdio i Ustavni sud Srbije koji je utvrdio da ona država koja sklopi međunarodni ugovor, u kojem su izričito navedene ugovorne strane i nedvosmislena volja da se između njih izgrade dobrosusedski odnosi, tim ugovorom priznaje suverenitet (i državnost) suprotne strane.

Da Vas podsetimo:  Kako se odupreti posle Banjske

Ključno je istaći da se Srbija potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU obavezala na poštovanje „evropskih principa i standarda“ u vođenju regionalne politike. To u prevodu znači da je naša država pristala da u svoju strategiju spoljne politike inkorporira načela regionalne saradnje, koja su skrojena prema interesima Brisela i Vašingtona, u duhu antisrpskih, evroatlantskih vrednosti.

Prema stavu 5 člana 15 SSP-ja od Beograda se traži da do kraja pregovaračkog procesa o pristupanju EU potpiše ugovor o regionalnoj saradnji i sa onim zemljama iz regiona koje su posle Srbije potpisale SSP sa Briselom. Obavezni elementi takvog ugovora su, između ostalog, ekonomski odnosi, saradnja u oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova.

Uzimajući u obzir činjenicu da je 2015. godine i tzv. Kosovo potpisalo sličan SSP sa EU jasno je da se od Beograda očekuje da i prema Prištini zauzme isti stav u pogledu (međunarodnopravnog) statusa kao što je zauzeo prema BJRM, BiH i Hrvatskoj. Iz navedenog nije teško izvući zaključak da će u nastavku tzv. briselskog dijaloga Beograd biti suočen sa jednim sveopštim, generalnim ugovorom o dobrosusedskim odnosima sa Prištinom, koji će po svoj verovatnoći pored pune afirmacije kosovskog „unutrašnjeg, pravosudnog i ekonomskog suvereniteta“ sadržati i klauzulu o (ograničenom) pristupu tzv. Kosova međunarodnim institucijama u okviru sistema UN. Prevedeno na laički jezik, Priština je u poziciji da na osnovu krajnje pogubnog SSP-ja između Srbije i EU dobije posmatračko mesto u Generalnoj skupštini UN-a i stolicu u UNESKO-u.

Na daljem putu ka EU od nas se očekuje konačno, de jure priznanje tzv. Kosova. To i vrapci na grani znaju, samo se naši vlastodršci prave naivni.

Dokle?

Suspenzija Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju nije „radikalan potez“ već neophodna, suštinska mera odgovorne i državotvorne spoljne politike!

Mr Danijel Igrec

Da Vas podsetimo:  27 odsto mladih odustaje od obrazovanja iz ekonomskih razloga

www.vidovdan.org

1 KOMENTAR

  1. Od samog pocetka je svima jasno sta je cilj zapada.
    Mogu pakovati kako god zele, uspostavljanje dobrosusedskih odnosa se ne vrsi unutar jedne drzave vec izmedju dve drzave i nasi politicari i pregovaraci to odavno znaju samo jos uvek naivno veruju da ce taj deo nekako zaobici ako sve ostalo sto traze na zapadu isporuce.
    Ne nadajte se braco i sestre da ce Srbija ikada postati ravnopravan clan EU. EU se raspada, pa nemci traze formiranje svoje vojske a tu je kraj. Drugi svetski rat se nastavlja onog momenta kad nemci pocnu stvarati svoju vojsku. Mislim da je svima jasno da je cilj totalno unistenje pravoslavnih naroda na balkanu. Ko nece u katolike ili islam, taj ce biti nateran da nestane. TO JE CILJ SVIH CILJEVA ZAPADA a samo slepac to ne vidi ili nece da vidi. Zbog toga se cini sve da se Srbija otrgne od zastite Rusije.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime