Pismo Dodiku i Selakoviću povodom Deklaracije o kulturi i pravima Srpskog naroda

1
1121

Miloradu Dodiku, Predsedniku Republike Srpske

Nikoli Selakoviću,Generalnom sekretaru Predsednika Srbije

Poštovani Predsedniče Dodik,
Poštovani gospodine Selakoviću,
Obraćam Vam se u vezi izrade Deklaracije o kulturi i pravima Srpskog naroda a u svojstvu Predsednika Saveta za statusna pitanja Srba koji je organ Skupštine dijaspore i Srba u regionu iako je rad svih organa prema Zakonu o dijaspori zlonamerno blokiran već od 2013. godine.

Obraćam Vam se i u svojstvu Predsednika Regionalne društvene organizacije objedinjenje Srba iz Moskve iako je srpska dijaspora zlonamerno isklјučena iz bilo kakvo društvenog života u Republici Srbiji iako je u Zakonu o dijaspori predviđeno sasvim suprotno.

Zalažem se i ovoga puta da po ovoj značajnoj Deklaraciji aktivirate rad organa dijaspore jer Vam to nalaže Zakon o dijaspori i da se dijaspora uklјuči u rad na izradi Deklaracije.

U tom smislu predlažem da se iz naziva izbaci latinska reč «nacija» (jer je vezana za princip Cuis regio eius religio/Čija regija njegova i religija, odnosno «jedna teritorija jedna nacija» što je suprotno interesima i poimanju naRoda Srpskog) i da se i u naslovu i u tekstu koristi reč «narod» jer je vezano za princip ko je koga rodio a ne ko je na kojoj teritoriji, kako su veštački stvarane nacije u Evropi posle dugogodišnjih verskih ratova i Augsburskog mira 1555. godine i Vestfalskog mira 1648. godine.

U prilogu vam dostavlјam naučni tekst DVE CIVILIZACIJE U EVROPI, kako biste njega koristili u izradi Deklaracije.

Isto tako vam dostavlјam naučni tekst kako je nastala reč «kultura» i sam kultura čovečanstva. Ako nađete u svetu preciznije i logičnije objašnjenje molim Vas da me o tome obavestite.
Tađe vam dostavlјam knjigu «Prvobitno značenje reči Moskva i rusko poreklo rossijske državnosti».

Preporučio bih takođe da u Deklaraciji koristite razjašnjenje kako je nastala reč SloVeni kako Vam dostavlјam na srpskom, ruskom, engleskom, kineskom, francuskom i japanskom jeziku. Ovo je bitno jer je i naziv Srbi izveden iz reči SerBi a ta iz reči SorVen odnosno SorBen gde je oznaka «S» bio oznaka KoloVrata – dva koja i čine Kolo (godišnjeg vaskrsa prirode odnosno KoloDara/kalenDara) čime je iz reči KoloVeni nastala reč Hel(V)eni odnosno SorVen da bi se narod koji danas zovemo Srbi podelio i potisnuo od toplih mora, kako danas veštački prave od Srba izmišlјene narode Bosance/Bošnjake, Crnogorce, Hrvate, AlbVene/AlBance, sve da bi POTISNULI pravoslavne Srbe i asimilovali nas i pretopili u druge narode.

Da Vas podsetimo:  Andrej Klincevič: A SRBIJA JE BELA TAČKA…

Isto tako u Deklaraciji morate istaći da je Ras bio drevni istinski naziv za Srbe jer je to bila oznaka pripadnosti po rodu odnosno «rodAz/rodPervonačala» a Pervonačalo je za drevne SloVene/SrBe bilo Kolo. Kod drevnih SloVena/Srba pripadnost se određivala prema rodu a ne prema teritoriji.

Zbog toga i danas u Evropi postoje dve civilizacije:
– daleko starija civilizacija roda (SloVena/rAsSena/ruskih), koju danas nazivamo Rossiя/Rusije (čije se izvorište nalazi u Lepenskom Viru i Vinči), na prostorima koje se očuvalo 192 (na)roda, blagodareći tome što u Rusiji i srpskim zemlјama na Balkanu ne važi princip «Jedna teritorija – jedna nacija», pošto, slava Bogu «Nisu svi stanovnici Rusije – Rusi», i «Nisu svi stanovnici Srbije – Srbijanci/Srbi», što je civilizacijska vrednost od ogromnog značaja za ceo svet, jer je to put izbegavanja teritirojalnih konflikata i etničkih progona,
– teritorialna civilizacija (Rima, Rimskae imperije, koja je začeta 509. godine pre n.e.e), tako da je Senat Rimskiй posle nekoliko vekova proglasio «Svi stanovnici na teritoriji Rimske imperije su – Rimlјani», koji važi i danas u svim zemlјama na Zapadu «Svi stanovnici na teritoriji Italije su – Italijani», «Svi stanovnici na teritoriji Francuske su – Francuzi», «Svi stanovnici na teritoriji SAD su – Amerikanci».

Deklaracija mora jasno odrediti kako je nastala reč KULTURA.

Reč KULTuRA (i sama kultura) nastala je iz srpske/drevne ruske reči KOLO, koja je transformisana u KVLV zatim u CVLT/Kult, (i u latinskom jeziku je sačuvano da je reč kultura nastala iz reči (kult) COLLO/Kolo). Najstariji pogled na svet (mirovozrenje) drevnih SloVena, koji su sebe nazivali KoloVeni, bio je genijalno jednostavan – «Sve je Kolo» (jedinstvo kretanja Zemlјe oko Sunca, prirode i čoveka), na osnovu čega su otkrili da se to Kolo uzajamnosti cikličnog kretanja materijalizuje na preseku drveta u vidu god-a (godova) i u vidu papilarnih krugova na prstima čoveka, što im je omogućilo da u Lepenskom Viru preciziraju godinu dana kao vreme vaskrsa prirode, zahvalјujući čemu su mogli da ppeđy sa nomadskog na sedelački oblik života (što je početak kulture) i počnu u Vinči da grade kuće od (božanskog) drveta, sade u brazdama seme žitarica i na istom mestu ubiraju letinu. Zbog toga su u svetu prve kuće/koče iz (boženstVennog) drveta i zrna pšenice nađeni upravo u Vinči, ime kojoj je bilo Raz/rAs (rod Pervonačala). A pervonačalom/prapočetkom za njih je bilo upravo Kolo.

Da Vas podsetimo:  Ovde nisam, a tamo me nema

Nadam se da ćete me u vezi ovoga primiti i kontaktirati.

Mene možete kontaktirati
u Moskvi na telefon +7929 9 32 23 72
u Beogradu pose 19. avgusta 2017. godine na tel. +381613220670
na elektronsku adresu bozzidar@inbox.ru po skype: koloven1

SpasiBo(že) Vaša dobra dela i razumevanje

Božidar Mitrović, doktor pravnih nauka,
advokat Advokatske komore grada Moskve,
Rukovodilac Katedre međunarodnog, slovenskog i ekološkog prava univerziteta MNEPU, Moskva
Direktor Muzeja NEPREKIDNOSTI SLOVENSKOG PRAVA I KULTURE OD EPOHA LEPENSKOG VIRA I VINČE, Moskva, MNEPU
Predsednik Saveta za statusna pitanja dijaspore Srbije,
član Saveta nacionalnosti pri Vladi grada Moskve
član Komisije za nauku i obrazovanje Saveta nacionalnosti
Predsednik Regionalne društvene organizacijije OBJEDINјENјE SRBA, Moskva
tel. ( +7929) 9 32 23 72 tel. u Beogradu 0613220670
bozzidar@inbox.ru www.bozidar.ru

1 KOMENTAR

  1. Са задовољством сам прочитао овај пост. Драго ми је да има Срба који на озбиљан начин приступају језичкој тајни, која је скривена у словенским језицима, посебно у српском. И сам сам се дуго година бавио проучавањем језичке структуре и историјског развоја српског језика унутар оне групе језика које данас зовемо индоевропски језици.

    Истина, мој приступ овој материји нешто се мало разликује од ове методологије коју користи доктор Митровић. Но, у сваком случају, мислим да је и мој приступ доста компатибилан оном што је овде једним делом изложено.

    Кратко ћу рећи само да сам се пре неких четврт века заинтересовао за етимологију, сасвим случајно, упоређујући српске речи ‘смрт“, ‘мир’, ‘умирати’, умирити’, ‘смирити’ итд. Види се одмах да су те речи јасно повезане једна са другом, те да смрт није ништа друго, до смиривање (замирање, изумирање, измирење). нећу сада ту улазити у детаље, али одмах пада у очи да романски језици немају такву језичку и семантичку „копчу“. Зашто немају, о томе други пут, иако и они имају исту логику у мисаоном (филозофском) смислу, пошто и они смрт схватају као мир, смирење.

    Можда ће бити занимљиво да сам током тог мог ‘зарањања’ у дубину језика (у почетку сасвим интуитивно и без икаквих озбиљнијих лингвистичких знања) „пронашао“ нешто што сам претенциозно назвао: „Формула људског говора“. У суштини, таква формула свела се на крају на само три праслога: Х/Сур-Бел-Гон.

    Нешто касније након тог мог „открића“, сазнао сам да је на сличан начин о језику размишљао и чувени руски историчар и лингвиста Николай Яковлевич Марр, који је поставио извесну теорију о четири слога протојезика (сал, бер, јон, рош) из којих су се касније развили сви језици света. Ни до данас нисам успео да прибавим ту Марову књигу, студију, есеј, шта ли је већ, тако да нисам још био у прилици да ту теорију озбиљније размотрим.

    Наравно, за разлику од Мара, ја сам се углавном задржао на индоевропским говорима, делимичо се упуштајући (више из радозналости) у неке могуће паралале са семитским језицима и понеким турским речима.

    Оно што пада у очи је то да Марова и моја „формула“ имају велику сличност, иако у време писања „језичке формуле“ за Мара нисам био ни чуо. Погледајмо, где је он „открио“ сал и бер, ја сам „пронашао“ сур и бел (само су гласови ‘р’ и ‘л’ заменили места, док вокали ту немају никаквог суштинског значаја), његово ‘јон’ могло би да се упореди с мојим ‘гон’. ‘Рош’ је слог који се могао лако изнедрити из ‘хор-сур’ комбинације или га је Мар тако видео, можда, под утицајем семитских говора.

    Сад бих прескочио овај увод, па бих укратко желео да се позабавимо речју Словен. Мој приступ је нешто другачији, мада је на крају ипак сагласан са оним што је речено овде на овој страници. Прво, ту бисмо могли да кренемо од казивања научника Шафарика, који је тврдио да је заједничко име Словена најпре било – Срби. То је тврдио и Добровски, Вељтман, Екерман и многи други. Уосталом, већина озбиљних научника деветнаестог века делила је то мишљење.

    Дакле, ако је то тачно, а очигледно је да јесте, пошто велики број извора на то указује, постоји ли могућност да путем језика директно и неопозиво докажемо такву тврдњу. Најпре, постоје речи Србин (серб, пасерб) у другим словенским језицима са значењем рођак, посинак, да сада у то дубље не улазимо.

    Е сада стижемо до нечега што је јако интерсантно и, свакако, не случајно. У бројним словенским језицима речи сребат, сребати, србљати имају значење ‘сркати’. Касније ћемо видети да ли српско ‘црпљење’ има икакве везе са сркањем и ‘србљењем’.

    Чудно, зар не? У најмању руку, необично, па и тајновито. Какве везе могу имати Срби са сркањем, црпљењем, србљењем? И да ли уопште имају те речи некакву унутрашњу лингвистичку/семантичку копчу или је реч о пукој случајности. Ма колико разбијали главу, тешко ћемо успети да нађемо икакву везу Србина са сркањем, осим ако га замислимо да срче супу (eng. slurp ‘сркати’; slurp a soup).

    Ипак, постоји једна могућност да се овај проблем „Србина који срче“ реши на задовољавајући начин, па и да се на крају схвати да је од таквог „сркајућег Србина“ настала реч Словен.

    Мораћу сад да прекинем ову, надам се, занимљиву причу; стигао ми је унук, па идемо да нешто сркнемо (србљамо), он сокић, а ја кафу, у биртији преко пута.

    Ако Бог да, пишемо се сутра 🙂

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime