Јedan od najstravičnijih zločina koji su počinjeni tokom rata u Hrvatskoj (1991-1995) svakako jeste masakr nad srpskim civilima u Novskoj. Monstruoznost koju su hrvatski vojnici pokazivali te 1991. veoma je slična onoj kojom su ustaše istrebljivale Srbe, Jevreje i Rome. Ova činjenica ne treba da nas čudi budući da je 90% hrvatskih zločinaca imalo pretke koji su bili pripadnici ustaške vojske, pa su samim tim genetski nasledili taj poriv za istebljenjem pravoslavnog stanovništva.
Masakr koji je zgrozio i potresao čitavu balkansku dogodio se 18. decembra 1991. kada su pripadnici hrvatske vojske upali u stan Srbina Petra Mileusnića i tom prilikom ga teško ranili sa namerom da ga ubiju, dok su na vrlo svirep i okrutan način ubijene Petrova kći Goranka (21), supruga Vera (51) inače Nemica po nacionalnosti, i komšinica Blaženka Slabak, Hrvatica po nacionalnosti. Petru Mileusniću hrvatski vojnici su ubili i majku Anu, staricu od 90 godina. Zločin nad porodicom Mileusnić su počinili pripadnici 1. brigade HV-a: Željko Belina (61) iz Zagreba, Dejan Milić (37) iz Našica, Dubravko Leskovar, Ivan Grgić (45) iz Bročica kod Novske i Zdravko Plesec (45) iz Koprivnice.
Sada već pokojni Petar Mileusnić je na suđenju zločincima ispričao svoju potresnu ispovest kako su mu pripadnici Hrvatske vojske ubili suprugu i kćer, te njega zverski tukli, nožem mu razrezali mišić desne nadlaktice i kroz dlan nožem prikovali za pod, te pogodili u glavu metkom iz puške.
– Žena i ja otišli smo spavati u sobu, kćer i susjeda ostale su sjediti u dnevnoj sobi, a u podrumu u skloništu je bilo više ljudi, kada sam ođednom čuo da netko lupa na vrata. Kada sam došao do hodnika oni su već provalili vrata, te su me odmah udaracima bacili na pod, udarajući me nogama, rukama, kundacima pušaka. Svi su bili u maskirnim odorama i maskirani, bilo ih je pet. Dovukli su me u dnevnu sobu gđe su me nastavili tući. Moja kćer je počela jaukati zbog toga i napadači su je ubili hicem u čelo.
– Moja žena Vera, koju u poslali da im skuha kavu, kada je čula pucanj i krik kćeri, potrčala je prema njoj, nju su naprosto presjekli rafalom. Potom su rafalom ubili i susjedu, kojoj su prije toga upaljenu cigaretu gasili u ustima, iako je ona vikala da je Hrvatica, da je i moja žena Hrvatica. Jedan od zločinaca joj je odsekao prst da bi joj skinuo prsten. Nisam mogao videti kako je okončan njen život, ali kasnije sam čuo da su je doslovno izmasakrirali
Nakon što su ubili sve tri žene, meni su prislonili cijev puške na lice i opalili metak. Pao sam u nesvjest i napadači su pomislili da sam mrtav. Osvijestio sam se i čuo da oni pokušavaju otvoriti željezna vrata podruma, skočio sam kroz prozor i dok su napadači pucali za mnom, dobio sam metak u tejeme, ali sam svjedeno živ dotrćao do obližnje gardijske ambulante, gđe su mi prružili prvu pomoć i kasnije me prebacili u Kutinu i zagreb u bolnicu – rekao je Mileusnić.
Obdukcijom i pregledom žrtava, utvrđeno je da je u glavu, telo i ekstremitete Goranke Mileusnić ispaljeno ukupno 17 metaka. Njena majka ubijena sa 15 metaka, a komšinica Blaženka Slabak sa sedam metaka u glavu, telo i ruke.
Zločinci su Veru Mileusnić dočekali rafalom. Pokosili su je preko grudi. I dan-danas, na vinas pločicama u kuhinji, nalaze se ostaci tamnih mrlja Verine krvi. Da stvar bude još tragičnija, Petar Mileusnić je doživeo da sahrani i majku Anku. Nju su tri ipo meseca kasnije, 29. marta 1992. u Slavonskom Brodu ubili tamošnji Hrvatski vojnici. Starica od 90 godina došla je kobnog dana da poseti ćerku u trgovini koju su oni držali. Hrvatski ekstremisti su u tom momentu na objekat ispalili troblonsku minu a starica je od zadobijenih povreda ostala na mestu mrtva.
Bivši pripadnik Prve gardijske brigade »Tigrovi« Željko Belina nepravomoćno je 2013. u ponovljenom suđenju osuđen na deset godina zatvora, a njegov suborac Dejan Milić na devet godina zbog ratnog zločina protiv civila, to jest ubistva tri žena srpske i hrvatske nacionalnosti i ranjavanja Petra Mileusnića u decembru.
Naime, protiv četvorice zločinaca se još 1992. vodio postupak zbog ubistva i pokušaja ubistva. Nakon istrage zagrebačko vojno tužiteljstvo odustalo je od progona dvojice, a protiv Beline i Milića te Dubravka Leskovara, koji je u međuvremenu umro, postupak je nastavljen na Vojnome sudu. Primenivši Zakon o oprostu, taj je sud prekinuo kazneni postupak, ali porodice ubijenih žena i jedini preživeli Petar Mileusnić nakon toga podneli su protiv gardista kaznene prijave, ali zbog ratnog zločina protiv civila.