„Ne pada mi na pamet da se selim iz Srbije”

3
1282

„Pamet u glavu i beži iz Srbije“, reči su uz koje su mladi ljudi u Srbiji odrasli. Nema ovde ni posla, ni sreće ni normalnih ljudi, slušamo stalno. Zato ljudi najčešće ostaju u šoku kada ima kažem da sam imala, i još uvek imam, brojne prilike da odem u inostranstvo – ali mi ne pada na pamet da to uradim.

ljubica-krstic-34
Ljubica Krstić

Evo zašto.

Imam 24 godine, završila sam fakultet, imam savršenog dečka, divne prijatelje, posao u struci i porodicu koja me uvek podržava – osim kada im kažem da neću da idem iz zemlje. I pored svih razloga koje sam upravo nabrojala, oni su spremni da zaplaču kada im kažem da ću iz Srbije otići jedino pod prisilom. Jao, kako su srećni samo bili kada sam našla dečka Nemca! A kako su se tek razočarali kada su čuli da je i moj Nemac zaljubljen u Srbiju!

Zašto?

Zato što svakodnevno slušaju priče, priče o ljudima koji godinama vise na birou rada, priče o onima koji su završili fakultete i rade po trafikama i o onima koji, pak, ni prišli fakultetu nisu a kupaju se u parama.

I kažu onu čuvenu „Ovo ima samo u Srbiji“. Da vam kažem nešto iskreno? Možda će vas ovo šokirati, ali preko grane ne cvetaju ruže. I tamo ima nestručnih ljudi koji ne znaju šta će sa parama, i onih kojima diplome skupljaju prašinu uredno uramljene i okačene na zidove. I tamo ima ljudi koji crnče od jutra do mraka ne bi li prehranili porodice, ima nevaspitanih, lopova, zatucanih budala kakve najčešće vezujemo samo za Balkan… Ali znate čega nema?

Ne bih ovo menjala ni za šta na svetu, a vi samo napred

Da Vas podsetimo:  Oktobarski prevrat – „posle 90 godina”

Nema one kafe krajem meseca, kada se vas nekoliko „istali“ za piće, pa ga polako pijuckate tri sata dok vas konobarica prekorno gleda. Nema starih prijatelja koje možete da pozovete u bilo koje doba dana ili noći, da im se izjadate ili zamolite za pomoć. Nema komšije koji će da vam pritrči kad god vam nešto zatreba, ali koji ujedno zna bolje od vas šta ste juče jeli za ručak. Nema dobrih, starih ulica koje možete i žmureći da prođete jer im znate svaku krivinu. Ima samo gomila stranaca koji će vas, koliko god se vi trudili, uvek gledati kao stranca.

Ne govorim napamet. Živela sam pet godina u Rusiji. Ljudima je prva asocijacija na Moskvu savršeno uređen metro, lepe žene i mnogo votke. Votke, boga mi, ima, ali braća Rusi nisu baš onakvi kakve ih zamišljate. U školi su slatke Ruskinjice, sa precizno ispletenim kikicama i ispeglanim suknjicama, po naredbi roditelja držale distancu od Srba, baš kao i od drugih stranaca. Takvi su bili i odrasli, samo su dve grupe ljudi bile zainteresovane za druženje sa nama – Ruskinje, koje odmah pretpostave da, kao stranac, imate mnogo love, pa se ne ustručavaju da se odmah bace u akciju. I umetnici, koji su svoja dela prodavali budžašto na pijaci u Naberežnoj kraj Volge, pili votku iz limenih čaša i bili spremni da sa vama podele i poslednji zalogaj ako treba.

Jeste, kažu Srbi, nemaš prijatelje, ali zato barem imaš od čega da živiš. Živa istina! Od prijatelja ne može da se živi, a vremenom vas i oni zaborave ako vam je jedina tema lova, tačnije, nedostatak iste. Zato vam ostaje da birate – palite iz zemlje, i tražite sreću u Nemačkoj, Švajcarskoj, Americi ili Rusiji ili… Zavrnite rukave i krenite da radite!

Da Vas podsetimo:  Sto dana bez devet đaka i njihovog čuvara

Oduvek mi je najlepši deo putovanja bio – povratak kući

Evo šta mladi Srbi hoće – posao, odmah posle fakulteta, ali ne za bilo kakve pare! Volontiranje ne dolazi u obzir, jer to je klasično iskorišćavanje (ovoga sam se naslušala i te kako kad sam sama krenula da radim za dž) i prosto je ponižavajuće da radiš za neke smešne pare, pa makar to bila i početna plata. Evo, nedavno mi priča drugarica sa ETF-a kako su se smejali kolegi koji je dobio plaćenu praksu od 20.000 dinara mesečno – ko će, bre, godinama da se muči na faksu za te pare?!

Ja hoću. Jer verujem da u Srbiji može da se uspe sopstvenim radom, uz dozu sreće i harizme. Ali ne preko noći. Moja odluka je, na veliku žalost mojih roditelja, da ostanem ovde gde neću moći da se kupam u parama, ali ću uvek moći da podelim pivo sa barabama iz kraja. Uvek ću moći, kada sam u go***ma, da se okrenem oko sebe i vidim još gomilu drugih ljudi u još većim go***ma! I da se sita izjadam sa njima! Isto tako znam da ću uvek moći da odem na Kališ, prođem pored Prve gimnazije, uđem u omiljeni kafić i prisetim se milion stvari koje sam tu proživela.

Imala sam, i još uvek imam, prilike da odem iz zemlje, i to maltene gde hoću. Ali neću, BRE, da idem i Srbije! Hoću ovde da nastavim da radim, da se trudim, da gradim nove uspomene i uživam u sasvim normalnom životu. Ako je vaša odluka da odete iz zemje – samo napred, srećno – ali nemojte mi govoriti da sam luda što ću radije da se pomučim u svojoj zemlji, nego da perem sudove u Nemačkoj za veće pare.

Da Vas podsetimo:  KRAĐA IZBORA ILI SRBIJE: Kucnuo je čas, još mesec dana za odbranu države – odlučuje Sveti Sava

Na kraju krajeva, ja sam od onih kojima je uvek najlepši deo putovanja bio – povratak kući.

Ljubica Krstić

www.intermagazin.rs / www.noizz.rs

3 KOMENTARA

  1. Da sazmemo: decko Nemac zaljubljen u Srbiju, Rusi ne zele da imaju nista s njom, i Srbija country od opportunity ni manje ni vise od SAD iii Nemacke. Naravno, podrazumeva se da takva Srbija ima vrlo sposobnu vlast koja dobro radi posao u interesu zemlje i naroda. Ovakvog clanka ni Vucic se ne bi postideo…

  2. Ovo je neka srpska bajka ? „Jer verujem da u Srbiji može da se uspe sopstvenim radom, uz dozu sreće i harizme“. Čardak ni na nebu ni na zemlji. Najpre, tačno je da nigde ne padaju kolači i pare sa neba i na celom svetu za uspeh su potrebni realno definisani ciljevi, mnogo truda, znanja, upornosti, poznavanja tržišta i ljudi sa kojima sarađuješ. Sreća, možda, ako igrate loto ali poslovni uspeh je planska investicija sa predviđenim i nepredviđenim rizikom. Lična harizma da, ako ste glumac, model ili pevačica a sposobnost komunikacije i pregovaranja sa ljudima ako ste u biznisu. O uslovima za poslovni uspeh u Srbiji može mnogo da se piše , ali ajde da budemo pozitivni i da kažemo da uporni, motivisani i stručni mladi ljudi imaju šanse, sa ozbiljnom poslovnom analizom okruženja i političkih prilika i biznis planom, i ako se potrude da utiču na izmenu pravno-ekonomskih uslova u zemlji.
    Definitivno mladi ljudi trebaju da ostaju u zemlji, ali ne kao poslušni pioniri promocije vladajuće klike već kao pioniri novog načina poslovanja i života u Srbiji.
    I da, i ja sam nekoliko godina živela u Rusiji pa bih dodala, tačno je da su Rusi prilično ksenofobičan narod ali je tačno i da prihvataju Srbe. Većina Rusa koje sam ja upoznala, poznavala je istoriju Jugoslavije i Srbije, osećala ne samo religijsku nego i sociološku pripadnost sa Srbima. Pominjanje votke je neumesno, iako realan problem sličan je sa problemom koji imaju mnogi, čak i mladi, Srbi. Ja sam, na primer, upoznala Ruse koji su zagovornici zdravog života, naučila mnogo o istoriji i tradiciji, životu Rusa, o ruskoj književnosti. Što se tiče Ruskinja, životne su i komunikativne i stub su ruskog društva i porodice. Izuzetno cenim Ruskinje kao požrtvovane i pametne žene koje se i u najvećim nevoljama neguju i trude da budu zavodljive i lepe. Primedbu mlade dame o primamljivosti stranaca koji imaju novac, pa pogledajte na šta je spala srpska mladež, oba pola? Meni se ne dopada ovakav prikaz Rusa. Oni su narod sa specifičnom istorijom koja je teška i okrutna i koja je ostavila traga na karakter i stavove ljudi, ali se veoma brzo menjaju i prilagođavaju promenama. Da bih razumela Ruse( kada sam počela da živim i radim sa njima) pokušala sam da nađem što više različitih dela o istoriji XX veka, pa sam čitaja Montefjorea ( koji je koristio istinite događaje za svoje knjige) Roberta Herisa (Arhangelsk) Vasilija Grosmana ( Život i sudbina) dva dela dvojice Memedeva o Staljinu i sl. Po povratku u Srbiju naletela sam na knjigu Pitera Pomeranceva -Ništa nije istinito i sve je moguće- i rastužila se veoma što je jedan Rus prikazao jedan period ruskog života samo na negativan način. Nije se bavio uzrocima, nije zalazio dalje od margine života , bavio se samo beznađem. Rusi su veliki narod ali morate da ih upoznate. Čak i u poslovanju su nemački precizni i veliki formalisti, za razliku od nas Srba koji, neretko, improvizujemo i oslanjamo se na prijateljstvo i sreću. Govorim o Rusima posle 2010 godine u vreme kada sam ih upoznala.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime