Pad Branislava Trifunovića

2
1751
Branislav Trifunović / Foto: YouTube Screenshot

Svi pričaju o cepanju zastave Srbije u predstavi „Pad“ Kokana Mladenovića, ali onako stidljivo, po kuloarima prestonice u kojoj takve stvari samo možete osuditi tajno da vas ne bi mrzeli javno i proglašavali protivnikom umetnosti i slobodoumlja, zadrtim nacionalistom i divljakom koji ne zna šta je umetnost.

Ali kako cepanje zastave može biti slobodoumlje, a ne bezumlje? Kako kidanje sopstvene zastave može biti patriotski čin?

Laž je da je zastavu u predstavi cepao Branislav Trifunović, ako su mediji preneli, ali na njemu svakako leži veća odgovornost, nego na devojčici koja zastavu cepa tokom predstave. Razlog je što je on taj koji se našao da protumači ovaj čin pametno, pa mu nije baš uspelo. Čak se plašim i potpuno suprotnog učinka.

Kokan Mladenović sigurno nije čovek bez talenta, ali isto tako sigurno jeste čovek koji u ovoj deceniji poseže za politizovanjem svojih predstava na veoma loš način. Prvo je u Andrićevo delo uveo braću Lukiće koji ubijaju sve na sceni. Dakle, politizovanje Andrića koji je oduvek bežao od politizacije bilo kog svog dela i toga se plašio više nego bilo čega drugog. Znao je ono što Kokan ne zna, a to je da dnevnopolitičke ili privremene stvari srozavaju vrednost umetničkog dela koja se ogleda kroz trajanje.

Predstava „Pad“ je društveno i politički angažovana, što je sasvim u redu, kao i njen naziv koji je ovoga puta više doprineo opisu onoga što proživljava Trifunović kao glumac i Mladenović kao reditelj, nego ovo društvo, mada je i taj aspekt neupitan.

Pad Kokana Mladenovića sadržan je u tom uprošćavanju i igranju sa aktuelnošću njegovih predstava, što doprinosi srozavanju nekih umetničkih standarda koje je nekada negovao kao uspešan i talentovan reditelj.

Da Vas podsetimo:  „Hoćemo li svi proći kao Ćuruvija?“

A o tumačenju umetnosti od strane Branislava Trifunovića može se reći sve osim da je pametno, da je uspešno i da je potrebno. Ako je već toliko zapeo da osudi bedni, skoro pa nepostojeći procenat ljudi koji su u ime lažnog patriotizma ubijali, zašto nije precizirao na koje vreme misli? Zbog čega se na sceni ne cepa zastava Srbije iz devedesetih, obična trobojka bez grba, ili neka druga od onolikih koje su bile u upotrebi do ove? Ispašće da je pocepana pogrešna zastava. Biće da je glumac loše razumeo predstavu.

U svakom slučaju, i bilo koja zastava da je u pitanju, zašto od zločina nekoliko pojedinaca ili nekoliko desetina ljudi načiniti zločinačkom celu državu, a igrati tu predstavu u istoj toj državi? Kako smo mi jedna od retkih zemalja koja za takve predstave daje novac ili aplauze? Izgleda da volimo da pljuju po nama i da nas cepaju.

Zbog čega se ne cepaju druge zastave? Mi imamo više zločinaca od Amerike, Holandije, Belgije, Engleske, Japana, Španije? Ovo je jedna od retkih zemalja na svetu, možda i jedina, gde je isplativo vređati sebe. Između profita i lepog vaspitanja, incidenta i umetnosti, bezobrazluka i poštenja, mi uvek izaberemo ono prvo.

Trifunović je rekao da u ime te zastave ljudi ubijaju, kradu, varaju, lažu dok se kunu u tu zastavu. Ne rade to ljudi, dragi Trifunoviću, već neljudi. Nema ovde tvoje i moje zastave. Zastava je jedna. Zašto ona na sceni nije mogla biti oprana ako na njoj ima krvi, kao što tvrdiš? I to bi bio umetnički postupak. Međutim, svima vama koji sve nazivate umetnošću lakše je da dajete glupa objašnjenja svojih nepromišljenih postupaka, nego da kažete da su ljudi u pravu. Ili prosto da ćutite. Ali onda ne bi bilo novinskih naslova, ne bi bilo medijske slave, ne bi bilo prodatih ulaznica za predstavu, ne bi se produbljivali jazovi koje navodno zatvarate, jer bez tih sitnih incidenata ne bi bilo profita. E taj deo verovatno muči vas koji se na ovaj način bavite umetnošću. Taj patriotizam koji se svodi na uzimanje dinara umesto evra za loše napisane, režirane, pa zašto ne reći i odglumljene komade.

Da Vas podsetimo:  Zašto protesti nisu ugrozili Vučićev režim

I nemam ja protiv tebe ništa, jer te ne poznajem. Ali imam protiv tvojih nepromišljenih, ili možda duboko promišljenih pa unovčenih postupaka kojima cepaš sve ono u šta ja verujem.

Sad samo ostaje dilema da li si pravdao cepanje zastave kao loš revolucionar ili loš glumac, odnosno tumač. Šta god da izabereš, neće te opravdati, ali ćeš biti u pravu.

I nemoj moralisati posle svega što si svojim „delom“ pokazao. I ne čekaj velike uloge, jer sigurno neće doći. A neće zbog ovakvih objašnjenja i slavljenja tvog morala, ako moral nije prejaka reč.

Milan Ružić
Izvor: iskra.co

2 KOMENTARA

  1. Jadnici su svi oni što pljuju po ljudima poštenim, a naravno ne spadaju u nacistički sns.E, pa, pisac ovog komentara je evidentno zadužen za pljuvanje po Branislavu u svakome koji govori istinu o ovoj diktatorskoj vlasti.U toj vlasti se krade, ubija, ljudi po kontejnerima traže nešto da pojedu, izbacuju se iz stanova babe, male bebe, neki imaju primanja samo 11.ooo dinara .I kako da se živi od toga, a ovaj nacista ,kao i njegovi lažu da su dobre plate i penzije u ovoj nazovi državi.I po ovom jadniku koji pravda cijepanje zastave, nije u redu Banetov govor i istina, jer su ovi drugi na vlati navikli na laži.Ima mnogo ljudi koji , kako ovu vlast ne priznaju, ne priznaju ni ovu zastavu, od koje se treba normalan čovjek stidjeti.Neka te je sramota.

  2. Odličan tekst Milana Ružića, zapravo sjajna analiza paradoksa koji već dugo živi u Srbiji.
    Nekako je sve krenulo od malobrojnih DrugSrbijanaca, po kojima je, sve ono što je za naše predke, bila čast ili vodilja kroz život, postalo pogrešno, nazadno i dekadentno. I da ne dužim daljom analizom, danas smo u gotovo patološkoj situaciji, tj danas biti častan Srbin je apsolutno OUT !?! Moderno, savremeno ili ti biti IN je, moguće samo ukoliko ste spremni na samoporicanje, na bezuslovno prihvatanje krivice i odbacivanje svega tradicionalnog koje je krasilo naše pretke i koji su upravo baštineći tradiciju, mitove i čast, od nepismenih seljana dogurali do prosvećenih Evropljana. Tako dođosmo danas do situacije da je biti Srbain nacionalista (ne šovinista), nešto sasvim pogrešno i nazadno. Istovremeno zakasneli romantizam Šiptara, danas se gleda kao nešto legitimno i ispravno !?! Onda nije ni čudno, što i srpske glumci podležu tom modernom trndu samoporicanja i što iz „umetničkih“ poriva, cepaju srpsku zastavu, kao čin apsolutnog podređivanja savremenim tokovima !?! Za razliku od susednih država (bivših „bratskih“ republika) gde je nacionalizam deo zvanične politike (Hrvatska i Bosna) do Šiptara gde se ekstrmni nacionalizam boji bojama nacionalnog „romantizma“.
    I dok kod njih jača nacionalna i državna svest, u Srbiji se pred našim očima rastače naša država, a sve se to mirno posmatra i „racionalizuje“ i identifikuje sa modernim i naprednim stavovima savremenog sveta. Mislim da je poslednji čas, da se sa takvim ponašanjem prestane i da se sve usmeri ka normalnim tokovima u svakom pogledu. Pre svega odbaciti imperativnu „modernost“ po svaku cenu. Nastaviti sa uspešnim trendom naših predaka, naravno usklađenim sa današnjim vremenom i pre svega odbaciti prihvatanje koje nam se nameće o nekakvoj večnoj krivici, o nekakvoj hegemoniji, o slepom verovanju i uticaju „dekadentne“srpske pravoslavne crkve koja je pod uticajem „maligne“ ruske pravoslavne crkve. Jasno reći NATO-u da njegovo delo na Kosovu nije nikakva intervencija, nikakva navodna borba za ljudska prava, već nasilna vojna okupacija, sa ciljem otimanja dela naše teritorije i da je jedini adekvatni termin za taj čin: privremena vojna okupacija !!!
    Da ne dužim dalje, mislim da sam dao neke smernice, kako treba ići dalje, a pre svega ljudima treba vratiti veru da biti Srbin nije nikakvo zlo, kao i da biti Srbin, ne daje nikakve posebne veće privilegije u odnosu na ne Srbe. Ali dosta više sa samoporicanjima , dosta više nepotrebno posipanja pepelom i dosta više imperativa sa ciljem da nas ubede, čega sve moramo da se odreknemo i to u korist sopstvene štete, da bi nam navodno bilo „bolje“ i da bi nas svet primio pod svoje okrilje. Niti smo nešto posebno i drugačije, ali nismo ni ono kako nas već decenijama blate po raznim dirigovanim i kontrolisanim svetskim i balkanskim medijima. Stoga, danas kada se nažalost mnogi neopravdano stide što pripadaju srpskom rodu, ja nemam razloga da ne kažem da sam Srbin, a da pri tome ne osetim neku vrstu ljudskoga ponosa i radije bi da podignem srpski barjak, a ne da ga cepam, pravdajući taj čin „umetničkim“ porivima !!!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime