Novoizabrana HDZ predsednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović je uspela zasigurno u rekordnom roku nakon pobede na predsedničkim izborima (11. siječnja) tekuće godine da uzburka balkansku javnost ali i nacionalne strasti na brdovitom Balkanu svojom izjavom da su Srbi (po nacionalnosti) u Hrvatskoj Hrvati ako ništa drugo a ono na osnovu toga jer su građani Republike Hrvatske. Jasno je da se ovde u osnovi na implicitan način potura u suštini stara strarčevićanska (i ustaška) teza da su svi Srbi sa prostora Hrvatske (do Drine ako ne i preko nje) podrijetlom etnički Hrvati. Ovu tezu mogu da potvrde ili odbace isključivo znanstvenici i to samo na osnovu postojećih povesnih istočnika ali dok oni ne obave svoj deo posla skrenuli bismo u donjem tekstu pozornost na nekoliko suštinskih stvari i to latiničnim pismenima sa „hrvatskom“ leksikom kako bi nas dotična novopečena predsednica i njeni „Hrvati“ bolje razumeli.
Konstantno se i jako dugo potura leksički netačna formulacija da prisvojni pridev od imenice „Hrvatska“ glasi „hrvatski“ što će automatski reći da su u ovom našem spornom slučaju svi građani Hrvatske stvarno nekakvi Hrvati. Međutim, još je Vuk Stefanović Karadžić koristio ispravnu leksemu „hrvaćanski“ za sve što dolazi iz Hrvatske, tako da je ispravnije reći da su Hrvati i Srbi (i svi ostali iz Hrvatske) Hrvaćani, a ne Hrvati. Tako i dotična novoizabrana predsednica Hrvatske u etnoleksičkom smislu reči može da bude samo „hrvaćanska“ predsednica, a ne hrvatska jer između ostalog ona nije predsednica svih Hrvata već samo građana Republike Hrvatske – „Hrvaćana“. To se isto odnosi i na predsednika Republike Srbije koji nije nikakav srpski predsednik već „srbijanski“ (zloupotreba ovog termina u ideološko-političke svrhe od strane srbomrzaca ovom prilikom ćemo ostaviti po strani).
Na žalost, zloupotreba i namerna upotreba termina „hrvatski“ za sve što je u Hrvatskoj ili dolazi iz Hrvatske je uveliko uzela maha i u sinhronijskom i u dijahronijskom preseku tako da se posledice mogu jasno uočiti i to naročito na primeru baš Srba koji su primenom ovakve asimilatorske politike na prostorima Hrvatske uveliko kroatizirani a taj proces traje i danas. Odlično je poznat primer žumberačkih pravoslavnih Srba koji su prvo pounijaćeni, zatim pokatoličeni i konačno kroatizirani. To je hipotetički vrlo verovatno slučaj i sa dotičnom predsednicom Grabar jer npr. u Centralnoj Šumadiji kod Topole u selu Ovsištu iznad reke Jasenice postoji toponim Grabar a na ovim prostorima Hrvata nikada nije bilo.
Međutim, ovde se postavlja i jedno drugo pitanje – a šta je to Hrvatska? Poznato je da u regionalno-povesnom smislu samo jedan deo današnje Republike Hrvatske može da bude tako i nazivan ali ne i čitava njena državna teritorija. Drugim rečima, povesni istočnici jasno odvajaju npr. Dalmaciju, Slavoniju, Sr(ij)em, Baranju, Istru ili Dubrovnik od Hrvatske koja se svodi na širu okolinu Zagreba i Karlovca. Poznato je takođe i da npr. Istra i Dubrovnik nikada do “maršala” Josipa Broza (ako ne računamo poglavnika Antu Pavelića) nisu bili ni u kakvom sastavu ikakve Hrvatske a u slučaju Dubrovnika, tj. Dubrovačke Republike je takođe dobro poznato da se njeno stanovništvo u etnolingvističkom smislu ogromnom većinom oduvek izjašnjavalo kao Srbi sve do Drugog svetskog rata. Međutim, uporedo sa kroatizacijom pravoslavnih i katoličkih Srba zapadno od Drine tekao je i proces širenja imena “Hrvatska” na sve one južnoslovenske oblasti koje su na ovaj ili onaj način nekako dospele pod administrativnu upravu Zagreba.
Ipak, na ovom mestu je krucijalno pitanje koje je pokrenula predsednica Grabar da li su hrvaćanski Srbi Hrvati ili ne, tj. šire gledano tko su uopće Hrvati a tko Srbi? Danas je u naučnoj oblasti zvanoj slavistika (opšta nauka o Slovenima) prisutno nekoliko oprečnih hipoteza o poreklu kako Srba tako i Hrvata.
Ovde bismo se zadržali samo na nekoliko autoritativnih mišljenja o podrijetlu Hrvata/Hrbata a koja se sistematski iz političkih razloga marginalizuju od strane pravaško-tuđmanološke kroatistike (opće znanstvo o Hrvatima) ali i od strane postpetooktobarske europoltronske srbistike (opšta nauka o Srbima).
Čuveni filolog Pavel Jozef Šafarik je tvrdio da reč Hrvat znači brđanina, goranina, odnosno planinca, a u etnografskom smislu znači jedno od srpskih plemena. I u češkoj hronici viteza Dalimila, pisanoj pre više od 700 godina se doslovno kaže da u srpskom jeziku i narodu postoji jedna zemlja koja se zove Hrvati. Da su Hrvati u stvari etnolingvistički Srbi potvrđuje i hrvatski povijesničar V. Kljajić u svom delu Seoba Hrvata pišući da se jedan deo Srba nazivao Goranima ili Hrvatima. Nemac Difenbah u svom delu Völkerkunde Europas je izričit tvrdeći da po jeziku i poreklu pripadaju srpskom narodu plemena Hrvata i Slovenaca, koji su se podvojili narečjem i političkom geografijom.
Isto mišljenje su sa Difenbahom delili i Nemci Laufer, Manes, Majkener, Biderman, Dimler i Engel. Francuski pisac Kamilo Drajfus doslovno veli da Austrija ima pod sobom Hrvate, koji su jezikom i poreklom Srbi. Isto tako veliki ruski istoričar Nikola Durnovo kaže da milioni Srba primivši katoličanstvo pretvoriše se u Hrvate. U Ruskom straniku opisujući grad Zagreb nazvao ga je prestonicom pokatoličenog Srpstva. U varšavskom dnevniku ruskog generala Gurka iz 1880. g. piše da Rusija nikada neće pristati na istorijsko nasilje, da se stvori, odvojeno od srpskog naroda hrvatska katolička kraljevina, gde živi srpski pokatoličeni narod. Sve u svemu, što se tiče porekla Hrvata, gore navedeni autori su smatrali, manje više, da se ime Horvat, Hrvat ili Harvat pojavljuje po prvi put u VI.-om stoleću naše ere i prvobitno se to ime izgovaralo Hrbat/Hrbati i nije označavalo poseban narod, već su se Hrbatima nazivali oni Srbi koji su stanovali po planinskim hrbatima ili grebenima. Po tim planinskim Srbima – Hrbatima su i Karpati dobili ime, gde su oni živeli i gde im je bila prvobitna postojbina.
Najveći hrvatski povijesničar 19. stoljeća je bio dr. Franjo Rački. Rođen je u Fužinama 25. XII 1828. g. a umro u Zagrebu 13. II 1894. g. Evo šta on piše o poreklu Hrvata u svom čuvenom delu Povijest Slavena, na stanicama 6 i 7:
“U početku nazivahu se Slaveni domaćim imenom SRBI, to jest rođaci, a stranci, specijalno Nemci zvali ih Vendima ili Vindima. Pod tim imenom zovu Slovene i Grci i Rimljani još od 7 stoljeća pre Hrista. Širenjem Rimskog Carstva, Rimljani dobivahu tačnije podatke o Vendima to jest Srbima, a kad je uništena stara Rimska država, nestade starog domaćeg imena SRB, kao obćenita svemu rodu, te se ono zadrža kod Polabskih i Južnih Srba”.
Sve ovo [kao i mnogi drugi autentični povesni istočnici] dokazuje i pokazuje da su Srbi najstariji narod od svih Slovena i da je ime Srbin hiljade godina starije od imena Sloven. Ime Srbin citiraju povijesničari na hiljade godina pre Hrista, a ime Sloven je postalo tek u V veku posle Hrista.
Ovo tvrđenje Hrvata F. Račkog potvrđuju i drugi znanstvenici. Čuveni čehoslovački povijesničar, Jan Dobrovski takođe tvrdi da su se svi Sloveni pre seoba nazivali grupnim imenom SRBI. Ruski naučnik Veltman je decidan da je u drevnim vremenima ime SRBIN bilo zajedničko svim Slovenima. Nemački etnograf Zering kaže da je prvo opšte ime svih Slovena bilo SERBLI, što znači ujedinjeni.
Za nas je ovde veoma bitna već spomenuta Dalimilova hronika (verovatno XIII vek), koja je najstarija češka hronika, a iz koje se može videti sledeće:
1.Da su Evropljani (Česi) jezik drevne Hrvatske nazivali SRPSKIM; i
2. Da su Česi dobili ime po nekom Čehu koji je živeo u toj Hrvatskoj.
U hronici doslovno stoji:
“O počátcě jazyka českého
V srbském jazyku jest země,
jiež Charvátci jest jmě.”
(“U srpskom jeziku postoji zemlja kojoj je ime Hrvatska”)
“V tej zemi bieše Lech,
jemuž jmě bieše Čech.”
Krucijalno pitanje na ovom mestu jglasi: zašto u Hrvatskoj i od Hrvata niko ne pominje ovu najstariju češku hroniku u kojoj se i oni sami pominju? Tj. šta nedostaje ovoj hronici da nebude korišćena kao jedan od najautentičnijih povesnih istočnika od strane slavista? Međutim, u suštini hronici nedostaje ništa jer je kao i svaka druga autentična hronika svoga doba povesni istočnih prvog reda. Problem je dakle u nečemu drugom, a to drugo nema nikakve veze sa znanstvom već sa politikom.
Za Hrvate bi ova hronika bila korisna u etnopolitičkom smislu jer po njoj bi Česi bili ustvari stari Hrvati, međutim ni to nije dovoljno iz jednog jedinog ali krucijalnog razloga zbog koga se i mnogi drugi slični autentični povesni istočnici jednostavno rečeno ignorišu. A razlog, tj. problem, je taj što SU SVI SLOVENI NEKADA SVOJ JEZIK ZVALI SRPSKIM I ŠTO SE U DALIMILOVOJ HRONICI POMINJE DA SU TI NARODI (SRBI) STANOVALI POD SRPSKIM IMENOM U VAVILONU!
Od izutetne je važnosti napomenuti notornu činjenicu sa su vodeći slavisti s kraja XVIII i prve polovine i sredine XIX veka, Pawel Josef Šafařik, Josef Dobrovský (“Oci slavistike”), Jernej Kopitar i Franc Miklošič (nijedan nije Srbin u današnjem smislu etnonacionalne identifikacije) tvrdili da je izvorni govorni jezik Slovenaca bio kajkavski dijalekt, Hrvata čakavski (i kasnije delom kajkavski kao posledica kroatizacije kajkavskih Slovenaca) a Srba (i samo Srba) štokavski.
Ovakvo mišljenje je izneo, na primer, P. J. Šafařik (1795. g.-1861. g.) u svom delu Slowansky nàrodopis, Praha, 1955. (prvo izdanje 1842. g.), stranice 146−159. U ovom delu je Šafařik nazvao jezik kojim se govorilo u Dalmaciji “srpski jezik”. Ovakav Šafařikov stav je bio žestoko kritikovan od strane Vjekoslava Babukića (1842. g.), jednog od najeminentnijih vođa hrvatskog Ilirskog pokreta (koji se zalagao za stvaranje Velike Hrvatske), koji je nazivao jezik stanovnika Hrvatske i Dalmacije “horvatski”. Na taj način su pioniri slovenske filologije kajkavski dijalekt (pravilnije rečeno narečje) pripisali etničkim Slovencima dok je etničkim Hrvatima ostao čakavski dijalekt kao izvorni i delom kajkavski kao posledica kroatizacije Slovenaca.
Nemački filolog A. Leskien je decidno tvrdio 1914. g. da je jedino čakavski dijalekt izvorni hrvatski jezik, dok srpski lingvista Pavle Ivić (1990. g.) tvrdi da se hrvatsko ime među kajkavcima raširilo tek od druge polovine XVII veka. Tako je etnička teritorija hrvatskog naroda svedena od strane prvih specijalista za slovensku filologiju na prostor govornog čakavskog dijalekta što će reći na teritoriju Istre, severozapadni deo istočne obale Jadranskog mora i ostrva u severnom Jadranu.
P. J. Šafařik je shodno ovakvom stavu tvrdio da je pravih Hrvata bilo samo 801,000, pravih Slovenaca 1,151,000 a pravih Srba 5,294,000. Ovi poslednji su se delili na 2,880,000 pravoslavaca, 1,864,000 rimo-katolika i 550,000 muslimana. Prema njegovoj statistici iznetoj u knizi Geschichte der slawischen Sprache und Literatur nach allen Mundarten (Pešta, 1826. g.), Srba, tj. štokavaca, “grko-pravoslavaca” je bilo: “a) Bugara 575.000, b) Srbijanskih Srba i Srba u Ugarskoj 1,150,000, c) Bosanaca 250,000, d) Crnogoraca 60,000, e) Slavonaca 247,000, i Hrvata (Srba u Hrvatskoj) 174,000″. Rimo-katoličkih i pounijaćenih Srba je bilo prema istoj statistici: “Lužičkih Srba 50,000″, dok je “protestantskih” Srba bilo: “Lužičkih Srba” 150,000. Šafařik je na istom mestu izveo zaključak na osnovu govornog jezika mesnog stanovništva da u “srpsko stablo” spadaju: Bugari, Srbi (tj. Srbijanci), Bosanci, Crnogorci, Slavonci i Dalmatinci. Tako je prema njemu (1826. g.) bilo nešto više od 3,000,000 onih koji su govorili štokavskim dijalektom, tj. etničkih Srba. Srpsko jezičko narečje se delilo prema njemu na dve podvrste: a) bugarsku, i b) srpsku, dalmatinsku, bosansku itd; hrvatsko narečje je bilo jedinstveno dok se slovenačko ili vindsko narečje delilo na a) gornjokranjsku, i b) donjokranjsku podvrstu.
Treba istaći i to da je Šafařik u svojoj knjizi Geschichte… sve Slovene podelio na “jugoistočne” i “severozapadne”. U prvu grupu su spadali Rusi, Srbi i Hrvati, a u drugu Slovenci (Wends), Česi, Slovaci, Poljaci i Sorabi (Lužički Srbi). Tako je on kao što smo videli u toj knjizi pod Srbima podrazumevao Bugare, mađarske Srbe, otomanske Srbe, Bosance, Crnogorce, Slavonce i konačno Dalmatince. Međutim, u svom delu Slowansky nàrodopis iz 1842. g. on više ne uključuje Bugare u Srbe smatrajući ih posebnom granom Južnih Slovena polazeći od toga da Bugari ne govore štokavskim dijalektom. Šafařik je ovom prilikom čakavske pesme naveo kao primer pesama na hrvatskom jeziku ali ne i one pesme pisane i pevane na štokavskom ili kajkavskom.
Na kraju se može konstatovati da su možda Srbi iz Hrvatske Hrvati kako to tvrdi ne samo novoizabrana predsednica Lipe njine (autor državne himne današnje Hrvatske je Srbin) već i čitava starčevićansko-tuđmanovska etnopatologija ali samo u politikantskom smislu reči dok u znanstvenom Hrvati mogu da budu samo etnolingvistički Srbi, ako ne svi onda sigurno štokavski a njih je najmanje čitave četiri petine od svih “Hrvata” koji se kao takvi danas deklarišu. Ako ništa drugo, a ono po etnografskoj karti iz 1862. g. štampanoj u Parizu (ne u Beogradu) na kojoj su “jasno i glasno” svi Južni Sloveni označeni kao etnolingvistički Srbi “na pravdi Boga” i znanstva.
Vladislav B. Sotirović
Predsednik Organizacionog komiteta Političkog foruma autohtonih Srba Srbije
www.pfass.info
pfass@pfass.info
Glavni i odgovorni urednik informativnog glasila PFASS
Glas ekavske Srbije
www.pfass.info/glassrbije
© 2015 Sva prava zadržana
Sa mnogo interesovanja sam procitao ovaj clanak, o Hrvatima Srbima, Juznim Slovenima i ostalima.
Jedno mi pada stalno u oci, ato je da mi Srbi verovatno i pisemo istinu i znamo istinu ali, nasa istorija je pokazala a to se i danas vidi, da nedrzimo do sebe i do svojih. Jer Hrvati Slovenci i svi ostali u zapadnoj Evropi se izjasnjavaju kao pripadnici Hrvatske ili … i brane to do zadnje kapi krvi. I nemci su u trecem Rajhu zloupotrebili Germane kao predke, ali se zna da i oni drze do sebe i svoga, A sta je sa nama Srbima, mi smo izgleda Narod koji je stalno gubio i danas gubi,Turci, Siptari i Kosovo, Hrvati, Bosna, Crna Gora, Vojvodina, i taj niz je dug, i ne prestaje do danas. Pitam se posto sve znamo posto svi sloveni poticu od nas srba, posto smo najbolji i najvredniji, gde je Problem???? Zasto nema kod nas nikakvog Prosperiteta vec samo prepucavanja i polemisanja, a to nas vodi tamo gde se sad nalazimo, na rubu egzistencije ljudske i drzavne i jos nema dna. Ja mislim da bi srbi oni koji su preostali i koji bez dileme se srbima osecaju i izjasnjavaju, ujedinite se branite cast i srbstvo dok je to moguce, okrenite ledja onima koji vás odbijaju, to je hrvatska evropa NATO itd. i okrenite se sami sebi nadjite svoj srbski specijalan put posto ste specijalni i biblijski. Od kukanja za izgubljenim dusama na hrvate bosnjake i ostale nema nista. Treba ih mozda upozoriti. Ali je mnogo bitnije po meni gajiti i nedati ono malo sto je ostalo. Jer jednoga dana nece ni Toga biti, Osim samo secanje na srbe kao velikog naroda evrope,
mozda. Ako mi je pravopis los mislim da jeste izvinjavam se zbog Toga zivim i radim vise od 40 godina u nemackj, pa sam mozda i sam asimilisan kao i ovi srbi po svetu. Ali Imam srbsko ime i prezime, kao i korenje i dok sam ziv ostacu i biti ponosan na ono sta i ko sam , bez da gledam na ostale. Sa postovanjem Lazar