(Ne)podobne žrtve

0
858

RatkoNEMA ideologije, politike, programa, čija bi važnost opravdala pucanje u telo deteta, žene, starca. Tako nešto u konačnoj izvedbi uvek doživi poraz. Vojska koja ubija decu može da dobije rat, ali uvek, bez izuzetka, izgubi mir. Pre ili kasnije.

U ovdašnjim ratovima devedesetih ponovljene su neke od najstrašnijih scena iz velikog ubijanja u Drugom svetskom ratu. U ovom slučaju reč je o Kosovu. Među onima koji su na tom prostoru počinili zločine bilo je i Srba. I tu nema opravdanja. Onaj ko, sa srpskom trobojkom na kapi, može da povuče obarač i saspe deset metaka u telo žene ili deteta nema ništa sa Milošem, Stepom, Putnikom, Mišićem… On je njihova negacija, on je sramota Srbije i Srba. Srbija se takvih odrekla u tužilaštvima i sudovima, u javnosti i u medijima. Jesu li drugi na ovaj način „sahranili“ svoje zločince?

Beograd je, pre neko veče, otvorio jednu od svojih kulturnih institucija – Kulturni centar Beograda – i tu, u srcu grada, instalirao repliku dnevne sobe albanske porodice Bogujevci, sa Kosova i Metohije, stradale od strane srpske paravojne grupe „Škorpioni“, marta 1999. godine. Jeziv zločin. Preživelo je troje mališana. Danas su to odrasli ljudi, državljani Velike Britanije. Njih troje su autori izložbe; zatražili su i dobili mogućnost da Srbima, u njihovom glavnom gradu, predstave porodičnu tragediju. Za taj zločin srpska država osudila je izvršioce. Eno ih u zatvoru i na poternicama. Izložbu je otvorio Ivica Dačić. Snažna poruka prisustvom, veliki prostor za tumačenje. Veći deo srpske javnosti drži da je ova izložba, uz sve poštovanje za mrtve, ipak provokacija, ukazivanje na Srbe kao jedine zločince. Izložba je, ponoviću, postavljena u Kulturnom centru Beograda. Na stranu pitanje šta ovakva postavka ima sa kulturom.

Da Vas podsetimo:  Vladan Vukosavljević: U senci Gaze ili O srpskoj političkoj žabokrečini

Mašinski inženjer Dragan Cerović bio je, do bombardovanja Srbije od strane NATO, u sistemu Elektroprivrede Srbije, sa radnim mestom na Kosovu. Svestan da Srbi zaboravljaju brže nego što pamte, 2001. godine, zajedno sa Draganom Pešićem, najpre je napravio publikaciju, a onda i izložbu fotografija sa temom stradanja radnika elektroprivrednih preduzeća na Kosovu i Metohiji. Ubijeno ih je 50, kidnapovano 27, u ogromnoj većini Srba, ali i Albanaca i Muslimana koji su Srbiju doživljavali kao svoju državu.

Dragan je izložbu, možda nećete verovati, najpre ponudio Kulturnom centru Beograda. Odbili su nakon nekoliko minuta razgovora, nisu hteli ni da ga saslušaju.

Ovogodišnji Oktobarski salon otvoren je debatom „Živi logor smrti“, zasnovanom na ideji da se u istu ravan stave nemački koncentracioni logor na Sajmištu, u vreme Drugog svetskog rata, i logor u Omarskoj kod Prijedora, iz rata nastalog raspadom Jugoslavije. Prvi su držali nacisti, drugi Srbi, u prvom je ubijeno (uključujući okolne lokacije) 32.000 Srba i 8.000 Jevreja. Kako se to stratište može dovesti u istu ravan sa Omarskom znaju, izgleda, samo ovi iz Kulturnog centra Beograda. Naime, oni su organizatori i Oktobarskog salona.

Nema svrhe da se pitate da li je u Prištini moguća izložba o zločinima Albanaca nad Srbima. Pravo pitanje je ko Kulturnom centru Beograda daje snagu da žrtve u ratu na Kosovu razvrstava na podobne i nepodobne. I kako se zove takva rabota?

Piše: Ratko Dmitrović za novosti.rs

like-button.net here

wordpress-themes.org here

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime