Oliver u kandžama anglo-albanskog prava

0
874

03-oliver ivanovic„Nije se moglo ustanoviti van svake sumnje da je postupao u svojstvu vođe i lidera srpskih paramilitaraca. Ne može se dokazati da je izvršio krivično delo. Ne može se dokazati da je naređivao i podstrekivao na krivično delo. Oliver Ivanović je ugledan građanin koji je pomagao i građanima albanske nacionalnosti. Oliver Ivanović se proglašava krivim za delo ratnog zločina“… Kafka? Ne, Komša! Komša sa velikim „K“, dakle ne „susetka“, nego Roksana Komša.

Ovim rečima je EULEKS sudija, Rumunka (dakle ipak komšinica) Roksana Komša, obrazložila svoju presudu kojom nakon dvogodišnjeg pritvora osuđuje Olivera Ivanovića na devet godina robije. Dakle na osnovu pretpostavke, odnosno na osnovu „neutvrđene krivice“.

Ipak mora se priznati, Oliver Ivanović jeste kriv. Kriv je kao i mnogi pre njega, a nadajmo se niko više nakon njega. Kriv je samo zato što je Srbin. A i zato što je „ugledan građanin“. Takvi su najkrivlji i najsumnjiviji.

Ove Komšine reči podsećaju na reči finskog patologa Helene Rante, koja je 2008. godine priznala da je lagala u slučaju Račak, nakon čije je laži stradalo na hiljade ljudi i razorena jedna zemlja. Lagala, jer ju je na to naterao šef misije OEBS Viljem Voker, gađajući je olovkom (grafitnom)[1]. Ko je gađao Komšu i čime, saznaćemo jednog dana takođe.

Ono što sada deluje vrlo izvesno je da je Euleks misija faktički završila svoj mandat. Samoubila se. Kao neko ko je odmah osudio avanturizam tadašnjeg predsednka Srbije Borisa Tadića (koga je neko 2010. takođe gađao olovkom) i uvođenje EU umesto UN u kosovsku priču[2], kao i reakcije naših saveznika na taj avanturizam[3], sa gorkim zadovoljstvom dočekujem i kraj te misije, a daće bog i svakog političkog avanturizma, pre i posle toga.

Euleks je uzdrman prošlogodišnjom korupcionaškom aferom[4], koju su otkrili mediji u Prištini, a ovom presudom je konačno završio mandat. Možda ne formalno još uvek, ali praktično – da. U tu misiju više niko nema poverenja, pa ni ona sama u sebe, osim možda Boris Tadića i još ponekog neobaveštenog eurofanatika.

No, o tome će lupati glavu narednih meseci u Njujorku i Briselu, a sve je verovatnije i u Moskvi, a da se mi vratimo nevino osuđenom čoveku (nevinom,barem po rečima ali ne i po presudi EU sudija).

Oliver Ivanović je iznenada uhapšen na Svetog Savu 2014, nekako uoči lokalnih izbora u Kosovskoj Mitrovici u organizaciji Prištine, koje je Beograd podržao svim sredstvima, a na kojima je bio ubedljivi favorit. Dakle 2014 – petnaest godina nakon dela koja su mu se stavljala na teret?!

Da Vas podsetimo:  Kako je komunistička vlast koristila manastire na KiM

Za tih petnest godina Ivanović se nije skrivao u prašumama Amazonije, nego je bio aktivni, a možda i najaktivniji učesnik političke scene na Kosovu i Metohiji, pa i u Beogradu. Dakle, posvećen rešavanju kosovskog čvora. Za tih petnaest godina se nisu mogli pronaći „dokazi“, nego se čekalo na Komšu.

Pođimo od činjenice da je Oliver Ivanović veoma inteligentan čovek, a što svedoče svi koji ga poznaju. Pa zar bi iole inteligentan, a kamoli veoma inteligentan čovek paradirao po Kosovu i bio aktivan član društva da je imao putera na glavi? Zar bi izigravao pokretnu metu znajući za brojne primere okrutnog odnosa međunarodne zajednice zapadnih zemalja prema Srbima? Nikako!

Ima, naravno, i zluradih u ovom slučaju, naročito onih za kompjuterima, koji kažu: „E pa tako mu i treba kad je hteo da učestvuje u tome i tome“! Ili: „Što je tražio to je i dobio“! Ima nas raznih.

Ako posmatramo politiku u realnom vremenu, moraćemo da priznamo da nimalo nije bilo lako 1999, opstati bilo gde na Kosovu a naročito Metohiji. Gradovi su bili apsolutno etnički očišćeni. Svi, osim severnog dela Kosovske Mitrovice. Za zaustavljanje albanske histerije na ibarskom mostu ogromnu zaslugu ima Oliver Ivanović. Da li je on i kako učestvovao u političkom životu, diplomatskim aktivnostima i tome slično, i da li je pri tome činio greške, što će mnogi ovih dana pokušavati da isture u prvi plan, to je sporedno.

Niko ne može da se bavi politikom na KiM a da ne pravi greške. Ne zato što je nesposoban, nego zato što je to takav teren. Ali rezultati se vide. U slučaju Olivera Ivanovića, to je opstanak Srba u jedinoj urbanoj sredini na KiM. Osuđivanje Ivanovića za političke greške vrlo podseća na progon vladike Artemija, samo što je slično Komši i Ranti, „neko“ 2010. Borisa Tadića „gađao olovkom“. I vladiki Artemiju se svašta moglo prigovarati, i da se sastajao sa Olbrajtovom, Kušnerom itd, ali rezultat je da je SPC 1999. odlučujuće uticala da opstane koliko toliko Srba po KiM 1999. godine.

Da se razumemo, nisam Ivanovićev politički istomišljenik. I tada i sada sam bio protivnik ukidanja državnih institucija i predaja istih tamo nekome, a što je bio cilj lokalnih izbora 2013. I tada i sada, a po svemu sudeći i ubuduće, protivnik sam briselskog procesa vođenog na ovaj način. Ali ja nisam aktivni političar. Ne donosim odluke. Možda ni moj stav nije do kraja ispravan. Sa moralnog jeste, ali sa političkog možda i nije. Takav je teren. Mnogo klizav, džombast i neobeležen.

Da Vas podsetimo:  O jednom pravu Srbije

No da za trenutak ostavimo politiku po strani, koliko se može. Radi se čoveku koji je nevin osuđen. Doduše, premijer Vučić kaže da to još nije pravosnažno, ali do pravosnažnosti je još jedan korak. Taj korak se zove Apelacioni sud „Republike Kosovo*“ u Prištini. Koliko je verovati tom sudu, ako je već EU sud ovako presudio? Šta ako taj sud, bude još strožiji? Šta ako „Republika Kosovo*“ preko tog suda istrguje daljim političkim ustupcima. Ne kaže se džabe: „Eh da je pameti do suda, kao od suda“!

Ivanović je dve godine bio u pritvoru. Svi su znali da se radi o političkom procesu. Ljudi koji s prisustvovali suđenju su prepričavali komična svedočenja „svedoka“, kao što je onaj koji je nakon što je streljan prebrojao koliko je još streljano sa njime, ili onaj koji je video nekoga što nosi sekiru na ramenu i masku, a liči na Ivanovića bez maske.

Elem, ako se znalo da je po sredi politički proces, zašto se nije, ili barem ne dovoljno, politički delovalo? Sa pravničke strane, Ivanovića je branio tim izuzetnih advokata koji je raspolagao vrlo jakim dokazima, ali u političkom procesu to ne znači mnogo. U političkom procesu treba da te brane političari. Ne može se reći da vremena nije bilo, a i tapšanja po ramenu evropskih birokrata je bilo – mašala.

Ivanović je više od godinu i po dana bio u zatvoru (pritvor je samo tepanje). Država Srbija je, prema izjavama zvaničnika, davala garancije da se brani sa slobode. Te garancije EU nije uvažavala, što pismenima dovoljno govori šta EU misli o Srbiji. Da li se neko setio da pita: „Pa dobro, bre, EU braćo, šta fali našim garancijama? Po čemu su one slabije od garancija koje su davane za Haradinaja?“ Možda se setio, možda je pitao, ali mi ne znamo odgovor. Za sada odgovor je devet godina zatvora.

Pa i nakon izricanja presude izjave naših političara su disonantne, počev od predsednikove, da se radi o seči knezova, preko revolucionarne o prekidanju briselskog procesa, šefa Kancelarije za KiM, pa do mesijanske izjave premijera kako on nije od onih koji lupaju šakom o sto (a ni kvakom, prim. aut.), te da se sve situacije moraju rešavati razgovorom. Baš me interesuje kako će razgovarati sa Apelacionim sudom u Prištini. On je pravnik, pa bolje zna.

Da Vas podsetimo:  Plate u državama bivše SFRJ: Srbija na četvrtom mestu

I konačno zašto je ovo utamničenje Olivera Ivnovića politički toliko bitno, i kome?

Prvo zbog toga što se Srbima šalju jasne poruke kao što su: „ne smete se više nikako organizovati, ni na severu ni na jugu, pa ma koliko branili svoj opstanak, jer ćete loše proći“; „Priština je od sad pa nadalje za vas Bog i batina, drugih institucija nemate“ ; i „svi vi koji ste planirali povratak okanite se, a vi koji ste planirali opstanak, razmislite“!

Drugo, Oliver Ivanović je žrtvovan kako bi se u Prištini lakše progutalo osnivanje suda za zločine OVK, koja u albanskoj zajednici slovi za bezgrešniju od Majke Tereze.

I konačno, ali ne i najmanje važno, međunarodnoj zajednici zapadnih zemalja, koja ovime a i ratifikacijom SSP sa Kosovom* nastavlja sa gradnjom Velike Albanije pred očima Srbije kojoj je izgleda prethodno vezala i ruke i noge.

I da se za kraj vratimo tezi sa početka ove priče, o skorašnjem krahu misije Euleks. Presudom Oliveru Ivanoviću Euleks je u stvari presudio sebi. Daljim upornim insistiranjem na toj i takvoj misiji, EU bi kompromitovala postulate na kojima počiva, kao što su to: vladavina prava, jednakost,nezavisno sudstvo i tome slično.

Euleks je izgubio poverenje kod lokalne zajednice na severu Kosova, koje je i inače bilo tanko. Ne može se očekivati da će Srbi voljno sarađivati sa njim. Silom će morati, ali sila ima ograničen rok trajanja. Naravno, ne očekuju se bilo kakvi radikalni potezi i protesti, ali tihi bojkot i građanski pritisak svakako da. A na to ni EU ma kako bila tvrdokorna ne može da se ogluši.

Nadajmo se da će ovoga puta svi, i crkva i država, i prijatelji i protivnici, učiniti sve da nevin čovek ne trune u zatvoru. Uostalom to je i obaveza, jer ne radi se o obijanju trafike, već o ratnom zločinu, a pitanje je vremena kada će to evoluirati do genocida i ko zna čega sve ne, što je već viđeno i to ne tako davno.

Hajde da već jednom demantujemo Branislava Nušića koji o nama napisa još pre 120 godina: „U Srbiji prilike su tak`e, babe slave preziru junake“!

djikic

Aleksandar B. Đikić   

NSPM

Autor je predsednik Srpskog nacionalnog foruma

____________________

[1] http://www.politika.rs/scc/clanak/60123/Ranta-progovorila-o-istrazi-u-Racku

[2] http://www.nspm.rs/politicki-zivot/farenhajt-9/9.html

[3] http://www.nspm.rs/politicki-zivot/trideset-srebrnjaka-pa-kazacok.html#_ftn3

[4] http://koha.net/?id=27&l=32969

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime