O pismenosti

0
200
Ranko Bulatović / Foto: IN4S

Boljitak života u Rovcima bar za vremena beščašća i laži je nemoguć pa su Rovčani, ko gore ko bolje, od pamtivijeka prigrlili duh, riječ, jezik za moguće.

A baš tome, to jest usmenom i pisanom govoru, u odbranu neopismenjenosti – ne (ne)pismenosti, hoću pri kraju ovako smetikolisane priče da progovorim riječ više.

Iako ne mislim da su pojmovi i njihovi nazivi jako važni treba razmotriti i to nevažno.

Usmena i pisana pismenost je čitanje svijeta života a ne čitanje svijeta riječi!

I jednu i drugu treba zaslužiti – i jedne i druge treba biti dostojan!

Jedini rovački akademik Srpske akademije nauka i umjetnosti – te prestonice srpskog duha i kulture – je već poodavno rekao: „San pismenosti je da dostigne usmenost“ a njegov po slavi i „oružju“ sabrat: „Sama pismenost po sebi neće nikad moći od malog uma načiniti veliki, samo će mu biti na ruci da se progura do velikih, tek da bolje vidi, da jače oseti, kolišni je“.

Naš reformator jezika dao je narodu mogućnost da se opismeni na najlakši način. Imamo najsavršeniju i najjednostavniju azbuku na svijetu (pišemo kao što izgovaramo). Azbuku koju je prema tome najlakše naučiti. Pa ipak, svjedoci smo činjenice da bi knjige i novine za nepismene bile najtiražnije u našoj zemlji, da pismenost ne uživa neki ugled, da postoji i izvjesni prikriveni otpor opismenjavanju.

Lakše je kod nas naučiti čitati i pisati nego bilo šta drugo. I kako je to moguće spojiti: najjednostavniju azbuku i toliku nepismenost? Nekad je pismenost bila plemićka titula a sad je, izgleda, nepismenost podvig. Sudeći po teorijskim spekulacijama nepismen čovjek, recimo krajem 20. vijeka (koji nije kraj vijeka nego druge milenije) u sred Evrope trebalo bi da bude čudo, junak dana.

Prvo smo mislili da nepismenih neće biti a sad ne znamo ni koliko ih ima. Zvanični statistički podaci o tome malo kazuju a još manje dokazuju. Narod koji ima poslovicu „slijep kod očiju“ – koja se očigledno odnosi na nepismene – iz nekog razloga, to sljepilo ne smatra nikakvim nedostatkom.

Biti nepismen u našem vremenu je teorijski nešto nemoguće, a praktično nešto najprirodnije. A, da ponovim, radi se o elementarnoj pismenosti i najsavršenijoj azbuci, o najlakšem pismu i bukvalnoj nepismenosti. Znači da je nepismen samo onaj koji iz bilo kojeg razloga neće da se opismeni! Nešto dublje u njemu je odlučilo da se odrekne tog luksuza.

Svijet ulazi u neku čudnu krizu: dok je razlikovao šta je naprijed šta je nazad, u odnosu na šta je krenuo naprijed, a u odnosu na šta nazad – lakše se orijentisao. Međutim, taj usklađivački sistem se raspao (vidokrug se proširio!). Ne znamo, jesmo li došli sebi iza leđa ili još uvijek idemo naprijed (u odnosu na šta – na koji cilj?). Obrazovanje je dio opšteg stanja, ne može se iz toga izdvojiti i očigledno da nam ideali nijesu novi nego stari. Kao da smo odustali da stvorimo novoga čovjeka nego bismo sad pristali kad bismo nekako uspjeli da sastavimo onog starog – kako takozvani obični ljudi kažu, „da mi je ova pamet a ono zdravlje“.

Mi koji smo profesionalno obavezni svojem pozivu (i životu) i sami smo podijeljeni koliko usmenost i pismenost. Jedno je što govorimo a drugo što neposredno mislimo i znamo. (Kad čovjek upregne, sažme, ujedini sve svoje snage ne može bog zna šta reći – a kamo li tako sa jednim zatvorenim okom ili sam od sebe krijući istinu.) Otvaramo sebi posla kao stručnjaci. Kao što se za bolnice kaže da njeguju bolest a ne bolesnike tako i mi kao da njegujemo nepismenost. Naime, kao što se već u medicini tvrdi da velikom broju ljudi injekcije od čiste vode i pilule od gipsa pomažu kao i istinski ljekovi, tako je isto moguće da i mi s nedovoljno znanja, ubjeđenja, polupismeni, činimo neko dobro onima koji vjeruju.

„Pisano“ i „nepisano“ su dva sazvježđa, dva perioda u ljudskoj istoriji. Pismenost i usmenost – to su dvije civilizacije. Mi još u mnogo čemu pripadamo usmenoj civilizaciji.

Između naše pismenosti i usmenosti postoji nepremostivi jaz i provalija. Još uvijek je naša usmena književnost nadmoćna nad pisanom; takozvana prirodna književnost nad umjetničkom; savremeni jezik nadmoćan nad književnim a s tim idu i drugi raskoli koji iz toga svega proističu. Naši ljudi bolje govore nego što pišu. U našu pismenost staje tako malo naše usmenosti. Ondje gdje se pismenost približi usmenosti, to su zvjezdani trenuci naše umjetnosti.

Da Vas podsetimo:  Plač ponižene srbske majke

Naš narod skoro da i ne cijeni pismenost. Čujemo često uzrečicu „lako je pisati – neka govori iz glave“ i/ili „pisati može svak“. Pisani i usmeni govor nijesu ravnopravni. Više se cijeni ako govornik ne čita. Kako su se stekla ta ubjeđenja i otkuda takvo nepovjerenje u pismenost? Možda zato što se smatra da je pisana riječ posredovana pa otuda neiskrena i dehumanizovana? Očito da se iz toga vidi jedan odnos prema civilizaciji, kulturi, modernim vremenima. Više se vjeruje usmenoj riječi. Više je vrijedila data riječ nego pismeni ugovor.

Pismenost je sumnjiva i osramoćena. Možda upornost tih nepismenih vremena, i to iskustvo i forme koje su nastale u toj usmenoj civilizaciji traju do danas.

Najveća djela nastala su usmeno. Ono što mi kažemo da se prenosilo „od usta do usta“ su samo verzije jednog umjetničkog djela u njegovom nastojanju. Najbolje pjesme su one koje se mogu zapamtiti. A one koje ne mogu smatra se da ne valjaju, da su samo za čitanje.

Pisanje je nastalo kad više nije moglo da se pamti. Međutim, očigledno, da narod misli da mu ono što ne može da zapamti nije ni neophodno. Od kad se piše kao da se više laže a sve manje kaže. (Pisanje je jedan izvještačen govor, koji ima svoju logiku – na primjer pri pravljenju stihova – i svoje zakone.) Naši ljudi se nijesu cijenili po tome da li su pismeni ili nepismeni.

Jedan od najvećih vladara srpskih, sa najviše smisla za organizaciju države bio je nepismen. Nije moguće da nije mogao naučiti slova te najjednostavnije azbuke na svijetu. (Koji su pak njegovi razlozi, nije dovoljno istumačeno). Šef njegove beogradske policije zapamćen je u istoriji po izjavi da bi sve pismene ljude Srbije trebalo ubiti. Tada se to moglo i sprovesti. Takve izjave nijesu davane zato da bi bile nepopularne! Vjerovatno da je taj policajac računao na loše iskustvo naroda sa pismenima. Danas, prostom, banalnom opismenjavanju očito stoji na putu neka druga logika – ne samo socijalni problemi, i pitanje zaostalosti.

Kao da se ozbiljnije uzima zdrava nepismenost nego mala pismenost. Opismenjeni je, po pravilu, i dalje nepismen, samo što smo njime dobili neku vrstu ni seljaka ni građanina – ono što se smatra najgorim društvenim statusom, što nije stiglo ni tamo ni ovamo. Pismenost u pravom smislu riječi ne znači znati čitati i pisati.

Pismenost nije elementarno nego najviše obrazovanje.

Pravo bi pitanje bilo: gdje ima više nepismenih – među pismenima ili među neopismenjenima?

Pismenost znači biti produhovljen i izdignut do duhovnog identiteta i svijesti o sebi i svom postojanju. Ali naš nepismen čovjek nema problem identiteta – lako podnosi svoje postojanje. I kao da ga tek pismenost razara i rascjepljuje. Bila bi potrebna neka pismenost koja bi ga uzdigla, a ne ugrozila. Koja bi ga sačuvala i učvrstila, a ne dovela na raskrsnicu.

Prema tome, da karikiram, za opismenjivanje bi trebalo prethodno tražiti neku vrstu ljekarskog uvjerenja: da li je neko sposoban da bude pismen, da li će mu to koristi ili ne (hoće li mu učiniti bolje ili gore). I sa pismenošću bi trebalo postupati kao sa nekim ozbiljnim i jakim ljekovima. Među razorenim ljudima – pacijentima raznih neuropsihijatrijskih klinika malo je neopismenjenih. Vjerovatno tek sa pismenošću počinju i ti problemi.

Kako dakle čovjeka prevesti iz jedne civilizacije u drugu a da sebe ne izgubi – onog koga je imao – a da drugog sebe ne stekne. Mnogo ih ostane u toj provaliji. Počnu da se drogiraju novinama i kriminalnim romanima, televizijom i sličnom plastikom, koja od njih stvara crnu kesu za otpatke. Taj jezik ih obično ugnjavi, ulijepi, učepa – izubija im i zakrči mozak.

A jezik, ta najveća dragocjenost, duhovni zavičaj i jedino pribježište naroda, ne može da usvoji toliko nasilje.

Interesantno je da su neki viđeni ljudi čim su naučili da pišu postali veliki, značajni pisci. To su očigledno bili jaki karakteri i čvrste ličnosti. Postigli su što je najteže – da se i njihovoj pisanoj riječi vjeruje. A to znači da su pisali iz više potrebe, da im je svaka riječ na mjestu i neophodna.

Da Vas podsetimo:  Britanci „popuju“ o demokratiji, sve stekli na genocidu, otimanju, na tuđoj krvi

Marko Miljanov je naučio da piše u 55-oj godini. I to u onom najprimitivnijem i najoskudnijem obliku koji je moguće zamisliti. Svaki osnovac je opismenjeniji od njega. Nije znao ni za jedan znak interpunkcije, ni za mala ni velika slova. Sve je to iz njega izviralo u neprekinutom nizu. No kad je profesor, koji je priredio njegov rukopis za štampu, postavio tačke i zapete na svoja mjesta, nije imao ni jednu riječ viška. Sve su rečenice bile kao kameni blokovi od kojih je Miljanov sazidao svoje piramide, a da između njih ne procuri ni zrno pijeska. Znači da je po unutrašnjoj sintaksi, po zakonima logike starije i od pismenosti, ispunio i njene zakone.

Poznato je mišljenje da je za veliku priču ili roman potreban veliki karakter – kao što je, recimo, i za usmeno kazivanje najvažnije vjerujemo li nekome ili ne. To se u jednom i u drugom slučaju lako otkriva. Ko će presuditi da li su veća djela „pisanih“ ili „nepisanih“ vremena? Pisana su samo zapisala što su nepisana stvorila. Pismenost je kao matematika, samo jedan od jezika kulture. Tamo gdje je došla kad treba, ona je unaprijedila određeni narod. Naravno da nema društvenog napretka bez pojedinca. Cilj ne može biti svi a ne jedan. Jer ni njih nema bez tog jednog.

Kada se u selu jedan nadri filozof poverio učitelju da bi da napiše istoriju svog kraja, on mu je uzvratio pitanjem „kako bi bilo da se ti najprije umiješ?“ Malo je njih to smjelo reći, ali mi još imamo krajeva gdje imamo prečih poslova i hitnijih slučajeva od pismenosti. Sem ako pod pismenošću ne podrazumijevamo i nešto šire od opismenjavanja, jer nam se opismenjavanje često ukazuje kao politička zamjena za veliko djelo.

Otuda toliko nepismenih među pismenima i pismenih među nepismenima. Otuda toliko pismenih kojima ne pada na pamet da su nepismeni.

Pismenost bi trebalo da je dijete istine a istinitost je mjera pismenosti i njene ljepote. Sve lijepo kazano je i istinito. I sve nakaradno napisano je laž. Otuda toliko smeća u bibliotekama i toliko čistote u planinama.

Veliki su problemi nastali onog trenutka kad je svaki mogao da bude pismen. Nužda i oskudna vremena činila su da se znalo ko treba da bude pismen a ko je za kakav drugi posao. Progres je dao svakome pero u ruke, ali time što je napisano bezbroj knjiga nije podignut njihov kvalitet. Broj dobrih ostao je isti.

Nemoguće je zamisliti odraslog čovjeka koji nije imao mogućnost da nauči da piše i čita. Teže je uzorati njivu ili donijeti breme drva nego naučiti pisati. Pa nema ni jednog seljaka koji ne zna da ore, a ima ih koji ne znaju da pišu. A uz to se čuje često – kad se želi opisati nečiji lagodan život – i izreka da „ne diže ništa teže od olovke“. Što znači da svi imaju svijest da je olovka najlakši predmet na globusu pa se ipak često odlučuju da kažu „lakše mi je drva cijepati i krlje razbijati nego knjigu držati“. U sve možemo sumnjati sem u iskrenost ovih izjava.

Svaki stvarno pismen čovjek je pravi čovjek. Pismenost je najbolja mjera za procjenu. Pismenost odaje više nego neko drugo mjerilo. Visina unutrašnjeg rasta se najbolje može izmjeriti pismenošću. Često se citira izjava „Stil je čovjek“, i u njoj je sadržana i sva istina o pismenosti.

Ovaj narod je pismen na razne načine. Onaj koji ore, kopa, plete, siri… i te kako se dobro i pismeno nosi sa svojom sredinom. Ono što mu „nije rod ni pomoz’ Bog“ i ne treba mu.

Narodu tako dugo upotrebljavanom za vojsku i motiku nije ni trebalo „carstvo pismenosti“. (Ali, nije isto biti nepismen danas i ovdje, i prije 50 ili 100 godina!) Da li se čovjek koji zna da telefonira, koji gleda filmove i ide u pozorište, putuje avionom, uključuje televizor, rukuje raznim automatima, digitronima i video rekorderima, može nazvati nepismenim samo što ne zna 30 slova?

Da Vas podsetimo:  Miraz u Srbiji potreba ili običaj!?

U svakom slučaju cilj je čovjek, a ne pismenost. Najveći izazov je postati i biti čovjek. Pismenost je jedan od puteva, ali ne uvijek. Kako tog čovjeka stvoriti, kako mu omogućiti da to bude – to su ozbiljna i prava naučno-stručna pitanja. Čovjek koji malo ili nedovoljno postoji nema šta da kaže. Pismenost mu ničemu ne služi.

Haos modernog doba čovjeka upućuje da se s nostalgijom sjeća djetinjstva i prvobitnog zavičaja, topline patrijarhalnog ognjišta, mjera i razmjera života u kome je oskudnije živio ali se češće sretao sa sobom. Taj čovjek je razoren, a novi nije stvoren!

Šta da učinimo sa tolikima koji su se naoružali pismenošću i imaju „nešto napismeno“? Takmičenje da se stekne „nešto napismeno“ kao jedina potvrda vrijednosti čovjeka razorila je, takoreći, cio naš školski sistem. Otvorene su tolike prečice, prokopani toliki tuneli samo da se dođe do „šare“ – diplome. Tek smo iz visoko razvijenog svijeta čuli da se traži znanje a ne samo „nešto napismeno“. Papir, pismenost, skraćeni kurs, titule… postali su ključevi za uspjeh i mjera pameti. Pričamo da smo prestigli svijet, a sanjamo da se dokopamo početka. (Da nam je biti što smo bili!)

Nije riječ o tome da se zalažem za nepismenost, primitivizam, zaostalost i glupost. Ali, pokazuje se da je zalaganje za opštu opismenjenost samo drugo ime za to isto – s tim što se u nju ulažu „nebrojena blaga“, ne bi li oni na koje je utrošeno postali uočljiviji.

Treba se zapitati: da li opšte opismenjavanje stanovništva uvijek „dobro dođe“; je li opismenjavanje samo po sebi „dobra stvar“; moraju li neopismenjeni biti i nepismeni; koliko ima neopismenjenih koji ne bi napisali nepismenu riječ; je li, zaista, neopismenjen čovjek „slamka među vihorove“; je li duhovnim očima progledao samo onaj narod koji u statistikama nema rubrike „nepismeni“? Zašto je komunikacija nepismenih češće razmjena uzajamnog shvatanja nego neshvatanja, je li đavo naše „proklete“ nepismenosti tako crn kako površnom utješitelju neopismenjenih masa izgleda?

Rado pristajem uz one koji dovode u sumnju pretpostavku o srećnom uticaju opismenjavanja na kulturno uzdizanje i produhovljenje čovjeka. Puko znanje pisanja i čitanja ne garantuje pismenost. Ona je samo sredstvo za prenošenje usmenosti u pismenost. Dobro pamćenje, unutrašnji govor, snalažljivost, pronicljivost duha, smirenomudro „čitanje“ svijeta, živahnost mašte, unutrašnji „zov“ kreativnosti i ono što se zna iz sebe ili nikako, samo su neke od prirodno očuvanih nadmoći neopismenjenih. Tim i takvim vrlinama naš neopismenjeni narod je najprije „ušao u svijet“ i stvorio svoje najvrijednije „ambasadore“ naše kulture.

Koliko ima onih koji brinu o drugima, a koji bi trebalo da budu najpreča briga cijelog društva? Teško je pomisliti da neko ko ne može pomoći sebi čini dobro drugima. To su oni koji nijesu ni sebe uvjerili (opismenili) a uvjeravaju (opismenjuju) druge. Oni koji i inače „ne zebu od mnogo mišljenja“. A kod nas je nevolja i to što je svako ko je riješio svoju golu egzistenciju uvjeren da je učinio najviše što živ čovjek može. Prema tome, u našu priču spada sve! To je tačka kroz koju se prelama suština ljudske civilizacije. Ona je ono što zovemo skladnozvučje života.

Ne može biti čovjek pismen a da je prazan. Konfekcijski čovjek, zaostao čovjek, zao čovjek, pokvaren čovjek, upropašćen čovjek, izmanipulisan čovjek, na isti način je i pismen. I kao što ne postoji drveno gvožđe, nema ni pismenog glupaka. Ni u pismenosti ni u bilo čemu drugom nema prečica.

Majmun koji bi naučio da piše samo bi potvrdio što već znamo o njemu. I pismenost treba zaslužiti! Treba je biti dostojan!

Strašnu je rečenicu napisao naš jedini nobelovac: „Na Balkanu je u svakom trenutku sve moguće“. Ako bi se jednom dokopali temelja koji je nemoguće razoriti i ubjeđenja od kojih se ne može odustati, onda bi se moglo reći da ni ova misao nije vječita.

Ranko Nikičin Bulatović, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu i doktor andragogije, rođen 1943. u Gornjim Rovcima u Brdima Crne Gore (Staroj Hercegovini), autor je i knjige O Rovcima i plemenu mome: da je više priče, u izdanju Grafo Crna Gora, Podgorica 2003, iz koje smo preneli ovaj ogled.

Ranko Nikičin Bulatović
Izvor: Srpski list

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime