Nestajanje Srba u Hrvatskoj

U razdoblju od 1880. do 2011. godine u granicama današnje Republike Hrvatske Hrvati su izrazito većinsko stanovništvo, dok su Srbi sa značajnim udjelom neprestano druga po brojnosti nacionalna zajednica. U postocima broj Hrvata se kretao od 68,39% 1900. godine (kada ih je u postotnom broju bilo najmanje) do 90,42% 2011. godine (kada ih je u postotnom broju bilo najviše). Broj Srba se kretao od 22,21% 1921. godine (kada ih je u postotnom broju bilo najviše) do 4,36% 2011. godine (kada ih je u postotnom, ali i u apsolutnom broju bilo najmanje). U tu 131 godinu bilo je 14 popisa stanovništva u pet državno pravnih sistema: Austro-Ugarska, Italija, Kraljevina SHS/Jugoslavija, socijalistička Jugoslavija i samostalna Republika Hrvatska.

Krajem 19. stoljeća završava se nacionalna integracija Srba u Hrvatskoj osnivanjem niza bitnih privrednih, političkih i kulturnih institucija i organizacija s izrazito nacionalnim predznakom. Nakon toga Srbi u Hrvatskoj sve više postaju most suradnje i povezivanja Srba i Hrvata na cjelokupnom južnoslavenskom prostoru. Odnosi između Hrvata i Srba u Hrvatskoj u razmatranom periodu od 1880. do 2011. godine kretali su se od burnih političkih sukobljavanja do tragičnih ratnih konflikata. U tim odnosima bilo je i razumnih perioda harmoničnog suživota, prožimanja i uvažavanja, ali i zajedničke borbe za bolja i pravednija društva. Iako su Srbi u Hrvatskoj uvijek bili značajna manjina, oni su svojim doprinosima u privredi, kulturi, politici i znanosti ostavili trajan i neizbrisiv pečat u hrvatskom društvu. Izvori konflikata najčešće su bili u negiranju različitosti u narodnom smislu, ali i u različitim i često suprotstavljenim državotvornim konceptima.

Proces nestajanja Srba u Hrvatskoj započinje stvaranjem ustaške NDH 1941. godine. Genocidna politika ustaške države ostvaruje se sistematskim ubijanjima u logorima smrti i stratištima kao što su Jasenovac, Jadovno, da spomenemo samo one u kojima se dogodio najstrašniji zločin, po svom obimu i metodologiji. U NDH osnivaju se čak i logori za djecu: Sisak i Jastrebarsko. Pokreću se ničim izazvane ili inscenirane vojne akcije koje imaju za cilj etnički očistiti prostor od Srba. Sastavljaju se spiskovi „opasnih“ i „nepoćudnih“ Srba i organizira se masovno iseljavanje u Srbiju. Zabranjuje se ćirilično pismo i masovno se uz pomoć katoličke crkve provodi prekrštavanje srpskog stanovništva.

Komunisti nastavljaju iseljavati Srbe iz Hrvatske i to između 1945. i 1948. godine provodeći politiku kolonizacije Vojvodine. Prema demografskim istraživanjima profesora Branislava Đurđeva u Vojvodinu je iz Hrvatske doseljeno ukupno 52.929 osoba ili 25% svih doseljenih. Porijeklo kolonista ukazuje da su doseljeni iz krajeva u Hrvatskoj koji su uglavnom nastanjeni Srbima kao što su Banija, Kordun, Lika, dalmatinsko zaleđe… Kolonizatori su uglavnom bili borci NOP-a i njihove obitelji kao i drugi stradalnici koji su ostali bez svojih kuća i imanja. U napuštene kuće i imanja iseljenih Nijemaca, koji su kolektivno žigosani zbog nacističkih zločina, naselili su se stradalnici iz krajiških područja.

Proces nestajanja Srba u Hrvatskoj nastavlja se ratom u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine, poslijeratnim putošenjima i zastrašivanjima kao i administrativnim sprečavanjem povratka izbjeglog stanovništva u svoje domove i na svoja imanja. Prije ratnih zbivanja devedesetih godina prošlog stoljeća, dakle, prema popisu iz 1991. godine Srba u Hrvatskoj je bilo 581.663 ili 12,16%, a prema popisu stanovništva iz 2001. godine, dakle nakon rata, broj Srba u Hrvatskoj smanjio se na 201.631 ili 4,54%. To smanjivanje se nastavlja i po popisu 2011. godine kada Srba u Hrvatskoj ima 186.633 ili 4,36%. Velika većina izbjeglica srpske narodnosti nije se vratila u Hrvatsku. Vratilo se samo 21% od ukupnog broja izbjeglih ili oko 69.000 izbjeglica.[1] Oni koji su se vratili uglavnom su starije životne dobi s ograničenom mogućnošću reprodukcije. Razloge neuspjeha povratka srpskih izbjeglica treba tražiti u državnim opstrukcijama, neprocesuiranju onih koji šire govor mržnje kao i nekažnjavanju onih koji su počinili zločine.

Osim neostvarenog povratka izbjeglica drugi važan faktor nestanka srpske populacije u Hrvatskoj je asimilacija. Uzrok asimilacijskim procesima treba tražiti u sveudilj podgrijavanoj neprijateljskoj društvenoj atmosferi prema onima koji se deklariraju Srbima kao i prema narodu kojemu pripadaju. Prema procjeni profesora Đurđeva do 2051. godine broj Srba u Hrvatskoj smanjit će se ispod 2,5% od ukupnog stanovništva, što je na početku devedesetih godina prošlog stoljeća od strane nekih vodećih hrvatskih političara i postavljeno za politički cilj.

Srbi su tradicionalno u značajnom broju naseljavali područja Hrvatske koja su nekada bila u sastavu Vojne krajine. Obrisi tog naseljavanja bili su vidljivi sve do 1991. godine. U Lici 1991. godine (tadašnje općine Gospić, Donji Lapac, Titova Korenica/Korenica, Otočac) živjelo je 41.567 Srba ili 7,15% od ukupnog broja Srba u Hrvatskoj. Taj broj 2001. godine pao je na 7.610 ili 3,77% od ukupnog broja Srba u Hrvatskoj. Na Baniji (tadašnje općine Glina, Kostajnica, Sisak, Petrinja, Dvor) živjelo je 71.087 Srba ili 12,22% od ukupnog broja Srba u Hrvatskoj. Godine 2001. na Baniji živi 15.689 Srba ili 7,78% od ukupnog broja Srba u Hrvatskoj. Na Kordunu (tadašnje općine Karlovac, Slunj, Vojnić, Vrginmost) živi 46.367 Srba ili 7,97% od ukupnog broja Srba u Hrvatskoj. Na Kordunu 2001. godine živi samo 13.331 Srba ili 6,61% od ukupnog broja Srba u Hrvatskoj. U dalmatinskom zaleđu (tadašnje općine Benkovac, Obrovac, Knin, Drniš, Sinj, Imotski) 1991. godine živi 73.345 Srba ili 12,61% od ukupnog broja Srba u Hrvatskoj, da bi 2001. godine na ovom prostoru živjelo samo 10.321 ili 5,12% od ukupnog broja Srba u Hrvatskoj. Na području ovih regija 1991. godine živjelo je ukupno 232.366 pripadnika srpske narodnosti ili 39,95% od ukupnog broja Srba u Hrvatskoj, a 2001. godine samo 46.951 stanovnika srpske narodnosti, što je 23,29% od ukupnog broja Srba te popisne godine. Usporedbe radi 1900. godine na područjima ovih regija živjelo je 322.271 stanovnika srpske narodnosti ili 60,18% od ukupnog broja Srba u Hrvatskoj te popisne godine. Trend nestajanja Srba u regijama koje su tradicionalno naseljavali nastavlja se i prema popisu iz 2011. godine.

U velikim hrvatskim gradskim naseljima kao što su Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, 1991. godine živjelo je ukupno 87.752 stanovnika srpske narodnosti ili 15,09% od ukupnog broja Srba u Hrvatskoj. U ova četiri najveća hrvatska gradska naselja 2001. godine živi ukupno 35.239 Srba ili 17,48% od ukupnog broja Srba u Hrvatskoj. Deset godina kasnije odnosno 2011. godine u ova četiri gradska naselja živi ukupno 35.256 pripadnika srpske narodnosti.

Srbi su 1991. godine živjeli u 3.744 naselja u Hrvatskoj od ukupno 6.694 naselja ili u 55,93% posto naselja u Hrvatskoj. U 2001. godini Srbi žive u 2.210 naselja od ukupno 6.759 naselja registriranih te popisne godine u Hrvatskoj ili u 32,70% naselja u Hrvatskoj. Usporedbe radi Srbi su 1961. godine živjeli u 3.905 naselja od 6.439 naselja u Hrvatskoj registriranih te popisne godine ili u 60,65% naselja u Hrvatskoj, što je najveća prostorna raspoređenost Srba ikada zabilježena u Hrvatskoj. Srbi su 1991. godine bili apsolutna većina u 1.037 naselja Hrvatske. U tim naseljima živjelo je 1991. godine ukupno 281.578 Srba, a 2001. godine taj broj se smanjio na 81.634 stanovnika srpske narodnosti, što je 71% manje Srba u ovim naseljima 2001. u odnosu na prijeratnu popisnu 1991. godinu. Popis iz 2001. godine zabilježio je 178 naselja bez Srba, a u kojim je 1991. godine živjelo više od 50% pripadnika srpske narodnosti.

Srbi su 1991. godine bili većina u 19 gradskih naselja Hrvatske. Od tih 19 naselja 2001. godine samo u njih tri ostali su apsolutna većina i to u Borovu, Moravicama i Plitvica Selu. Srbi su bili 1991. godine većina u 11 tadašnjih općina (Donji Lapac, Vojnić, Knin, Dvor, Gračac, Titova Korenica, Vrginmost, Obrovac, Kostajnica, Glina, Benkovac) u kojima je ukupno živjelo 144.260 pripadnika srpske narodnosti, da bi 2001. godine u njima živjelo samo 27.015 Srba.

Kao primjer brutalnog obračuna sa srpskim stanovništvo spomenut ćemo 26 naselja zapadno od Požege koji su etnički očišćeni krajem 1991. godine. U većini tih naselja živjeli su isključivo Srbi. U nekima tek poneki Hrvat. U malom broju značajniji broj Hrvata, a samo u dva naselja većinsko stanovništvo je bilo hrvatsko sa značajnim brojem Srba. Pritiscima, zastrašivanjima i na koncu vojnom akcijom ta naselja su etnički očišćena od srpskog stanovništva. Rezultat tih brutalnih aktivnosti bio je da po popisu iz 2001. godine u 14 naselja nema više stanovnika. Od prijeratnih 1.645 stanovnika srpske narodnosne pripadnosti koji su živjeli u tim naseljima nakon rata ostalo ih je samo 173, a od prijeratnih 356 Hrvata, 2001. godine u tim naseljima živi njih 407.

Tome treba dodati da su mnoga naselja preimenovana: Gložđe u Ivanovo (Donji Miholjac), Vučkovac u Normanci (Našice), Jovanovac u Ivanovac (Osijek), Srpsko polje u Hrvatsko polje (Otočac), Aleksandrovac u Bukovački Antunovac, Ciganka u Josipovo, Petrovac u Borik (Podravska Slatina), Aleksandrovac u Antunovac (Požega), Novo Obilićevo u Zvonimirovo (Virovitica), Srpsko Selište u Selište (Kutina), Srpske Moravice u Moravice (Vrbovsko), Partizansko Žarište u Hrvatsko Žarište (Karlovac), Vrginmost u Gvozd (Gvozd).

Treba, također, reći da je i broj ukupnog stanovništva Hrvatske od 1991. godine u stalnom opadanju. Iako se broj Hrvata u postotnim vrijednostima drastično povećao, apsolutni brojevi govore o trendu značajnog smanjivanja i broja Hrvata, što pokazuje popis stanovništva 2011. u odnosu na popis iz 2001. godine.

I na kraju potrebno je reći da smo pokušali rezultate kompleksnih, ali i tragičnih, odnosa između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, predstaviti hladnim brojevima kroz duži vremenski period, znajući da ljudsko biće samo djelomično određuje njegova narodnosna pripadnost. Isto tako, bili smo svjesni činjenice da se u Hrvatskoj masovno stradalo, organizirano ubijalo, zastrašivalo i izgonilo samo zbog narodne pripadnosti i da na toj činjenici i danas žive duboke društvene podjele i nerazumijevanja. Suzdržavali smo se od vrijednosnih stavova i komentara kako bi od subjektivnosti sačuvali istinu. Željeli smo se približiti istini. Mišljenja smo da službene brojke državnih institucija mogu biti dobra osnova sagledavanja bezumlja i besmisla sukoba ova dva naroda. Brojke ne govore o nevinosti žrtve, o boli pojedinca, one ne govore o pravdi i slobodi, ali kvantificiraju rezultate onoga što smo jedni drugima učinili. Iza svega ostale su mnoge unesrećene pojedinačne sudbine do kojih brojevi i riječi ne dopiru svojom hladnom egzaktnošću. Ostala su pusta sela i gradovi. I sve to bez imalo sućuti sve do danas.

Kartu i grafički prikaz narodonosnog sastava stanovništva 1880 – 2011 pronađite ovdje.

Nikola Lunić
Izvor: P-portal.net