Od Zvezdanovog snajpera do topčiderskog Bentlija

3
1400

PIŠE: Peđa B. Đurović

Aktuelni predsednik Srbije, Aleksandar Vučić, ima neodoljivu potrebu da se poredi sa vladarima koji su obeležili pojedine periode u istoriji Srbije. Takva potreba posebno je izražena kod ljudi koji imaju loše mišljenje o sebi, i koji kroz poređenje sa drugima žele da se identifikuju sa njihovim uspesima. To u velikoj meri govori o mentalnom sklopu najvećeg konvertita u skorijoj istoriji Srbije, koji se od ultranacionaliste spremnog da ubija 100 muslimana za jednog ubijenog Srbina pretvorio u širitelja bratstva i jedinstva i velikog prijatelja muslimanske braće. Počev od terorista na čelu OVK, preko porodica srebreničkih žrtava, pa do velikih prijatelja iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Svoj potpuni zaokret u uverenjima za koja se navodno bori, Aleksandar Vučić objašnjava mladalačkim greškama i prosvetljenjem koje je doživeo tokom političkog sazrevanja. Sama tvrdnja ne deluje uverljivo, a još manje on svojim ponašanjem odaje utisak zrelog muškarca i političara, ali to je priča kojom otkrivanje spremnosti da tvrdi bilo šta samo da bi bio na vlasti ili blizu nje pravda predsednik najbrojnije stranke u Srbiji. Ne postoji svetinja koju neće pogaziti, i ne postoji osoba sa kojom se neće obračunati, samo ukoliko proceni da će on lično od toga imati koristi; materijalne ili u vidu političke moći, nije od posebnog značaja.

Svestan da svoju moć uz pomoć medijskih poslušnika gradi na besomučnom plasiranju laži, apsolutni vladar svega u Srbiji neretko se u javnosti poredi sa prethodnim vladarima Srbije ili Jugoslavije. Izjavio je, ne tako davno, da ovoliko puteva i fabrika nije izgrađeno ni u vreme Josipa Broza, čime je jasno stavio do znanja da želi da ljudi u njemu vide novu ikonu, koja je još veći sin svih naroda i narodnosti regiona od maršala Tita. Pravi ekonomski i politički tigar, nosilac mira i stabilnosti na celom Balkanu.

Izjavio je, istini za volju, i da se kaje što je učestvovao u vlasti Slobodana Miloševića, ali ne verujem da postoji punoletan građanin Srbije koji je zaboravio da je upravo u tom periodu mladi radikal pokazao svu brutalnost sa kojom je spreman da ulazi u obračune sa političkim neistomišljenicima. Kao Slobin ministar protiv informisanja vršio je progon svih opozicionih medija, podižući optužnice i donoseći ekspresne presude, a kulminacija njegove torture medija bilo je ubistvo Slavka Ćuruvije na Uskrs 1999. godine, za vreme NATO agresije na SRJ. Iste one agresije na početku koje se, tobož na nagovor Vojislava Šešelja, uselio u luksuzan državni stan u Novom Beogradu, u kome se sada baškari direktorka informativnog programa ružičaste kokainske imperije i najvatreniji branilac Alekovog lika i dela na Tviteru, bivša gospođa Vučić.

Da Vas podsetimo:  Šta je to "Zvezdina porodica" i kako se postaje "simbol srpstva"

Pažljivi analitičar Vučićevih izjava ne može se oteti utisku da mu je poređenje sa Zoranom Đinđićem, ubijenim srpskim premijerom, najdraže. Još kad se uzme u obzir činjenica da je najbogatija Srpkinja, udova Ružica, izjavila kako je aktuelni predsednik Srbije „u mnogo stvari podseća na njenog Zorana“, jasno je da je plan da se u podsvesti prosečnog konzumenta medija te dve istorijske ličnosti poistovete. Ma šta ko mislio i o jednom i o drugom, oni jesu istorijske ličnosti, i svaki je na svoj način vrlo ozbiljno obeležio presudne momente u novijoj srpskoj istoriji. Prvi je širom otvorio vrata liberalnom kapitalizmu, i tako gurnuo domovinu u ambis, a drugi će taj sunovrat otadžbine proslaviti saradnjom sa dojučerašnjim smrtnim neprijateljima iz OVK.

Ono što razlikuje ova dva srpska vladara jeste odnos prema pitanjima bezbednosti, i u toj oblasti Vučić jeste pokazao drastično veće iskustvo i mudrost. Dok je ubijeni srpski premijer, želeći da se distancira  od komunističkih poluga vlasti, pokazivao veliki stepen nepoverenja prema službama bezbednosti i odbijao gotovo sve oblike saradnje sa njima, aktuelni predsednik Srbije je upravo koristeći te resurse izgradio imperiju u kojoj on i njegov brat rukovode celom Srbijom. Iako je odavno trebalo da prepusti to mesto drugima, Aleksandar Vučić se i dalje nalazi na mestu koordinatora rada svih tajnih službi u Srbiji, i zahvaljujući toj činjenici ima apsolutno sve informacije o političkim protivnicima, ali i o saradnicima, a pre svega o ličnoj bezbednosti.

Svako ko je iole upućen u pitanja bezbednosti zna da 95% zaštite državnog funkcionera čine upravo operativna saznanja (kontra)obaveštajne službe, a da svi ostali segmenti obezbeđenja pokrivaju onih preostalih pet procenata. I upravo zbog toga potpuno idiotski zvuče najrazličitije najave atentata na Vučića, kao i priče o sprečavanju tobožnjih napada na njegovu bezbednost. Sve te priče imaju za cilj samo da predstave javnosti kako je predsednik vlade, tj. države, životno ugrožen i kako je on žrtva. To se savršeno uklapa u psihološki profil nekadašnjeg radikala, za koga je evidentno da ima različite poremećaje ličnosti, a paranoja je svakako jedna od najozbiljnijih smetnji sa kojima je prinuđen da živi.

Da Vas podsetimo:  Oktobarski prevrat – „posle 90 godina”

U ozbiljnim državama o bezbednosti državnih funkcionera brinu profesionalci, ljudi iz policije i tajnih službi, i državni funkcioner ni na koji način ne može da utiče na njihov rad. Ne postoji čak ni teoretska šansa da u jednoj Austriji, Italiji, Francuskoj ili Nemačkoj, ma koji funkcioner izjavi da ne želi da ga obezbeđuje neka služba, već insistira da to radi neko drugi. U Srbije je to pitanje u potpunosti banalizovano, i opasnosti se izlažu ne samo ljudi kojima se pruža zaštita, već i oni koji su zaduženi za njeno neposredno fizičko obezbeđenje. Predsednika vlade ili države, po svim važećim zakonima Republike Srbije, obezbeđuje posebna uprava u okviru MUP-a, ali Aleksandra Vučića i članove njegove porodice obezbeđuju pripadnici elitne vojne jedinice „Kobre“. Na stranu što ta činjenica govori o bahatosti i samovolji aktuelnog predsednika, koji se postavlja iznad zakona, ona dovodi u pitanje bezbednost osobe koja se nalazi na funkciji, ma kako ona da se zove, a time posredno i bezbednost svih građana Srbije.

Zoran Đinđić je, na radost sadašnjeg predsednika države, koji se po sopstvenom svedočenju napio od sreće 12. marta 2003. godine, platio glavom odbijanje da ozbiljno shvati upozorenja koja je dobijao sa raznih strana.  Lakonski je odmahnuo rukom čak i kada je kod novobeogradske hale „Limes“ Dejan Milenković Bagzi svojim vozilom pokušao da preseče put premijerovoj koloni, i da na taj način omogući ubicama iz Zemunskog klana da zoljama izvrše atentat, i ceo taj slučaj je prokomentarisao sa usiljenom duhovitošću: „Ma to je čovek učio da vozi, ništa strašno…“. Nedugo zatim, bar prema onome što tvrde zvanični izvori, Zvezdan Jovanović je hicima iz snajperske puške lišio života premijera Srbije i ranio pripadnika njegovog obezbeđenja Milana Veruovića. Priča o trećem metku, koji je ispaljen iz Birčaninove ulice, i koji je ispalio specijalac jedne evropske imperije, ostaje da lebdi nad glavama svih građana Srbije. U domen čaršijske priče spada teorija da je Zoran Đinđić ubijen kada je pokazao spremnost da se suprotstavi evropskom modelu rešavanja pitanja Kosova i Metohije, i kada je čvrsto rekao da je to unutrašnje pitanje Srbije. Upravo te čaršijske priče, međutim, vrlo često budu tačnije od zvaničnih verzija istine.

Da Vas podsetimo:  Pravi kraj rata

Kao naravoučenije za kraj neka posluži zaključak da istorija pokazuje kako ne postoji državnik koga je nemoguće ubiti, samo ako za to postoji volja moćnika. Ne postoji obezbeđenje koje će sačuvati nekoga ko je predviđen za likvidaciju, i ne postoji ni najmanja šansa da se istina sazna, bar za života savremenika atentata. Ko ne veruje, neka se seti ubistva Džona Kenedija, i brojnih drugih likvidacija širom sveta. Sa druge strane, kad god neko na sav glas govori o tome kako je životno ugrožen, i kada u tome ima podršku poslušnih medija, budite sigurni da se radi o spinovanju i najklasičnijem bacanju prašine u oči, koje za cilj ima izazivanje empatije i skretanje pažnje javnosti sa vrućih političkih pitanja.

kolumnista.com

3 KOMENTARA

  1. Danas bi Srbija bila Švajcarska,da je Draža poslušao Milana Nedića i Dimitrija LJotića.A trebalo je da očiste Srbiju od totovih komunističko-terorističkih paravojnih formacija.

  2. nekome je bravar bio dobar,a nama srbima je bio zlikovac koji je sa svojim teroristima pobio,po istoričarima posle rata oko šezdeset hiljada ljudi u srbiji,što govore mnogobrojna stratišta po gradovima i selima srbiji.bio je dobar onima koji su za račun gubitka kosova i gubitka ogromnog broja srba iginulim što na sremskom frontu što na stratištima.žale ga maloumni,nepismeni i zllikovci titovi.

  3. Hm,hmm…sas, i brez “ ideologije“..grafit je i dalje na snazi..“BRAVAR JE BIO BOLJI“…ostali,pomenuti i ne pomenuti velikani,iz “ viteskog reda“, sibicara,igraca krajcerica, sa “ bonovima za topli obrok i penzijama“ nisu mu ni za prineti. Trce,svoj poslednji krug,oko bandere,i vicu svom “ petu-du “ , bezis mi za jedan krug.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime