Od AVNOJ-a do Vučićevog ponora

0
990

Drugo-zasedanje-AVNOJ-a-e1448809900740Na Drugom zasedanju AVNOJ-a, održanom 1943. godine u Jajcu, rođena je Demokratska Federativna Jugoslavija, koja 1946. godine menja naziv u Federativna Narodna Republika Jugoslavija, da bi Ustav donet 1963. godine dao toj državi i konačno ime – Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ).

Danas se o SFRJ govori uglavnom iz dva ugla. Jedni se nostalgično sećaju vremena kada smo svi živeli bezbrižno, kada smo se od Vardara do Triglava kretali nesputani sumnjičavim pogledima carinika, bez straha da će nam automobil završiti u reci ili jezeru samo zbog registarskih oznaka, kada su suštinski potpuno različiti narodi živeli u bratstvu i jedinstvu. Drugi tu istu Jugoslaviju posmatraju kao veštačku tvorevinu, u kojoj je sve bilo naopako, pa i ta lažna bratska ljubav među vekovnim neprijateljima, i tvrde kako se zemlja ne bi ni raspala da je valjala. Ima istine i u jednom i u drugom sagledavanju jugoslovenske prošlosti. Ima, međutim, i velike istine u tome da su ljudi sa ovih prostora i pored svih nedostataka samoupravnog socijalizma, i pored svih nakaradnih primena učenja koje u suštini nije baš toliko loše, imali dostojanstvo.

Radnik je mogao od svoje plate da izdržava porodicu. Školovanje je bilo besplatno, lečenje je bilo besplatno, briga o socijalno ugroženim delovima stanovništva bila je na visokom nivou. Svaki radno sposoban Jugosloven mogao je sebi da priušti život dostojan ljudskog bića. Daleko od toga da je u tom periodu, koga se danas prisećamo kao srećnog i berićetnog, sve bilo kako treba. Mnogo toga je bilo naopako postavljeno, i socijalni mir kupovan je kreditima koje je Josip Broz Tito dobijao šakom i kapom. Jedni kažu da ih je dobijao jer je bio svetski mangup, drugi jer su ga novcem kljukali CIA, Mossad, KGB, slobodni zidari, ili neke druge mračne sile, sakrivene od očiju javnosti. Bilo je i neradnika, koji su u slavu krivinašenja spevali stih „Ala je lep ovaj režim, plata ide a ja ležim„, kao i onih koji su ponavljali rečenicu „Ne mogu oni mene malo da plate, koliko malo ja mogu da radim„. Sve su to stvari koje uništavaju privredu jedne zemlje, ali kukolja je u žitu uvek bilo, i uvek će ih i biti. Suština je da je pošten čovek mogao da živi od svog rada, i da ne očekuje ni od koga milostinju. Bilo je onih kojima je to bilo malo, i koji su želeli više, pa su odlazili trbuhom za kruhom. To spada u lične slobode i pravo je svakog pojedinca da sebi pronađe mesto pod nebeskom kapom.

Da Vas podsetimo:  Kao što su vas namamili na tzv. „izbore“, sada su vas ubacili u rasprave “Breskvica ili Teja Dora”

Onda se SFRJ raspala onako kako je valjda i morala. Krvavim bratoubilačkim ratom, u kome je živote izgubilo na stotine hiljada ljudi, i u kome je dobar deo svega onoga što je od II svetskog rata do devedesetih godina prošlog veka stvarano. Nošeni na talasu nacionalizma, u prevelikoj želji da izgrade nacionalni – a kroz njega i lični – identitet, ljudi su naseli na igranku vladara života i smrti, i latili su se oružja. Ratni ples trajao je do 1995. godine, kada je u američkoj vojnoj bazi u Dejtonu potpisan sporazum kojim je stavljena tačka na petogodišnju agoniju umiruće SFRJ, i time je okončan rat u kome nije bilo pobednika. Od nekadašnjih jugoslovenskih republika nastale su države, dok je Srbija u početku zadržala suverenitet na prostoru obe autonomne pokrajine. Južna pokrajina se nedugo zatim osamostalila, i uz pomoć stranih sila izdejstvovala je državnost, dok se Vojvodina još uvek drži. Kao Đekna – dokle će, ne znamo. Nije bilo potrebno da prođe mnogo vremena da se ljudi podsete reči koje je daleke 1962. godine u Splitu izgovorio maršal Josip Broz: “Ni jedna naša republika ne bi bila niko i ništa da nismo svi zajedno!”.

Imperijalni kapitalizam je bez ikakvih posebnih prepreka tako usitnjene države gurnuo u još dublje dužničko ropstvo, i pretvorio ih je u poligone za odlaganje otpada, regrutaciju jeftine radne snage, medicinske eskperimente. Pod budnim okom stranih obaveštajnih faktora, a nekorektno bi bilo u prvi plan ne gurnuti MI5, britansku obaveštajnu službu čiji pipci sežu do svih kriznih područja u svetu, i koja je kumovala mnogim ratovima i nasilnim promenama društvenih uređenja, na čela tih državica dovedeni su nemoralni i potkupljivi politikanti. Radi se o savršenom spoju manipulatora iz senke sa jedne, i alavih marioneta sa druge strane. Prve vodi želja da vladaju svetom i nameću svoja pravila igre, druge vodi pohlepa i potreba da se napune sopstveni bankovni računi. U toj priči čovek postaje samo glasački listić, roba koju je potrebno kupiti da bi se došlo do vlasti, a onda je potrošiti. Ljudi su izgubili dostojanstvo, i zajedno sa njim su izgubili dobar deo kriterijuma i sposobnost da razlikuju dobro od zla.

Da Vas podsetimo:  Grobovi predaka na meti bahatih potomaka: DA LI SMO KAO LJUDI DOTAKLI DNO?

Srbija je u tim grotesknim igrarijama otišla možda i najdalje, pretvarajući sve u apsurd. Na vlasti se nalaze potpuno nekvalifikovani i neobrazovani ljudi sa lažnim diplomama, sa plagiranim doktoratima, sumnjive prošlosti i još sumnjivijeg morala, o nekom integritetu i dignitetu da se i ne govori. Sve ono što je najružnije u ljudskom biću predstavlja se putem medija, koji su pod potpunom kontrolom režima, kao društveno prihvatljivo, a svaka slobodna misao ili reč osuđuje se kao izdajnička i iz sve snage se upire prstom u onoga ko se drznuo da misli, i da kaže caru da je go kao pištolj. Kao da se radi o nekoj igri u kojoj je cilj da sav mulj sa dna ispliva na površinu, i da svojim mrakom „osvetljava“ davljenike pod vodom. Baštovani, kafedžije, keramičari, estradni menadžeri, secikese i ostali probisveti postaju ugledni ljudi, dok univerziteski profesori, inženjeri, poliglote, naučni radnici pokušavaju da prežive hraneći se u narodnim kuhinjama. Budući da se sve više tih kuhinja zatvara, ljudima preostaju još kontejneri u bogatijim delovima grada u kome žive. Ko je mogao pobegao je odavde, pokušavajući da živi život dostojan ljudskog bića, ko ima ikakvu šansu sprema se za kupovinu karte u jednom pravcu, a oni koji iz najrazličitijih razloga ne mogu da napuste domovinu sve više ćute. Što je poseban paradoks, jer čovek koji nema ništa i koji se bori za golo preživljavanje nema šta ni da izgubi, što je sjajan preduslov za spoznaju slobode. Ostaje nada da se ćuti iz straha da bi mogao da nam se ponovi rat, a još uvek od poslednjeg vidamo rane, i da ćemo umeti da prepoznamo momenat u kome će se pojaviti neko ko će biti sposoban da povede sopstveni narod iz ponora ka vrhu. Taj neko ima vrlo prost, ali nikako i lak cilj – da ljudima vrati dostojanstvo, da im omogući da žive mirno uživajući plodove sopstvenog rada. Čoveku je dovoljno samo toliko, da bi mogao da počne da misli pozitivno, i da bi dobio volju da se bori za bolje od minimuma.

Da Vas podsetimo:  Kiša protiv naprednjačkih fatamorgana

Šekspir je odavno rekao da onog momenta kada novi kralj sedne na presto, i kada mu podanici stave krunu na glavu, počinje ni njegov pad. Koliko će on brzo padati, i koliko će vremena proći dok ne bude uklonjen sa prestola, zavisi uveliko od kraljeve sposobnosti da osujećuje igre oko njega. Ali će pasti sigurno. I to je nešto što treba uvek imati na umu. Ničija nije gorela do zore.

Za kraj lična poruka svima koji još uvek u srcu nose SFR Jugoslaviju – srećan vam 29. novembar, dan Republike!

Peđa B. Đurović

Kolumnista

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime