Nema dna

0
2737
Foto: Peščanik/Predrag Trokicić

U trci do dna – dno ne postoji. Uvek se može pasti niže, ispod granica dostojanstva, logike, siromaštva, socijalne funkcije države da sprečava stvari koje upravo kroz trku do dna ona promoviše i jača. Da uvek može gore, svakako dokazuje i nacrt Zakona o pojednostavljenom radnom angažovanju na sezonskim poslovima u određenim delatnostima – takozvani Zakon o sezonskim radnicima.

Pojedinačna rešenja primenjena u zakonu variraju od onih (malobrojnih) za pohvalu do onih bezobzirnih. Ukupan utisak nakon čitanja nacrta je svakako gorak.

Članom 4. nacrta zakona predviđeno je da sezonski radnici rade van radnog odnosa, a na sva pitanja koja nisu rešena tim tekstom primenjuju se odredbe Zakona o radu koje se odnose na privremene i povremene poslove. Ovo je logično rešenje samo u odnosu na prirodu i privremeni karakter poslova. Ali se sa druge strane postavlja pitanje: kako se time poboljšava položaj sezonskih radnika? Oni su sada i zvanično lišeni svake zaštite iz radnog odnosa. Ne postoji način tumačenja ovog teksta prema kojem će poslodavac morati da pruži minimum prava koja imaju zaposleni (lica u radnom odnosu). Član 5, kojim je uspostavljena dužnost poslodavca da sezonskog radnika obavesti o uslovima rada, zbog toga je samo formalnost koju poslodavac mora da ispuni (a i da je ne ispuni, može tvrditi da ju je ispunio jer pisanog traga o tome nema). Nigde ne piše, niti može da piše budući da sezonski radnik nije u radnom odnosu, da on ima pravo na ograničeno radno vreme, odmor u toku dnevnog rada, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni prekovremeni rad… Ta prava jednostavno ne postoje, jer je sezonski radnik stavljen u normativni okvir van radnog odnosa, u kojem preuzima sve obaveze i odgovornosti nalik zaposlenom, ali ne ostvaruje gotovo nijedno pravo iz radnog odnosa.

Drugi osnovni problem ovog budućeg zakonskog teksta nalazi se u stavu 3. člana 5. Ova odredba naime donosi, u pravom smislu te reči, revolucionarnu promenu u radno angažovanje u Srbiji predviđajući usmeni dogovor između poslodavca i sezonskog radnika, umesto pisanog ugovora. Ovo će svakako uneti potpunu neizvesnost u sadržinu odnosa radnika i poslodavca budući da neće postojati nijedan jedini dokaz o ugovorenim uslovima rada. Dakle, u slučaju spora je „reč protiv reči“, a tu se po pravilu radnici neće dobro provesti pred sudom. Osnovno pravilo kod svih oblika radnog angažovanja jeste da je ugovor u pisanom obliku jedino prihvatljiv. Ovo ne samo zbog pravne izvesnosti i komplikovanosti uređenja odnosa, već i zbog toga što je pisana forma efektno dokazno sredstvo u slučaju spora, gde se radnik mora zaštititi (tome uostalom i služi radno pravo). Ovde toga neće biti.

Još zanimljivije je (neformalno) opravdanje zašto se koristi ovaj neuobičajeni institut (prokazan u nekim državama zbog neefikasne i nedovoljne zaštite radnika). Ratio zakonopisaca bio je naime da se na ovaj način smanji administrativno opterećenje poslodavca, koji ne mora da zaključuje ugovor sa licem koje će angažovati samo nekoliko dana. Ovo ne samo što nije ubedljivo obrazloženje, već se ono logički nikako ne uklapa u ostatak zakona. Najpre, „nekoliko dana“ uopšte ne mora da bude toliko – zakon dozvoljava angažovanje do šest meseci, što je zasigurno sasvim dovoljno da poslodavac nađe malo vremena za ovu aktivnost.

Da Vas podsetimo:  LEPE VESTI, MENJA SE DEMOGRAFSKA SLIKA SRPSKIH SELA: Za dve i po godine oživelo 2.650 seoskih kuća!

Potom, zakonopisci su lišili poslodavca „tereta“ potpisivanja ugovora o radu, ali su mu zato nametnuli čitav niz administrativnih obaveza koje mora poštovati kako bi poštovao zakon. Počev od postupka registracije da bi se uopšte mogao kvalifikovati za zaključenje ugovora sa sezonskim radnikom (član 12. nacrta zakona), preko mesečnih obaveza ka poreskoj upravi za prijavljivanje sezonskog radnika, uplate poreza i doprinosa (članovi 11, 12, 16. i 20). I sve to se odnosi i na režim angažovanja sezonskog radnika na šest meseci, i na angažovanje na nekoliko dana. Pa kako onda opravdati to što su poslodavci slučajno, a opet sasvim zgodno, od svih obaveza koje su im mogle biti „oproštene“ zakonom, izgubili samo onu koja je suštinska i najvažnija za radnika – zaključenje pisanog ugovora o sezonskom radu?

Poseban apsurd sadržan je u članu 5. stavu 4. nacrta zakona, koji predviđa da poslodavac može u roku od dva meseca da izda potvrdu radniku o usmeno ugovorenim uslovima rada. Potvrda posle dva meseca radniku ne znači ništa; ne postoji način da se poslodavac natera da izda potvrdu tako da odgovara uslovima rada koje je radnik faktički imao, a i nema nikakvu vrednost nakon što je rad radnika prestao – može eventualno poslužiti kao dokaz na sudu, ali u tom slučaju je nesavesni poslodavac koji nije prijavio radnika neće ni izdati – na primer, pod izgovorom da radnik nikada nije ni radio za njega. A sve ovo je daleko komplikovanije nego ponuditi radniku formularni ugovor na samom početku rada kod poslodavca. U najmanju ruku – čudno rešenje, gotovo kao da je svoju svrhu iscrpelo u stvaranju pravne (i sveopšte) nesigurnosti na strani radnika. Poslodavci će naravno time biti zadovoljni i na kraj pameti im neće pasti da se bune oko silne administracije koja im je nametnuta zakonom.

Zanimljivo je pritom (čitajte: uznemirujuće i tužno) da zakonopisac uporno zaobilazi sve postojeće vrste ugovora o radnom angažovanju. Pa se tako stvara čitav novi modalitet ugovora, ugovor o sezonskom radu, kao varijanta ugovora o privremenim i povremenim poslovima. Iako je ugovor o privremenim i povremenim poslovima najozloglašeniji način radnog angažovanja u Srbiji zbog neverovatnih potencijala za zloupotrebe, očigledno je da je bilo nužno smisliti ugovor koji će na još neodređeniji način uspostaviti izrabljivački odnos između poslodavca i sezonskog radnika.

I ostala rešenja nisu naročito daleko od ovih osnovnih pravaca i uglavnom se iscrpljuju u regulisanju posebnog režima „ugovora o sezonskom radu“ u odnosu na neka prava sezonskih radnika, koja su postavljena tako da više liče na prava (a ne na obaveze) poslodavaca. Na primer, u članu 6. stoji da poslodavac jednostrano može da raskine ugovor, praktično bez ikakvih ograničenja. Na primer, može da konstatuje da je prestala potreba za tim radom, ali već istog dana može da angažuje drugog radnika na istim poslovima (jer to ne potpada pod zabranu iz Zakona o radu). Tako da ova odredba zapravo ima i ogroman ucenjivački potencijal.

Da Vas podsetimo:  Vojni rok i univerzitet

Slično je i sa naknadom koju prima sezonski radnik. Članom 7. naknada je određena na nivou minimalne cene rada po radnom času. Radnu normu međutim procenjuje poslodavac, a broj radnih časova se nigde ne evidentira, niti postoji zakonska obaveza za takvim nečim, pa je sasvim izvesno da će u praksi radnici raditi koliko poslodavac želi (bez ograničenja), a sve za minimalnu zaradu (ako imaju sreće). Ovo će u praksi verovatno dovesti do toga da padnu cene radnog sata i kod onih sezonskih poslova gde su do sada prelazili granicu minimalne cene rada.

Prema članu 22. stav 3. inspektor rada može tražiti od poslodavca da dokaže da je obezbedio sve uslove u skladu sa zakonom. Ovo je zanimljivo rešenje jer zakon ne nudi uslove rada, nego će se oni urediti usmenim ugovorom. Koja je sadržina ugovora, ne zna niko osim poslodavca i sezonskog radnika, a u slučaju spora inspektor rada svakako ne može da odlučuje o tome ko je u pravu. Kao što je već konstatovano, budući da je reč o ugovoru koji je varijanta ugovora o obavljanju privremenih i povremenih poslova, ne postoji apsolutno nikakva norma za koju se inspektor rada može vezati prilikom odlučivanja da li su uslovi rada zakoniti ili nisu (osim retkih detalja koji su uređeni samim zakonskim tekstom, kao što je bezbednost na radu). I ova vrsta zaštite je dakle obesmišljena.

Malo je zakonskih rešenja u ovom nacrtu koja zaslužuju pohvalu, ali vredi ih pomenuti. Prema odredbama člana 9. stavovi 2. i 3. sezonski radnik se ne briše sa evidencije nezaposlenih, to jest nastavlja da dobija naknadu za slučaj nezaposlenosti i/ili novčanu socijalnu pomoć, ako je pre sezonskog angažovanja ostvario ta prava. Ovo je sasvim sigurno primer dobre prakse, koja će doprineti lakšem odlučivanju siromašnih slojeva stanovništva da se odluče za radno angažovanje.

Takođe, ograničenje iz člana 15. koji predviđa da se sezonski rad može obavljati samo do 120 radnih dana u kalendarskoj godini i 180 dana ukupno u kalendarskoj godini, kao i da ukupno trajanje radnog angažovanja ne sme da prelazi 120 dana u zbiru za ugovore po privremenim i povremenim poslovima i sezonskim poslovima, ne zvuči loše i sigurno sprečava različite vrste potencijalnih zloupotreba kako bi se kombinacijama ugovora radnik zadržao daleko duže od propisanog maksimuma. Ipak, mora se konstatovati da nije jasno kako se održava normativna „privremenost“ poslova koji traju šest meseci u toku svake kalendarske godine? Apsurd koji je uveden u odnosu na privremene i povremene poslove se i ovde prenosi bez ikakvog kritičkog razmišljanja, iako se može argumentovano braniti stanovište da je za svaki posao za čiju je realizaciju potrebno više od mesec dana, opravdano zaključiti ugovor o radu na određeno vreme.

Treba reći i da budući zakon ne rešava mnoge probleme u vezi sa radom na crno. Sasvim je izvesno da će opisano rešenje iz člana 9. nacrta zakona imati za posledicu smanjenje otpora samog sezonskog radnika da se prijavi na posao, jer zbog toga više neće gubiti prava iz socijalnog osiguranja i socijalne zaštite. Ali je poslodavac samim zakonskim tekstom stavljen u tako dominantan položaj da je teško očekivati da nesavesni poslodavci to neće iskoristiti. Takođe je naivno pomisliti da će rad na crno biti iskorenjen samom zakonskom odredbom da je dovoljno da zaposleni počne da radi da bi se smatralo da je ugovor zaključen. Slična (ali ne i identična!) pravna fikcija koju sadrži Zakon o radu godinama unazad nije donela ništa dobro kada je reč o smanjenju rada na crno.

Da Vas podsetimo:  Čemu se Srbi još mogu nadati?

Na ovaj način se rad na crno može suzbiti samo formalno – kažete lepo svima da ne rade na crno, jer po slovu zakona imaju usmeni ugovor sa poslodavcem, pa se oni onda pojave u statistici kako bi Vođa mogao da nam pokaže koliko nam dobro ide. Činjenica da se poslodavac ponaša prema sezonskim radnicima kao da rade na crno – dakle, ne poštuje odredbe koje se tiču uplate doprinosa, kao ni minimuma naknade za rad – neće biti izmenjena ovom fikcijom postojanja ugovora samim činom stupanja na rad, a ta činjenica upravo jeste suština problema a ne (ne)postojanje forme, to jest pravnog osnova. I dalje će dakle teret biti na inspekciji rada, a zna se veoma dobro iz prethodnih iskustava da inspektori rada ni izdaleka nemaju kapaciteta da isprate sezonske poslove i sve poslodavce koji angažuju sezonske radnike.

U zakonu se ne pominju vaučeri i čini se da je ovaj koncept potpuno napušten, iako se samo o njemu pričalo nekoliko godina unazad, i to kao o najboljem i jedinom rešenju. Pretpostavka je da napuštanje ideje vaučera koincidira sa smenom ministara, što je naravno veoma loše i pokazuje kako je alternativa smišljena na brzinu i bez promišljanja o njenoj primeni u praksi.

Ukupna ocena je da će ovaj zakon za još jedan stepenik spustiti lestvicu kada je reč o uslovima rada na najtežim poslovima. Većina problema se ne adresira na adekvatan način, a rešenja koja se nude su pre tragična nego smešna. Izvesno je da sindikati neće imati nikakav interes da dižu glas protiv ovog teksta, jer on ne dotiče njihovo članstvo ili potencijalno članstvo (žalosna ali tačna činjenica o tome kako sindikati deluju). Javna rasprava je fingirana kao i uvek do sada, a mediji su plasirali samo zvaničnu priču kako se donošenjem zakona sezonski rad uvodi u pravne okvire i kako je u pitanju savršeno normativno rešenje. Skupštinske rasprave odavno nema, a čak i da je ima ne verujem da bismo od postojeće opozicije čuli neku svežu i originalnu ideju. U celoj priči će naravno stradati sezonski radnici, koji će biti podjednako ugroženi i obespravljeni kao i do sada.

I dalje ćutimo i trpimo.

Mario Reljanović

Peščanik.net

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime