Naš „evropski put“ sve više liči na vic

0
1292

125Na Zapadu – nešto novo. Decenijama sluđivani narod uspostavlja novi odnos prema odnarođenom establišmentu. I slepac to „vidi“ posle Bregzita, Trampove pobede, potencijalnog Holandegzita, značaja Marin Le Pen u umornoj Francuskoj, posle izbora Austrijanaca koji podižu stranke i ličnosti koje licemerni liberali – koji postaju manjina – nazivaju „ekstremistima“, ili odgovora Nemaca koji se navikavaju na nadolazeći slom „Dojče banke“ uz partiju koja se zove Alternativa za Nemačku…

Kuda će ovo? Probija unutrašnja trulež, odstupaju dojučerašnji „autoriteti“ i besramni „vitezovi licemerja“, trezni se i Žan Klod Junker.

Prokleti narodi! Taman su ih izgurali sa političke scene, a ti populisti i desni ekstremisti nadiru kao ose.

Posebno je važno konstatovati da su se Anglosaksonci, pre svih, vratili u istoriju. Jesu njihovi „neokonsi“ koji su podržavali neoliberalizam (kakva papazjanija!) u trenu svog obespamćenja objavili „kraj istorije“, ali četvrt veka kasnije prvo su Englezi osetili da sa bušnog evrounijskog Titanika treba skočiti što pre. A onda i Trampgzit. I sve je sad otvoreno.

Junaci „votergejta“ i drugih mitova o „psima čuvarima“ narodnog prava da znaju istinu – izleteli su kao slepi miševi u sumrak iz ljuštura „Njujork tajmsa“, „Njuzvika“, „Gardijana“, „Špigla“ i inih: „Slobodnu štampu“ daju, Hilari ne daju. Tako to rade „nezavisni novinari“ koji su već navikli da su glasila Zombilenda.

I, kao u Orvelovoj Okeaniji, hladni vetrovi pustim trgovima valjaju stranice novina na kojima je godinama štampano „rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je snaga“. I taman kad je izgledalo da će poverovati… Ovoliko je falilo! Sve je palo.

I sad će mnogi po svetu, a ne samo Putin, da posumnjaju u zapadni aksiom: „laž je istina“.

Ali, ima ko neće! U beogradskoj Nemanjinoj ulici jedno društvance se nije dalo uplašiti, ni za tren.

Srpski vođi, na čelu vodeće balkanske kolonijalne demokratije, napunili su svoje uši voskom, nalepili na svoje naočare slike Zapada iz starih dobrih vremena, izvukli iz korica svoje drvene mačeve i – jure!

Prezir prema narodu još je izraženiji nego kod zapadnih liberala. Tako oni zadovoljno klimaju glavom kad ministar inostranih poslova Velike Britanije, čovek koji je bio na čelu Bregzita, pozdravlja njihov napredak na evropskom putu.

Gde smo mi to? Na Guberevcu?

Da Vas podsetimo:  Mračna tajna brda Vidrak

I dolazi u Narodnu skupštinu srpskog naroda Englez, da ih, na engleskom, obavesti kako napreduju, napreduju… A Marjan Rističević, čije je poreklo iz engleske kraljevske porodice nesporno, traži da se sasluša „taj glas izvanredni“. Dosad je to bio duhovit čovek. Sad se pravi Englez. To je njemu SNS-ovska borba dala.

A smejali smo se Bugarima kad su, u žurbi na istom evropskom putu, usvajali sve što treba – na engleskom usred Sofije u bugarskom parlamentu.

Nikad ne reci nikad, kad te vode ljudi koji su „tamo gde treba“ atestirani da su profil koji je: a) liberal kao Vuk Branković i koji se kao i on mora dokazati na Kosovu; b) obožavalac velike dobrotvorne organizacije MMF i kojoj se odmah daje da – po načelima Biblije ekonomskih pljački siromašnih i slabih, „Vašingtonskom konsenzusu“ – napravi „program reformi za Srbiju“; v) veliki ljubitelj kolonijalne istorije Zapada, pa pristaje da se taj projekat razvija i izvan onog do čega su stari kolonizatori stigli – tako oni novim kolonizatorima ne daju samo sirovine nego im plaćaju i radnu snagu; g) koji zna da je kolonijalna demokratija najveće dostignuće demokratije i zato više drži do pohvala „Fridom hausa“ nego do mišljenja sopstvenog naroda, i d) koji je spreman u svakom trenutku i na svakom mestu da pljune u lice sebi kakav je nekad bio i da kao što ruži sebe s većom strašću nasrne na svoj nesposobni, neradni narod.

Što je apsurd veći – to je njihova uloga uverljivija.

Kad jednog dana američki predsednik javi da se ukidaju sankcije Rusiji, mi ćemo da im ih uvedemo. Samo ćemo zamoliti Mila Đukanovića da nas podrži.

Tako ćemo onoj plavoj ženi, bivšoj ministarki energetike, omogućiti da zaradi bonus, da ne bi američki ambasadori prestali da joj dolaze na slavu.

Stalno mi je pred očima slika Dačića sa ekrana, onako bez kravate (to mu gospođica-drugarica iz SPS sa Studentskog trga rekla da mora da se oblači malo „kežual“ kad je na evropskom putu) koji na neko „jako“ novinarsko pitanje zbog vojnih vežbi sa Rusima i Belorusima odgovara, kao malo ljut: čemu takvo pitanje kad se zna da neke zapadne zemlje uvode sankcije Rusiji a povećavaju trgovinsku razmenu i do 30 odsto, a Srbija – koja neće da uvede sankcije, razbija – jer, evo, pokazuje se kao veći antiruski entitet od njih svih zajedno i ima pad trgovinske razmene!?

Da Vas podsetimo:  Vojni rok i univerzitet

Dačićevska Srbija je to, bato! Ipak, kad bi ovo bila neka normalna zemlja koja ima opoziciju, tako „uspešnog“ ministra inostranih dela lično bi Nenad Čanak na Terazijama okačio na one svoje toliko izvikane a nikad postavljene sprave.

Ko je taj čovek? Šta Štajnmajer ili Boris Džonson mogu da misle o tako monstruoznoj svesti? I oni će se uplašiti tolikoj odanosti Ništavilu.

Pa više dostojanstva pokazuju pripadnici kaste „šudre“, za koje se smatra da nemaju dušu te ne mogu ni sudelovati u bogosluženjima.

Ovo više ni nije politika. Posebno kad čovek koji je izdao i oca i Miloševića, i komunizam i demokratske saveznike, i svoje školske dane i budućnost svog naroda, koji je i branio a sad predaje Kosovo, koji je od svoje partije napravio bordel – na kraju svoje izjave poentira: neka njemu i njima (on nije sam!) Zapad ne preti, jer ako on pusti Srbe da biraju, pa oni će uvek izabrati Ruse.

Neka Zapad zna – dok je njemu Vučića i Dačića, tabanaće srpski narod „evropskim putem“, a ako se njih ukloni, odoše Srblji – da slušaju „Kaljinka, Kaljinka maja“. A i da se društvo iz CIA ne iznenadi kad jednom vidi da tu pesmu peva baš Ivica. Jer sad, s Bakirovom brigom što baka Klinton nije pobedila, „Miljacka“ više ni nije pesma za velikog izvođača.

I sam Ivičin trenutni šef (akcenat je na trenutni), premijer dačićevske vlade (jer kako se petooktobarska zgrada počela potkopavati i urušavati tu se uvek našao Ivica da podmetne svoja pleća, pa su sve srpske vlade od tada dačićevske) dobro je pratio tu veliku misao. On je razumeo da Srbi drže do Trampove pobede jer su „osećali da su pod pritiskom decenijama, i sada im se čini da će biti pod manjim pritiskom“.

Ali, zna srpski premijer da je „drugi razlog, koji me brine, to što ljudi u Srbiji smatraju da je uvek neko drugi kriv za sve njihove neuspehe i izbegavaju sopstvenu odgovornost“. Gde li on sreće toliko i takvih Srba, da može da u mikrofon kaže „svi“? U svom Glavnom odboru? Najveći broj Srba se nikad nije ponašao tako. Jer, na šta bi naša istorija ličila da su Srbi bili deo Vučićeve teorije univerzalne srpske neodgovornosti?

Da Vas podsetimo:  Šta je sa „našim“ strankama?

Kako će se ovo završiti? Jer, ruženje naroda uvek ima kraj.

„Napredni radikali“ i „kapitalistički komunisti“ za sada ne pokazuju volju da će sebi dopustiti da se kao Anglosaksonci povuku pred narodnim nezadovoljstvom i da svoje lažne statistike i medijska blagostanja odnesu na tavan i tutnu u kakav mračni budžak. Njima pomaže MMF, o njihovom životu i smrti brine bratstvo iz Lenglija, Devenport lično će ih uzeti za ruku i odvesti da potpišu „ono za Kosovo“, pa čak i ako blesavi Šiptari ne pristanu ni na „z“ od Zajednice srpskih opština.

Ma to nije ni važno ljudima koji znaju da je prošlost budućnost.

Ali, dobro, ovo se ipak mora nekako završiti. Jeste, valja se setiti kad pesnik opisuje predoktobarsko narodno raspoloženje 1917. u Rusiji: Plaćasmo uredno zaduženja mnoga,/ ali nadzornik, naduvena nosa,/ uzimao je i preko toga/ po mericu brašna i prosa./ A da bi izbegli napast: tu čast/ i višak davasmo bez srca ledna./ Jer, naposletku, vlast je vlast/ a mi smo samo stoka jedna/.

Ipak, posle – nova istorija je puna tih zabeleški – stigne naplata za taj neosećaj vlasti za narodne skromne želje. Jer, govorili su Ruso i Lok, narod pravo na pobunu ima. I on to zna. Kad poniženja postanu nepodnošljiva, to je jedina mera. Drugog metra za to nema. Za to mu ne treba nikakva dozvola zakona i odobrenje policijskih službenika…

A intelektualka koja rado sedi pored trpeza elite i zoba bogate milostinje posle će to opisivati kao nedopustivo nasilje. I u tim umnim raspravama se obično zaboravlja šta su oni koji su držali vlast mogli da urade da se nasilje ne desi a nisu, i da to njihovu krivicu pretvara u istorijsko pravo na nasilne metode. Jer „nasilnici“ dolaze odozdo iz svoje patnje, iz svojih poniženja, ustaju protiv prezrenja i maltretiranja.

Oni dolaze kad drugog puta nema.

Šta god da urade biće u pravu.

Slobodan Reljić

www.fakti.org

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime