Nula, pa Sedam pa Tri

2
1358

Prenosimo tekst sa portala Kossev, koji je napisao Bljerim Šalja. Jednostavno, da vidimo, šta Albanci misle. Naravno, Albanci mogu lako da nađu sagovornike među Srbima koji će zastupati njihovo viđenje kosovskog problema.U ovom slučaju, Šalji „u pomoć“ prilazi Dušan Janjić, onaj koji se drži za ruku s Haradinajem:

Prošlo je bogami dosta vremena od kada se ja i Dušan Janjić dopisujemo preko KoSSeva.

Naravno, sve vreme glavna tema naših osvrta ili našeg pisanija jeste dijalog u Briselu između predstavnika Kosova i Srbije, to jest, kako smo puno puta ja i on konstatovali, nova mogućnost da se najzad postigne veliki sporazum (istorijski i politički), između Prištine i Beograda o normalizaciji odnosa između dve države, dva naroda, dva društva.

U međuvremenu, od maja prošle godine, pa do danas – u julu 2018., svi mi bilo smo svedoci, događanja dijaloga koji se može opisati i po onoj staroj: tri koraka napred, tri koraka nazad. Izgleda da smo tu još negde: Na nuli.

Bilo je, znači, svega i svačega, naročito od prošlog leta, kada je predsednik Srbije, Aleksandar Vučić, pokrenuo „unutrašnji dijalog“ o Kosovu koji je, u onom grubom opisu, uspeo da pokaže da u samom srpskom društvu ne postoji spremnost da se jednom zauvek reši problem odnosa između Kosova i Srbije, to jest, da su podele u samoj srpskoj javnosti očite, i vrlo naglašene po linijama: „zamrznuti sukob“ (da se čeka na neko bolje vreme za srpske interese), ili pak postizanje Sporazuma.

Na Kosovu je postalo jasno u proteklih par meseci da ne postoji ozbiljna politička stranka koja se protivi dijalogu; ali i da, takođe, teško da postoji jedan jedini način na koji se govori o dijalogu, ili pak o sadržaju sporazuma koji bi trebalo da se postigne između dve strane.

Da Vas podsetimo:  Stari srpski ratnik iz Stalaća: Nikada nisam bio srećniji k’o taj dan kada oslobodismo Kosovo

Ako ovde i sada pokušamo da rezimiramo kakve su zapravo realne šanse da do ovog sporazuma dođe, te da se do prvih meseci sledeće godine potpiše Pravno-obavezujući sporazum između Kosova i Srbije, najverovatnije bismo mogli da napravimo sledeću listu činjenica i argumenata koji protivreče šansama da stignemo do istorijskog potpisa, ali i listu činjenica i argumenata koji zagovaraju ovaj Sporazum.

Već na prvi pogled, kada se vidi sadržaj obe liste, vrlo je lako doći do zaključka da je prva lista duža i sadržajnija, što čak i „nepopravljive optimiste“, kakvi smo Dušan i ja, može da dovede do učmalosti i do stanja kada se učini da smo džaba pokušavali da racionalizujemo stvari.

Evo prve liste, pa sada vidite da li sam u pravu.

Dušan Janjić i Haradinaj, držanje za ruku: Foto: novosti.rs

Prvo, ja ne vidim da je bilo ikakve „pripreme terena“ (kako se kaže), i na jednoj i na drugoj strani da se javnost „dovede u red“, ili pak u stanje pozitivnog iščekivanja ovog sporazuma. Zapravo, u velikoj meri se desilo ono suprotno: Diskurs koji preovladava je u odnosima isključivanja, ili pak umanjenja šansi da se Sporazum postigne. Šta sve nije napisano i rečeno u ovom pogledu od prošle godine, pa naovamo. Neko sa strane, ko nije baš puno upoznat sa situacijom i sa samim dijalogom, mogao bi doći do zaključka da se ovde zapravo radi o „pripremnim radnjama“ za novi sukob, a ne za prvi pravi mir između Kosova i Srbije.

Drugo, Evropska unija, kao glavni partner, podstrekač i motivator ovog dijaloga i mogućeg Pravno-obavezujućeg sporazuma, danas je velika nepoznanica za samu sebe, a kamoli za Prištinu i Beograd. EU je slabija, neorganizovanija, nejasnija nego ikada u prošlosti, a ona zapravo treba da podstakne Sporazum.

Treće, sama gospođa Mogerini, visoka predstavnica EU, očekuje da ona stvarno odigra samo ulogu fasilitatora u ovom dijalogu, što zapravo nije u dosluhu sa samom političkom ambicijom Brisela – da bude centar ovog velikog političkog događaja.

Da Vas podsetimo:  Ponižavaju, maltretiraju, zajebavaju…3

Četvrto, SAD danas imaju preča posla i sasvim drugačije prioritete, kada se govori o spoljnoj politici administracije predsednika Trampa, koji onda dovode do zaključka da je Vašington, ako smo objektivni, manje nego ikada do sada prisutan u ovom procesu, a poznato je da je uloga SAD nezamenljiva kada se tiče dugoročne stabilizacije ovog dela Evrope.

Peto, ne vidim da je Ruska Federacija predsednika Vladimira Putina puno zainteresovana da Priština i Beograd dođu do sporazuma o normalizaciji odnosa. Stav Rusije je od velike važnosti za obe strane, naročito za Kosovo, jer ako Moskva ne podrži ovaj Sporazum, onda neće biti ništa od namere Kosova da aplicira za punopravno članstvo u organizaciji Ujedinjenih Naroda, što bi trebalo da bude jedna od glavnih posledica ovog Sporazuma.

Šesto, kako stvari stoje, što se vremenskog okvira tiče, radi se, sve u svemu, o oko šest meseci (od danas pa nadalje), kada bi pregovori trebalo da se zaključe potpisom na sporazumu. Radi se, znači, o jednom stvarno kratkom vremenskom roku koji, ruku na srce, može da bude i podstrek za obe strane da požure u pravom pravcu.

Sedmo, u ovakvim teškim razgovorima koji čekaju obe strane u Briselu, u principu je teško naći „dobitnu kombinaciju“ koja će moći da sačuva interese i obraz obe strane.

Druga Lista, koja može da sakupi na jednom mestu argumente koji govore u prilog mogućnosti da se najzad dođe do hepienda u ovom višedecenijskom dijalogu je, nažalost, mnogo kraća.

Ona stiže tek do broja tri.

Prvo, bez obzira na sve stranputice koje su svima znane, ipak, izgleda da postoji jasna i autentična politička volja i u Prištini i u Beogradu da se pokuša da se postigne ono što se nikada nije dogodilo do sada: Da Kosovo i Srbija postignu Sporazum o normalizaciji odnosa, jer u prvom redu to je zapravo interes Prištine i Beograda; kao drugo, to je uslov da Srbija i Kosovo uđu u Evropsku uniju.

Da Vas podsetimo:  Srpskoj stolici vlast testeriše nogu

Drugo, svaka moguća racionalna analiza svega onoga što se do sada događalo u ovom dijalogu, i onoga što nas čeka od sada pa nadalje, dovodi do istog zaključka: Kosovo i Srbija nemaju drugo nego da potpišu ovaj Sporazum što je ranije moguće.

Treće, odnosi Kosova i Srbije, kao nekakav „zamrznuti sukob“ – iako čak i u sadašnjim okolnostima nema govora da se radi o takvom „sukobu“, nemaju nikakvu istorijsku i političku perspektivu. I Kosovo i Srbija bi platili veliku cenu za održavanje takvog vrlo opasnog Status Quo-a.

Bljerim Šalja

kossev.info

2 KOMENTARA

  1. Prvo, bez obzira na sve stranputice koje su svima znane, ipak, izgleda da postoji jasna i autentična politička volja i u Prištini i u Beogradu da se pokuša da se postigne ono što se nikada nije dogodilo do sada: Da Kosovo i Srbija postignu Sporazum o normalizaciji odnosa, jer u prvom redu to je zapravo interes Prištine i Beograda; kao drugo, to je uslov da Srbija i Kosovo uđu u Evropsku uniju.

    – Haloooooooooo u koju EU da udjete i kako?
    Nema nista ni od EU niti od drzave na Srpskoj teritoriji. Ni jedan Srbin nema mandat za izdaju zemlje jer mu po Ustavu sledi streljanje.

  2. “SNILA BABÀ STO JOJ MOLO BILO” !!!!!!
    Strah Bijerima jeste da se Srpski Narod napokon rijesi politickog votstva nametnutog od zapada, ucjenjenog, kukavickog, podanickog itd!!!!! Ako i kada se to dogodi sve ce se preokrenuti :
    EUROPSKA UNIJA ce i te kako dobiti alternativu
    O Kosmetu ce se razgovarati iskljucivo u UJEDINJENIM NACIJAMA po rezoluciji 1244
    NATO ce biti potpuno istjeran sa ovih prostora
    Itd……..itd…..
    Svjestan sam da ce to ici uz zestoke otpore i moguce sankcije i kazne, ali alternativa je raspad Drzave Srbije………

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime