Pisma sa sela kojeg više nema: Ko se boji Srba još

0
688
Emilo Labudović / Foto: printscreen

Znam da znaš, ali samo da te podsjetim: na današnji dan, poslije skoro četiri godine bezumlja i stradanja ućutalo je oružje a progovorio razum – sklopljeno je primirje kojim je okončan Prvi svjetski rat, najveća Golgota i najveća klanica koju je ikada prošao srpski narod. Rat u kojem su na oltar slobode Srbi priložili trećinu svog odraslog stanovništva, izvojevali veličanstvene pobjede, pretrpjeli žestoke gubitke i ostavili bezimena groblja od Valjevske bolnice, preko gudura Albanije do Krfa, ostrva Vido i Zejtinlika. Epopeja pred kojom su skinuli kapu i odali priznanje u svim savezničkim komandama i štabovima i koja je ušla u udžbenike njihovih vojnih akademija. Dan koji se obilježava širom Evrope, svuda osim u „proevopskoj“ Crnoj Gori.

O ratu u kojem smo kao narod pobijedili, ratu u kojem smo „braći“ oprostili i državom ih darivali, znam da znaš sve. Kao što sve znaš i o „miru“ nakon kojeg smo, po ko zna koji put, za zlenim stolovima i iza zavjesa, gubili i gubili. I ne samo gubili, već na kraju, kao u onoj Andrićevoj priči o Aski, uvijek bili jedini krivci za sve jer smo, eto, „mutili vodu nizvodno“. Ali, sve je to istorija, „učiteljica života“ pred kojom smo mi Srbi vazda padali na ispitu i ponavljali, ponavljali i ponavljali. I ne samo u vremenu za nama, nego, evo, i dan – danas, i nigdje kao ovdje u Crnoj Gori. U ovom, nekad slavom vozdizanom, „Pijemontu Srpstva“, taj rat nikad nije završen i nikad nije sklopljeno primirje. Ali, sad to nije „rat“ sa agresorima i osvajačima već rat među jednorodnima. U moru podjela i frontova u koje smo se svrstavali, od „klubaša“ i „pravaša“, „bjelaša“ i „zelenaša“, četnika i partizana, informbirovaca i titoista, reformatora i konzervativaca, unionista i separatista, podjela na one koji su 1918. doživjeli i još uvijek smatraju ostvarenjem vjekovnog sna o ujedinjenju i one „nikad više 1918″, nadtrajala je sve druge. I traje. I kao avet iz groba uvijek vaskrsava ma i najmanjim povodom, a posebno uoči godišnjice Podgoričke skupštine. Danas, evo, nasrću na tablu na Starom gradu u Budvi, sjutra će se iskoristiti neki drugi povod, uglavnom ovdašnja „noć vještica“ u kojoj su Srbi, oni iz 1918. a i ovi ovovremeni, domaći i oni „beogradski“, nakaze koje siju strah, nikako da prestane.

Da Vas podsetimo:  Gazivode – jezero puno smeća

Strah od dominacije Srba u jadnoj, maloj, odasvud ugroženoj i samo od NATO branjenoj Crnoj Gori, kako onih koji bi da je osvoje spolja tako i onih  koji bi da je predaju iznutra, mantra je koja se decenijama koristila i još uvijek koristi za održavanje režima koji je od svekolikog istorijskog nasleđa najrevnosnije čuvao svoje bankovno nasleđe. „Ako Srbi dođu na vlast“ … onda će se desiti te ovo, te ono, biće te ovako te onako, ali uglavnom pogubno po Crnu Goru i njeno „dugo putovanje u Jevropu“. Ni Marsovcima, ni najstrašnijim „alijenima“ iz franšize „Osmi putnik“ ovdašnje građanstvo nije plašeno kao Srbima i njihovom karikaturalnom predstavom u kojoj, masni, bradati, zakrvavljenih očiju i naoružani kamama, samo čekaju priliku da započnu krvavi pir. Bilo kakvo prisustvo Srba u organima vlasti, obrazovanju, vojsci, policiji, ANB, predstavljano je i još uvijek se predstavlja kao definitivan kraj Crne Gore. I zato: „nikad više 1918.“, ma šta to značilo.

Nesrećne i izmanipulisane „komite“, nosioci zelenih barjaka, obožavaoci Krsta Zrnovog, vajni i nabijeđeni „akademici“, kvaziistoričari i još gori političari, sa sve Purom iz Kotora na čelu, ili ne znaju ili se prave blesavi (što im i nije tako teško) da je Crna Gora bila najnezavisnija i najslobodnija onda kada je bila – najsrpskija!!! Onda kada je bila kraljevina, sa kraljem Nikolom kao neprikosnovenim suverenom, te 1909. godine, u njoj je bilo 95% Srba! Srba sa ovdašnjih ognjišta, iz redova slavne crnogorske vojske, Srba koji su pod „trobojkom“ i „krstašem“ čuvali ne samo svoju slobodu nego priskakali u pomoć braći koja su grcala pod tuđinskom čizmom. I ništa joj nije falilo. Žmure današnji domobrani pred istinom da su Podgorička skupština i njene odluke bile rezultat volje višeg procenta stanovništva nego što je to bilo na referendumu 2006. godine. Namjerno prećutkuju, a ni druga strana se baš i ne trudi da to istakne, da te famozne 1918., u međunarodnopravnom smislu, nije „nestala“ samo Crna Gora, koja je, svidjelo se to nekom ili ne, do tada bila država koja je kapitulirala. U zajedničku državu, voljom naroda, „utopila“ se i ništa manje stara, nezavisna i međunarodno priznata država Srbija. Jer, novoformirana država nije bila unija Srbije sa Hrvatskom i Slovenijom koje tada nijesu ni postojale, već zajednica Srba, Hrvata i Slovenaca. A tadašnji Crnogorci su listom bili Srbi, i to je činjenica. A odnos đeda (izbjeglog i poraženog) i unuka (pobjednika) i njihovih vladalačkih pretenzija… pa, davno je rečeno da na mlađima svijet ostaje.
Ništa manje laž je i priča o navodnoj okupaciji Crne Gore od strane srpske vojske. Istina je da je oslobodilačka vojska ušla na okupiranu teritoriju, goneći okupatora često ga i ne sustižući jer su „slavni i do zuba naoružani Tevtonci“ glavom bezbobzira bježali predvsrpskim gunjom i opankom. Kao što je istina da su tada srpske trupe, u kojima se umnožavao broj pripadnika drugih naroda, žurile ka obali mora, (a Budva je na moru, zar ne) da bi spriječile ulazak italijanskih trupa i zaposijedanje jadranskog Primorja od Drača do Trsta koje joj je, Londonskim sporazumom iz 1915. godine, velikodušno obećano. A i Crnogorsko primorje je na Jadranu, čini mi se. Te laži i poluistine, u crnogorskoj Pandorinoj kutiji preživjele su, evo, vijek i kusur, i kao vampiri i danas se hrane i prihranjuju isorijskim lešinama i vijek duga su podloga razmiricama i podjeli koja nikad prije nije postojala. Jer, čak i osvjedočeni pobornik „nikad više 1918.“, istoričar Živko Andrijašević, priznade onomad da su se stari Crnogorci kroz istoriju dijelili po raznim osnovama ali nikad na Srbe i Crnogorce. Sve do Đilasa koji je svoju ideološku grešku, ništa manje tešku od „pasjih grobalja“, priznao onda kada je sa sebe skinuo komunistički šinjel i kožni mantil.

Da Vas podsetimo:  Da li će sukob sa crkvom poljuljati dominaciju Đukanovića?

Eto, znam da ti sve ovo znaš ništa manje nego ja, ali ne zaboravi da je repetitio et mater studiorum! I neka te ne čudi ova hajka, ovo kokodakanje i kreštanje svraka sa svih strana. Srbi ne dolaze i ne osvajaju jer su ovdje vjekovima. Ne dolaze da pomore i pokore Crnu Goru jer su je vjekovima branili ništa manje od „domobrana u zelenom“. Srbi su, kao i ti isti „zeleni“ Crnogorci odavde samo odlazili. I to uglavnom u tu istu mrsku i okupatorsku Srbiju, da se zaposle, školuju, liječe… Još od onih 1600 porodica čije je uhljebljenje u Srbiji kralj Nikola izmolio od kralja Milana, pa sve do onog Perovića koji, dobro uhljebljen na katedri novosadskog univerziteta, neprekidno lamentira nad zlehudom sudbinom „male“.

Na spomen – ploču oslobodiocima Budve srpski ambasador danas nije položio vijenac. Šačica ostrašćenih „bojovnika“, predvođenih suknjom, ustala je u odbranu Crne Gore od svega srpskog, pa i od – istorije. I, možda je i bolje tako. Bijeda, naročito bijeda uma, se ne primjećuje dok se potpuno ne ogoli. Ovu budvansku ne može više da zamaskira ni šareni staniol demokratije u koji je pokušava umotati ona naša „koaliciona“ Jelušićka. Ali, mada je danas bilo prilično studeno, mada su se do pred noć vukle magle i sipila jesenja kišica, nije me spriječilo da na prazne grobove prađeda, đeda i strica položim struk jesenjeg kukurijeka. Prađed Miro u Boldogasonu, đed Labud negdje oko Zidanog mosta, stric Milorad kao Narodni heroj, u mrskom srpskom Baroševcu, kao dokazani Srbi, a time i ništa manje dokazani neprijatelji i okupatori Crne Gore, uzidaše svoje kosti u njenu slobodu i, kao amanet, ostaviše nam prazne rake i studen – ploče nad njima. Da, ukoliko nije grijeh, na njih u ove svete dane, položimo stručak blijedoplavih cvjetova. I zastidimo se pred njihovom žrtvom koju evo i danas brukaju i olajavaju oni isti u ime čije su slobode, nezavisnosti, pa i državnosti, ustali i ostali u bestragiji. A ti pusti da sve ide kako ide i kako mora, i ne osvrći se. Prije ili kasnije, umoriće se čopor što kevće za njihovim tragovima.

Da Vas podsetimo:  Srbi i cinizam nemačkog ambasadora u Beogradu

Emilo Labudović
Izvor: in4s.net

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime