Nikola N. Živković: Put od Beograda do Berlina ili Razmišljanja o srpskoj emigraciji

3
3169

Već godinama – ili, da budem precizniji, preko tri decenije – putujem na liniji Berlin–Beograd. Za svo to vreme većinom sam leteo JAT-ovim mašinama, a u poslednje vreme i „Air Serbia“. Pre nekoliko dana iznenada sam morao da otputujem u glavni grad Nemačke. Sve avionske karte su za sledeća tri dana bile rasprodane, tako da mi je jedino preostalo da putujem autobusom. Voz nije došao u obzir, jer, kao što je svakome dobro poznato, srpske železnice ne samo da su najsporije u Evropi, već i najmanje bezbedne. Rečeno mi je da je najbolje da putujem preko Beča. Autobusi iz Beograda voze svakodnevno do austrijskog glavnog grada i to u osam ujutro, u četiri posle podne i u devet uveče. Cene karte po osobi iznose oko 35 evra.

Dobro sam uradio da sam putovao autobusom, jer je put dovoljno dug da čovek predahne, da razmišlja o sebi, o svetu, ali i da upozna ljude koji putuje sa njim. Let avionom suviše kratko traje, svega devedeset minuta i, verovatno, zato i nisam do sada napisao nijedan tekst koji bio govorio o letu između Berlin i Beograda.

Naš autobus krenuo je tačno kako je bilo predviđeno – u devet uveče. Svo vreme imali smo bežičnu vezu, a mašina je bila prilično nova i čista. Vozač mi reče da je u autobusu bilo nešto manje od pedeset putnika. Oko ponoći bili smo na srpsko-mađarskoj granici. Dobra vest: još nikome nije palo na pamet da granični prelaz pored Subotice nazove „vojvođansko-mađarski“. Državna televizija „RTS“, recimo, – ali i ostali beogradski mediji, – neprestano govore o vremenskoj prognozi „za Srbiju i Vojvodinu“. Slovom, država se ne odriče samo Kosova, nego, evo, postepeno, za sada samo preko vremenske prognoze, takođe Bačke, Banata i Srema.

Začudio sam se da se nismo dugo zadržali na granici, jer, najzad, to nije samo međudržavna granica, već ona deli Evropsku uniju od ostalog sveta, kome u Evropi, kao što je poznato, pripada, – pored Srbije, – Makedonija, Albanija, Crna Gora i Bosna.

Nekih tridesetak kilometara posle granice stali smo pored jednog restorana. Mađarska posluga govori odlično srpski. Glavne mušterije su im Srbi, Turci, Grci i Bugari. Upoznao sam nekoliko putnika iz našeg autobusa. Dvojica su iz okoline Kragujevca, a po jedan iz Niša i Beograda. Najstariji ima trideset i osam godina, a najmlađi dvadeset i tri. Ova dvojica mlađih su studenti. Jedan od njih, Jovan, diplomiraće za najkasnije tri meseca elektrotehnički fakultet. Odličan je student. Pa ipak, nema nikakvih izgleda da u Srbiji dobije posao. Zašto?

„Nisam član vladajuće stranke. Veoma sam brzo shvatio da je to zapravo jedini uslov da se zaposliš. Znanje u Srbiji, očevidno, nikoga i ne interesuje. Moji roditelji su dugo živeli u iluziji, da će se nešto promeniti, da će u zemlji uskoro biti bolje. Posle Slobe smenjivali su se na vlasti razne političke stranke, no sve je bivalo gore. Moj otac, eto, predaje matematiku na jednoj srednjoj školi u Nišu. Plate prosvetnih radnika su prosto ponižavajuće bedne. Poslednjih tri godine prisiljen je da jednom nedeljno odlazi na buvlju pijacu. Tu ima tezgu i ona nam pomaže da preživimo. Da li je bilo lako doneti odluku da napusti svoj rodni grad i zemlju? Naravno da nije. Čak i njegovi roditelji, koji su do još pre nekolik godina bili žestoko protiv odlaska, sada su mi sami kazali, da idem. Preko interneta sam pronašao da se traže programeri u Kanadi i Južnoj Africi. Sada idem na razgovor u njihove ambasade. U džepu imam garancije od dve njihove firme. Kako sam došao do adresa tih firmi? Jednostavno, preko interneta. Čovek samo treba da zna engleski, da je uporan i da ume da se služi laptopom.“

Da Vas podsetimo:  Pismo sa Kosova ili snaga običnih ljudi

Njegov mlađi kolega Aleksandar, rođeni Beograđanin, student treće godine medicine, pratio je njegovo izlaganje sa odobravanjem i samo je dodao: „Priča mog kolege veoma je slična mojoj. Polovina mojih drugara sa kojima sam maturirao, posle završenog studija namerava da napusti Srbiju. Moj je utisak da zemlju napuštaju najvredniji i najsposobniji. Bude li u Srbiji samo malo bolje, bez razmišljanja vratiću se među prvima. No, kako sada stvari stoje, ne verujem da će do toga doći tako brzo. Pogotovo, ako se ovaj režim i dalje održi na vlasti. Ja koristim turističku vizu, da posetim dve austrijske bolnice, koje traže mlade lekare i to interniste. Postoji mogućnost da će mi oni platiti specijalizaciju. Moj beogradski profesor je veoma zadovoljan sa mnom, no problem je u politici. Nisam član vladajuće političke stranke i time nemam nikakvih izgleda da dobijem stipendije neke zdravstvene ustanove. Moj profesor je odličan lekar, ali nije član nijedne političke stranke. Prosto nema vremena da sedi na sastancima političkih stranaka, već se sasvim posvetio svom poslu. Dakle, ni on nema nikakvog političkog uticaja i ne može da mi pomogne. Sem toga, dovoljno je da pogledate biografiju današnjeg Ministra zdravlja, pa da vam postane jasno u kojoj državi živite.“

Milan i Dragan sedeli su do našeg stola. Milan je stariji, radi kao električar već deset godina u Austriji i poseduje uredno dozvolu za rad. Njegova deca idu u školu, i bolje govore nemački nego srpski, a i žena mu je zaposlena. Zadovoljan je. Dragan je njegov brat od tetke, ima trideset i četiri godine, „zna sve zanate“, a kod Milana dolazi godinama i ostaje po tri meseca, koliko mu dozvoljava turistička viza. Njihovo selo udaljeno je nekih desetak kilometara od Požarevca.

Da Vas podsetimo:  Kada se krvarilo, a niotkuda pomoći – ko je pritekao?

Milan je na kraju dodao: „Naš predsednik tvrdi, da smo mi Srbi lenj narod. Mi, Srbi- gastarbajteri, najbolji smo primer da to nije tačno. Istina, on je donekle u pravo. Zaista ima lenjih, no to su pre svega njegovi partijski drugovi, koji jedino što znaju jeste sledeće: da reketiraju vredne i sposobne Srbe. Toliko ih globe, da jedini izlaz mnogi vide da pobegnu od te lenje i kriminalne mafije. I mene su oterali iz Srbije. Isti ljudi, koji su u mom kraju žarili i palili u „julu“, sada su glavni kod „naprednjaka“. Izbora posle 2000 godine bilo je u Srbiji mnogo, no ništa se nije promenilo. Na vlasti su uvek isti ljudi.“

Nikola N. Živković

U Beč sam stigao u šest ujutro. Autobus do Berlina kreće u osam i trideset. Video sam da se šoferi našeg autobusa seli pored kioska gde može da se popije kafa. Seo sam se sa njima za sto. Pričaju, da je tako svaki dan. Autobusi su puni našeg svega, polovina su klasični gastarbajteri, a ostali dolaze sa turističkim vizama i za tih tri meseca pokušavaju da nađu posao „na crno“, a nekima, malobrojnima, polazi za rukom da nađu stalni posao. I oni primećuju, a naročito poslednjih tri godine, da zemlju zauvek napuštaju mladi, obrazovani ljudi. Često su svedoci, da preko polovina putnika su mlađi od trideset i pet godina: „Na žalost, Beč im je često samo polazna stanica. Pre neki dan, recimo, njih deset iz okoline Kraljeva preko Beča otputovali su na Novi Zeland. Oni se, verovatno, nikada više neće da vrate u Srbiju.

Tačno u pola devet ujutro nemački autobus krenuo je iz Beča. Stali smo samo po petnaestak minuta u Pragu i Drezdenu. Šofer je neprestano ponavljao: „Pravimo pauzu petnaest minuta. Ko produži samo minut više, taj više neće da me nađe.“ Da nemački vozač autobusa ozbiljno misli, uverio sam se, kada smo krenuli sa autobuske stanice iz Praga. Jedan putnik mahao je žustro rukama, dajući očajnički znak da mu autobus stane. Šofer ga je potpuno ignorisao i samo promrljao: „Taj je dobio lekciju za ceo život. Kada kažem petnaest minuta, onda to znači petnaest, a ne šesnaest.“ Po izgledu, čini mi, se da bi mogao da bude Rumun. U Berlin smo stigli u šest uveče.

Dugo sam razmišljao o ovom putu, a pre svega o našoj emigraciji. Po nemačkim službenim podacima, samo u toj zemlji živi pola miliona Srba. Ako me sećanje ne vara, u „Politici“ sam pre nekoliko meseci pročitao da je samo prošle godine pet stotine lekara otišli da radi u Nemačku. Koliko jedan lekar stoji državu da ga školuje? Sem toga, ako su ti lekari dobri za Nemačku, zašto oni nisu dobri za Srbiju. Zašto se naša vlast ne trudi da ih zadrži. Razgovarao sam sa nekima od njih. Nije jedini, a često ni glavni razlog da ljudi odlaze, jer žele više para.

Da Vas podsetimo:  Tajna groba Arsenija III Čarnojevića

Da li neko zna koliko Srba živi van Srbije? Republika Srpska broji oko jedan i po milion. U Crnoj Gori živi, prema službenoj statistici, preko dve stotine hiljada Srba. Neki govore da oko četiri milion našeg naroda živi van Srbije. Ako su te brojke samo približno tačne, to znači da gotovo polovina našeg naroda živi van Srbije. Ko vodi računa o njima? Država se seti svog naroda samo preko leta, kada redovno, veštački, podigne vrednost kursa dinara, kako bi, sa očevidnom namerom, od Srba iz dijaspore uzela što više novaca.

Ima toliko uspešnih Srba koji žive na svim kontinentima. Zašto država ne vodi o njima računa? Poznajem lično mladog čoveka iz Švajcarske. Ima četrdeset godina i jedan je od vodećih naučnika u svetu na polju pronalaska leka protiv alchajmera. Voljan je da pomogne Srbiji. Niko iz Ministarstva zdravlja Srbije, sa Beogradskog univerziteta, ili iz SANU, do sada nije kontaktirao sa njima. A takvih primera sigurno ima desetak. A možda i stotinjak? Oni bi toliko mogli da pomognu osiromašenoj, apatičnoj, uništenoj zemlji. Zašto Srbija i odgovarajuće državne institucije ne pokazuju nimalo interesa da sarađuju sa tim uspešnim Srbima? Boje se njihovog znanja? Sem toga, opšte je poznato da svaka emigracija, pa i srpska, u velikoj je većini patriotska. Današnji režim u Srbiji, međutim, vodi računa o svima, samo ne o srpskim interesima.

I još jedan interesantan podatak: na izborima srpska emigracija ubedljivo najmanje ide da bira u svojim diplomatskim predstavništvima: manje od tri odsto! Što nam to govori? Očevidno samo ovo: da naša dijaspora nema poverenje u demokratske institucije zemlje, a ni u vladajuću stranku. Zato režim i skriva te podatke. U hrvatskoj štampi sam pročitao da preko jedne trećine Hrvata koriste svoje biračko pravo. Sličan procenat je i kod Slovenaca, Grka i Italijana.

I na kraju još jedno sasvim opravdano pitanje: Zašto se toliko malo piše o Srbima iz rasejanja?

Naslov i oprema: Stanje stvari

(Blog Nikole N. Živkovića, 5. 9. 2017)

stanjestvari.com

3 KOMENTARA

  1. Hm,hmm..na izbore,idu samo oni koji placaju porez u atacestviju,drugi,koji ne placaju,bave se izborima tamo gde placaju,msto je u direktnoj vezi sa njihovim zivotima.A,losa iskustva, sa posetiocia i kampanjame,nekih Seselja,Vukova,Jovica,Bokana,,,kod njih izaziva gadjenje..i odbojnost

  2. Zbog ovakvih tekstova mi, od ljutnje, para tutnja iz ušiju.
    Najpre, niko od tih maldih ljudi, a čini se i njihovih roditelja, nije pokušao ništa da učini da se sitacija u Srbiji, kojom su nezadovoljni, promeni. Svi samo čekaju i očekuju. I kao vratiće se odmah ako se stanje promeni. Kako će da se promeni ? Samo od sebe? Alo bre ljudi svaka vrsta pravde i slobode se osvaja i stvara, a to nećete postići bežanjem. Zar ne mislite da je neodgovorno , pa i pokvareno, kritikovati a očekivati da se drugi izbore za vaš bolji život.
    Eto, migracija je neorganizovana, ne izlazi na izbore, što znači da je potpuno nezainteresovana za sudbinu Srbije. Očekuju da država, kojom nisu zadovoljni, vodi o njima računa? Ma dajte molim vas?
    Gospodo, pa vi ne reagujete ni na činjenicu da vas tamo, u migraciji, sve više popisuju kao Hrvate ili Muslimane iako ste Srbi. To je već postao ozbiljan trend ali se vi ne uzbuđujete jer vam srpstvo mnogo i ne znači.
    Neću da vas žalim. Najlakše je pobeći. Koliko vas je pobeglo, a da ste se organizovali i izborili za svoju državu gde bi nam bio kraj? Vi ste obrazovani mladi ljudi i trebali bi biti pokretači promena a ne malodušni krituzeri sa rukama u džepovima.

    • Evo jednog od odgovora Gordana.Komunisti nisu na vlast u Srbiji došli izborima već na sovjetskim tenkovima,znači na njihov teroristički način,pa se tako i održavaju danas.Kako to oni kažu u svojim krugovima,MI VLAST NEĆEMO DATI,PA DA POTOCIMA TEČE KRV PO SRBIJI,što je tačno.Šta će biti videće se.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime