Oštrica

0
1443
Foto: printscreen

Bio je to udarac direktno u posteljicu od ploda koji je u njoj rastao. Pokušala je svojim dlanom  da zaustavi oštricu da joj ne raspori dušu. Nije se bojala da ponese krvavu dušu, bojala se da njen sin ne komada posteljicu u kojoj je odrastao.

Penušala je bol u njenim grudima. Kisela gorčina se kao omča obavijala oko njenog vrata. Srce se našlo na minskom polju, a ona, majka, padala I ustajala, samo da sina zaštiti od njega samog.

Njegove reči su se oko nje obavijale kao I bodljikava zica oko glave Hrista. Na nekom raspeću našla se I ona sa sinom skupa.

Da li su zla vremena, od ljudi u zlo pretvorena, dovela do toga da joj sin, čedo iz utrobe, postane neprijatelj ili je Bog stavio na najteze iskušenje, odgovor nije pronašla I bez odgovora je sebe izgubila.

Bilo je to samo dva meseca po njenom izlasku iz bolnice I mesec dana u čekanju da joj saopšte da li je u njenom telu metastaza bolesti ili ne. Bilo je to par godina od kad je izgubila I svoje radno mesto.

Bilo je to u nekoj sudbini, kobi ili majčinskoj zabludi kada je čula reči svoga sina ,,od septembra ne zelim više da budemo skupa…izaberi da li ćeš ostati ovde ili ćeš preći u kuću u šumi,,.

Kao da je ošamarila jauk u sebi da se ne prelije preko usana I postidi njenog sina, zagledala se u prošlost dok je spavao na njenim grudima I zelela da mu postavi pitanja ,,sine moj, oči svrhe mog postojanja, da li ja treba da biram imovinu koja je moja ili ti treba da me pitaš gde mozeš ostati pošto svoje još nisi stekao?…sine moj, oči svrhe mog postojanja, zašto me nespremnu stavljaš da odaberem, još ne znam da li imam veka zivota, a I kad saznam ne znam kako da kupim veknu hleba za sebe jer više nemam svoje radno mesto?…sine moj, oči svrhe mog postojanja, pa ni pas se iz kuće ne tera, zašto onda majka?,,

Da Vas podsetimo:  TITOV GENOCID NAD SRBIMA

Ništa od toga ga nije pitala. Ljubav u njoj nije dopustila da pitanja iz nje izadju I da ih on dozivi kao osudu. Spoznala je da je lako lečiti telesnu bolest deteta, nego obolelu dušu I zatrovan karakter.

Učila ga je da postane dobar I častan čovek ali ne I kako opstati naučen kada te čopor uzme pod svoje. Nečim ga je taj čopor zasenio, pruzio nešto što ona nije, jer obmana je uvek lepljivija od istine, a ona je imala samo istinu koju mu je uvek pruzala.

Njegova oštrica je bila brza I oštrija, jer je stajao u snazi mladosti a ona samo u opancima majčinstva, I tim sečivom je presekao pupčanu vrpcu kojom su sve godine njegovog odrastanja bili povezani. 

Čopor je uspeo I oteo joj čedo koje je bilo njen ponos, njena pesma, njen osmeh I kada se lavina zivota na nju obrušavala. I kada je bila gladna da bi on bio sit, bilo je dovljno da pogleda u njegove tople I nevine oči I vidi svetlost ispred njih.

Zelela je da ponovo vidi tu nevinost u njemu ali je prihvatila istinu da je sa odrastanjem nevinost nestala. Ispred nje je bilo njeno čedo ali I stranac koga nije smela ni dotaći ni zagrliti. Samo je prošaputala ,,ne brini, neću ti biti teret, da neda Bog da ti majka bude kamen na putu koji si odabrao…ja ću preći u kućicu u šumi, zivot je pred tobom, ti ostani u gradu I gradskom sjaju…

Započela je zivot u kućici zagrljenu šumom. Krivudavim seoskim putem, išaranih pukotina i izdubljenih vremešnih rupa. Bez uličnog osvetljenja i tamnom tminom kada sunce zadje. Prihvatila je da brda ne dopuštaju prodor telefonske i TV mreze. Prihvatila je  danima da se snalazi kad selo ostane bez struje, tad i ona bez vode, da pešači 12 km u odlasku i povratku do prve prodavnice i autobuske stanice…navikla se na sve nepoznate noćne zvuke iz sela i šume iza nje. Naučila se da prepozna sve korisne biljke iz livada ispred nje, na njihov ukus kad ih je spremala sebi za obrok…naučila se i kako da briše civilizaciju iz sebe, sećanja na zivot u gradu, kako da postane deo vetrova, oluja, velikih snegova…kako da se zblizi sa zivotinjama i da ne bezi ona od njih i oni od nje kada se iz šume spuste do njene kućice…naučila se da zivi sa tišinom koja ćuti.

Da Vas podsetimo:  Albanska golgota najveća je podvala Srbima koja je do danas proslavljena kroz udžbenike.

Znala je da je Bog neće ostaviti, da u Jevandjelju piše da će i o ljiljanima brinuti.

Rešila je problem telefonske i TV mreze. Smelo zagazila u 21. vek. Rešila je i problem tuge. Dugo je noću sedela na stepeniku terase po svim vremenskim uslovima i gledala u zvezdano nebo. Ta lepota tame okićena gustim sjajem treptećih zvezda, svaku noć je bila njena nada da će se u sledećem jutru probuditi iz teškog, ruznog sna. Tako su se nizali njeni dani i njene noći.

Samo jedno nije savladala, i zna da nikada i neće. Zašto se sreća radjanja u jednom trenu pretvori u progon i odbacivanje?

Ali jedno zna. Majka uvek stoji na braniku odbrane. Dok ćuti i guši se u svojim suzama i dalje svoje dete štiti od čopora i njega od onog što se u njemu izrodilo.

Marija Grubjašić

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime