Nepodnošljiva lakoća menjanja Ustava

0
1112

Pažljivo sam pročitao reagovanje uvaženog kolege prof. dr Zorana Čvorovića (“Da li nam treba novi ustav ili novi pravnici“, 16. juli 2017, Fond strateške kulture) na tekst prof. dr Ratka Markovića u “Politici“ od 9. jula 2017. Kao pravnik u potpunosti delim sumnju, ali i razočarnost kolege Čvorovića koji smatra da je tekst u “Politici“ u suštini “Markovićev indirektni predlog konačnog Srbijinog ustavno-pravnog raskida sa Kosovom i Metohijom, zahvaljujući čijoj ustavno-pravnoj odbrani je krajem osamdesetih godina prošlog veka i napravio političku karijeru“.

Vladan Kutlešić

Nažalost, ne mogu reći da sam iznenađen, ne samo zbog konteksta prihvatljivosti izdaje koji stvara predsednik Vučić sa svojim “dijalogom“ o KiM koji se, kako je primetio Branko Pavlović, u suštini svodi na njegovo tumačenje istorije u stilu Latinke Perović i Bebe Popovića (svakako, primer za to je sramni Vučićev autorski tekst u Blicu od 23. jula 2017. i drugi konfuzni nastupi gde on “otkriva“ imperijalnu politiku iz naše istorije prema turskom Kosovu).

Preciznije, baveći se politikom (na sreću, ne bavim se više) nagledao sam se metamorfoza velikih srpskih nacionalista radikalno-socijalističkog usmerenja. Oni su, kao po pravilu, vođeni “svetlim“ primerom sadašnjeg državnog rukovodstva (“ako su oni izdali, zašto ne bi i mi“ njihov je moto) ili koalicione vlasti SNS i SPS, prelazili bez imalo stida i srama na pozicije LDP.

„Test“ koji jasno pokazuje tu metamorfozu nekadašnjih nacionalista je svakako odnos prema Kosovu i Metohiji. Preciznije, kao što primećuje Milo Lompar, ćutanje o Briselskom sporazumu ili o trostranom međunarodnom ugovoru koji je flagrantni primer kršenja ustavnih, zakonskih ali i drugih normi (jer pored pozitivnog postoji i prirodno pravo) uz istovremeno, neobavezujuće, gotovo kafansko, razmatranje globalnih problema od Sirije do Krima (i obrnuto) je siguran znak da se radi o apologetama vlasti koji zarad ličnih priviligija ili lažnih obećanja (u kojima je predsednik države nesumnjivo majstor) zatvaraju oči nad razaranjem države i predavanjem Srba Tačiju i njegovoj družini poznatoj po trgovini ljudskim organima.

Da Vas podsetimo:  Zaposleni u javnoj administraciji nemaju ni za minimalnu potrošačku korpu, tvrde sindikati

U tom kontekstu, želeo bih da dam svoj mali doprinos pravnoj kritici koju je prvi pokrenuo prof. dr Zoran Čvorović. U “Pečatu“ od 14. jula 2017. godine je, samo nekoliko dana nakon Markovićevog teksta, izašao tekst prof. dr Vladana Kutlešića pod naslovom “Prilog raspravi o promeni Ustava Republike Srbije: Premabula nije važna“. Kutlešić je, kao i Marković, bio visoki funkcioner i saradnik Slobodana Miloševića tokom 1990-tih godina. Bio je i potpredsednik vlade SRJ i Republike Srbije, kao i saradnik Ratka Markovića prilikom donošenja Ustava SRJ. U novije vreme je privukao pažnju javnosti kao prorektor Univerziteta Megatrend u vreme komisije za odbranu čuvene doktorske disertacije aktuelnog ministra policije Stefanović dr Nebojše pod nazivom “Nova uloga strategijskog menadžmenata u upravljanju lokalnom samoupravom (primer grada Beograda)“.

Kutlešić u tekstu objavljenom 14. jula 2017. godine “skromno“ ističe već u uvodu da mu je “poznata sadržina svih relevantnih udžbenika ustavnog prava u Srbiji“. Verovatno smatrajući da je tako zastrašio sve potencijalne kritičare njegovog teksta o promeni Ustava on kreće u razrađivanje više nego orginalne teorije, do sada nepoznate u demokratskim društvima (sa druge strane, više nego poznate u totalitarnim društvima ili u aposlutnim monarhijama). Ustav je po njemu pravni akt koji “nema svoje više pravno uporište i ishodište“ jer on proizilazi navodno sam iz sebe i nekavih vanpravnih okolnosti – “socioloških, religijskih, kulturoloških, posebno religijskih i etničkih “.

Kutlešić upadljivo prećutkuje uticaj međunarodnog prava i ljudskih prava na moderne ustave. Zašto to radi?

Očigledno jer želi da prećuti da je osnovno načelo međunarodnog prava ono koje garantuje teritorijalnu celovitost jedne države i nepovredivost njenih granica. Na primer, to se ističe u Završnom aktu KEBS-a iz 1975. godine (“suverena jednakost i teritorijalna celovitost“, “menjanje granica u skladu sa međunarodnim pravom“), kao i u Povelji UN iz 1945 godine (član 2 “suverena jednakost“ država).

Da Vas podsetimo:  Srbija među zemljama sa najnižim platnim jazom prema polu u Evropi

Kada se to primeni na srpski slučaj, postaje jasno da je Ustav iz 2006. godine u svojoj preambuli i brojnim članovima veoma moderan i usklađen sa međunarodnim pravom jer Srbiji, u pravnom smislu, obezbeđuje teritorijalni integritet i ravnopravnost sa drugim državama. Iz toga proizilazi jasan zaključak da ga ne treba menjati.

Kutlešić prećutkuje i uticaj ljudskih prava na moderne pravne sisteme i ustave. On upadljivo prećutkuje da je Evropska konvencija o ljudskim pravima “temelj srpskog pravnog poretka“ kao što je priznao čak i Nikola Selaković,[1] i da je čitav jedan deo Ustava Srbije iz 2006. godine pod njenim uticajem (drugi deo, članovi 18-81 od ukupno 206).

Ljudska prava su izgleda nezgodna i treba ih prećutati kada se raspravlja o promenama srpskog ustava jer ih šiptarska vlast već godinama krši kada se radi o Srbima na KiM. Srbi jedini u Evropi nemaju pravo na život, pravo na rad, pravo na slobodu izražavanja i verispovesti, pravo na imovinu (na primer kolegi Saši Đikiću je oteta kuća u Đakovici i takvo stanje još traje) pravo na fer sudski postupak itd…

Konačno, Kutlešić prećutkuje da je prema članu 2 Ustava narod nosilac suverenosti koja se izržava preko referenduma i političkih predstavnika.

On se vraća u feudalno društvo ili stanje pre 1789. i tvrdi da “suverena ne obavezuje ustav“. Jasno je ko je suveren u njegovom tumačenju, to je predsednik koji vodi dijalog o KiM sa ciljem da zaobiđe narodnu volju i referendum o južnoj srpskoj pokrajini.

Zato suveren može da menja ustav bez obzira na proceduru koju propisuje ustav, tvrdi Kutlešić.

Nakon ovog feudalnog “otkrića“ sledi još jedna kvazipravna konstrukcija ili contradictio in adjecto. Kutlešić priznaje da je takozvano Kosovo protektorat ali tvrdi da je vlast u Prištini suverena i da zbog toga treba da se promeni srpski ustav radi stvaranja realne unije koja nije čak ni kao Austro-Ugarska. Tu realnu uniju će povezivati samo regionalna ekonomija. Tako Kutlešić u jednom tekstu ostvaruje dva cilja. Izlazi u susret ne samo Vučiću već i nemačkim predlozima za Balkan.

Da Vas podsetimo:  Koliko građani Srbije zaista uvažavaju naučnike?

Na kraju, on tvrdi i da takozvano Kosovo može bez pristanka Srbije postati članica UN. Ako zanemarimo više nego izvestan veto Rusije i Kine, jasno je o kakvoj se providnoj manipulaciji radi. Kosovo pri ovakvom sastavu Saveta bezbednosti može postati članica OUN samo uz pristanak Beograda.

Poznati primer iz međunarodnog prava – priznanja Bangladeša iz 1974. to jasno pokazuje. Tada je Pakistan omogućio otcepljenoj teritoriji da uđe u UN zarad oslobađanja 100.000 zarobljenika i otpisivanja dugova.

Vučić isto to radi samo zbog ostanka na vlasti i imuniteta njegovog kriminalnog okruženja.

On će po svemu sudeći potpisati sa Tačijem dvostrani ugovor, ovaj put bez EU. Ugovor neće značiti de iure priznanje, ali će biti na višem pravnom nivou od Briselskog. U njemu bi se Srbija obavezala da neće više predstavljati tzv. Kosovo u međunarodnim organizacijama. Tako bi Prištini bio otvoren put ka UN. Beograd i Priština će razmeniti diplomatske misije nižeg ranga od ambasadorskih. Sve to će biti praćeno patetičnim zaklinjanjem da će se međusobni problemi rešavati mirnim putem (što je i logično jer su Srbi proterani sa većeg dela KiM). Na osnovu ovog baznog dokumenta donosiće se pojedinačni, npr. o statusu Trepče, Gračanice i sl.

Zašto to Kutlešić podržava i to na ovakav skandalozan način za jednog profesora nije jasno.

Dejan Mirović

www.fsksrb.ru

[1] www.blic.rs/vesti/drustvo/selakovic-primena-evropske-konvencije-retka-u-sudskoj-praksi/fn3q4t2

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime