U pravopisnoj sam nedoumici da li da naziv istorijskog događaja koji je srpski narod zavio u crno, napišem kao: Crnogorski referendum (s velikim C), ili pak kao Referendum (s velikim R)?
Jer kada se u preuskom crnogorskom ramu danas kaže – referendum – misli se na problematični onaj Referendum koji se uz medijaciju međunarodne zajednice, što je sinonim za Zapad, odvijao tako što je koza čuvala kupus 21. maja 2006. godine. Na tom su Referendumu imali pravo glasa svi „građani“ koji žive van Crne Gore, osim Srba, jer je njihovo „mjesto prebivanja“ bilo uglavnom u Srbiji, tako da unutar tada još uvijek iste države, nisu imali crnogorske lične karte, a npr. Hrvati koji su došli iz Hrvatske imali su i crnogorska dokumenta jer ih se nisu morali da odreknu.
Elem, referendumsko pitanje je glasilo: „Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom?“
Ponuđeni odgovori bili su DA i NE.
Pitanje je bilo sofizam, gdje NE glasi zapravo da – viševjekovnoj želji svega našeg naroda da živi u jednoj državi, a DA zapravo ne – tvorevini koja za cilj ima da se vremenom pretvori u verziju nezavisne države Hrvatske, poznate po „punom međunarodno-pravnom subjektivitetu“.
I Boka Kotorska je na Referendumu glasala: većinski za ostanak u državnoj zajednici sa Srbijom.
Slijedi referendumska statistika koja uključuje sve četiri zalivske opštine, Kotor, Herceg Novi, Tivat i Budvu.
Pazimo…
Broj registrovanih glasača bio je 55.838. Glasalo je 55.116 ljudi.
Broj važećih glasova za DA (nezavisnost Crne Gore): 26.772.
Broj važećih glasova za NE (ostanak u državnoj zajednici sa Srbijom): 27.779.
Sa saznanjem da postoji podebela „Bijela knjiga“ koja je (nalik peraškoj torti što se sastoji samo od kore i fila) sastavljena samo od korica i dokaza o pokradenosti Referenduma – Boka je većinski glasala da se drži ruku pod ruku sa Srbijom. Uprkos svima mrtvima koji su glasali, i uprkos svima manjinama od kojih je u Zalivu najbrojnija hrvatska.
Hiljadu šesto devedeset i četiri puta sam kao Bokelj od 1694. g. s nulte nadmorske visine ponovio:
Ne zalažem se ni za kakvu samostalnost Boke Kotorske, pa čak ni za kulturnu autonomiju unutar Crne Gore jer je dovoljno iščitati Boku i ustanoviti da ona posebnost u kulturi ima i kad je ne traži.
Toliko smo, naime, akumulirali civilizacijskog blaga, od trenutka kada su Boku kolonizovali Feničani, Grci pa Rimljani. Poslije 700-godišnjeg (!) vizantijskog uživanja Stefan je Nemanja promijenio zastavu nad gradom 1185. i preporučio se u svom vjernom stonom, ljubljenom i slavnom gradu Kotoru sve do 1371.
Boka je, dijelom ili cjelinom potom bila pod Turcima (od 1482), sa samostalnim Kotorom (1391-1420), pod Venecijom 377 godina, potom pod Austrijom prvi put (1897-1806), s ruskom upravom koja se nije smatrala okupacijom (1806-1807), pod francuskom okupacijom (1807-1813), u zajedničkoj državi sa Crnom Gorom (1813-1814), pod austrijskom okupacijom drugi put (1815-1918), u Kraljevini Jugoslaviji od 1918, pod italijanskom i njemačkom okupacijom do 1945, u socijalističkim Jugoslavijama do 1992, u savezu Srbije i Crne Gore do 2006. Na pokradenom Referendumu od 21. maja 2006, Crna se Gora proglasila samostalnom i suverenom državom.
Otac Momčilo Krivokapić (1945 – 2020), protojerejski namjesnik bokokotorski, je na proslavi 800 godina Srpske pravoslavne crkve, prošle godine pred morem naroda izrekao antologijsku rečenicu:
„Prije sto godina svaki Bokelj je znao da nije Crnogorac, a svaki Crnogorac je znao da je Srbin“.
Ko danas ne ustane na himnu nezavisne države Crne Gore, bivše jugoslovenske republike koja se zvanično busa u antifašistička prsa, može da fasuje kaznu, što je jedan od mnogih montenegrinskih postreferendumskih apsurda. Originalni tekst himne iz 19. vijeka izmijenio je nacistički kolaborator, eh Srbin, Sekula Drljević, tako što je iz pjesme izbacio svako pominjanje srpstva. Pjesma ima više verzija, čak i partizansku, a najpoznatije istorijske su ove:
„Oj, junačka svijetla zoro,
Majko naša Crna Goro!
Na tvojim se vrletima,
Razbi sila dušmanima.
Jedina si za slobodu,
Ti ostala srpskom rodu.
Daće Bog i Sveta Mati,
Da se jednom sve povrati!“…
Isto to, ali drukčije:
„Oj, svijetla majska zoro,
Majko naša Crna Goro,
Sinovi smo tvog stijenja,
I čuvari tvog poštenja.
Lovćen nam je oltar sveti,
U njega smo svi zakleti.
Na Lovćenu Njegoš spava,
Najmudrija srpska glava“…
Bokelj koji se 21. maja 2006. na Referendumu pitao kojemu će se geopolitičkom privoljeti carstvu, i koji je većinski pobijedio mirno, „olovkom“, našao se u čudu! što mu je u noći krađe glasova glavni grad postala civilizaciji do tog trenutka nepoznata Podgorica. Jer da je poznata, valjda bi u državi koja živi od turizma ljeti neko s obale hitao da obiđe „prijestonicu“?
O jedini fjord na Mediteranu otimali su se vjekovima i imali ga kao glavni – Carigrad, Rim, Venecija, Stambol, pa Beč, pa Petrograd, pa Pariz, onda opet Beč, pa opet Rim, i Berlin, do 1945. Zaliv se 1918. g. ujedinio sa Srbijom (slijedila ga je u tome i Crna Gora), što će reći da je glavni grad do Referenduma tokom trajanja slobode bio i ostao Beograd.
Možemo danas uprazno kazivati da nam je i jednima i drugima glavni grad Vašington.
Beograd je pet godina poslije 5. oktobra 2001. g, u crnogorskoj Referendumskoj noći prestao da bude grad koji bi mogao da sačuva vitalni, kapitalni, pametni, nužni, promišljeni i jedini mogući izlaz države u budućnost: izlaz na more.
Ekipa plaćena da zamijeni Miloševića i dođe na vlast eda bi mogla da se naplati – nije bila od istorijske vrste koja može ili smije da kaže kako je Kotor drugo ime za izlaz na more, a Kosovo drugo ime za lift iznad oblaka.
Beograd koji je izdao more, može izdati i Kosovo.
Nikola Malović
Izvor: Pečat
