PISMO PROFESORKE Veličanstveni izbori večitih pobednika u zemlji poraženih

0
826
Profesorka srpskog Marija Starčević / Foto: printscreen

Nakon početka školske godine koji su učenici, roditelji, nastavnici i javno mnjenje očekivali sa nestrpljenjem, ali i uz brojne dileme, nedoumice, brige i bojazni, ne samo da na mnoga pitanja nije dat odgovor, već su se otvorila nova, složenija i teža, pa se javila potreba za sumiranjem utisaka.

Građani su početkom marta bili šokirani pojavom korone koja je nekako nesrećno koincidirala sa raspisivanjem izbora, ali je raspisivanje za dlaku preteklo koronu, bar je tako predočeno javnosti, da bi kao u svakoj napetoj trci odlučio foto-finiš i nesporazum oko datuma. Tek, nekako savim nezgodno, ustanovilo se da je prvi slučaj izgleda ipak prethodio potpisu, ali to je ostalo zabašureno naletom novih informacija, začudo savim kontradiktornih.

Elem, pojavila se, sada već legendarna, dilema između toga da li ići u šoping u Milano ili povoljno kupiti parcelu na groblju dok ne krene opšta pomama, da li se pridružiti veseloj karnevalskoj atmosferi i smejati se grohotom ili pisati prigodne govore za sahrane, u svečanom, a istovremeno tužnom tonu. Razumljivo, mnogi građani nisu znali da li da se smeju ili da plaču. Odgovorni te zabune i sumnje nisu razvejali, naprotiv, budući da živimo u društvu koje izuzetno ceni, neguje i podstiče građanske i druge slobode, nastavili su da građane bombarduju oprečnim informacijama i stavovima kako bi im pružili slobodu izbora da veruju u šta god žele, slobodu da budu okrivljeni za nesposobnost države da adekvatno reaguje u kriznoj situaciji.

I dok su građani tokom marta, aprila, pa i maja, pod pretnjom smrtne opasnosti ako kroče van stana, u tišini svoga doma narušenoj tek povremenim bakljadama, mogli nesmetano da se bave opozicijom Milano/Lešće, kontempliraju, razvijaju kulinarske i druge veštine, čitaju knjige za koje nikada nisu imali vremena, kače video-zapise iz izolacije, roštiljaju u parkovima kad se ukaže prilika, krše policijski čas u iluziji da kršenjem tog pravila skidaju jaram, generalno rade sve ono što im inače ne bi palo na pamet, već krajem maja dobili su mogućnost da poveruju u to da je sasvim bezbedno izaći na izbore.

Da Vas podsetimo:  DA LI JE NAPAD UVEK NAJBOLJA ODBRANA?
Foto: printscreen

Poražena korona, pokunjena, desetkovana i uopšte nekako jadna, skrušeno se povukla kako bi ustupila mesto neprikosnovenim, veličanstvenim izborima i večitim pobednicima u zemlji poraženih. Izbori su održani, pobednici pobedili, narod ostao poražen. Poražen, ali slobodan, jer je svojim slobodnim izborom da izađe na izbore, ne poštuje mere, koje su se prethodno preko noći izrodile u preporuke, „bahati se na splavovima“ i uopšte se ponaša slobodno i neodgovorno, ostvario vrhunac slobode kreirajući svojim delovanjem čuveni drugi pik.

Drugi pik, opet nesrećna koincidencija, kreće već dan nakon izbora, a zatim se rasplamsava, što se javnosti predstavlja kao posledica protesta. Protesti zbog narušavanja građanskih sloboda su u očima vlasti aposlutno besmisleni jer su građani slobodno mogli da biraju u šta žele da veruju. Građani su još jednom okrivljeni, a pojedinci izloženi medijskom linču i beskrupoloznom blaćenju. Oni koji su nakon pobede nad koronom i na izborima planirali letovanje da se opuste, proslave pobede ili prosto predahnu od novostečenih sloboda, ostadoše kratkih rukava. Komšije nisu delile našu istinu i veru, niti su bile toliko slobodne i oslobođene zdravog razuma.

Aleksandar Vučić / Foto: printscreen

Posle svega, građanima je data još jedna sloboda, sloboda da biraju da li će poslati dete u školu i odgovornost koja uz to ide. Nedeljama je javnost uljujkivana izjavama zvaničnika i stručnjaka koje bi trebalo da zvuče umirijuće i ohrabrujuće, koje bi trebalo da uvere javno mnjenje da je država dobro osmislila i isplanirala nastavu, poštujući sve preporuke i propise, a u najboljem interesu dece. Međutim, uprkos naporima da se stvori iluzija države koja brine o zdravlju građana, a ne samo o mišljenju birača, ili upravo zbog tih napora, i ove izjave su bile kontradiktorne.

Čini se da je možda ipak važnije da nastava bude brža, jača, bolja, u očima građana i komšija iz regiona. Da li je ovo bezbedna nastava ili demonstracija moći pobednika? Da li je nastava u školi ili onlajn? Da li je onlajn preko neke platforme ili je to prosto gledanje televizije? Da li sve škole imaju isti model, iste kapacitete, mogućnosti, sredstva? Da li su deca i zaposleni zaista bezbedni? Da li je obavezna maska ili može vizir? Koliko slojeva maske? Koliko slojeva strpljenja?

Da Vas podsetimo:  "MUČENICI" SE SLAVE, ALI NE SLEDE!

Propisane su zaštitne mere koje podrazumevaju merenje temperature, korišćenje dezinfekcionih sredstava; propisana je distanca koja ponegde zahteva učionice dvostruko veće od postojećih, tehničke uslove koja pojedina mesta u Srbiji, tzv. „zabiti“, kako im tepa ministar prosvete, nemaju niti će imati u bliskoj budućnosti. Roditelji, osnaženi ranije pomenutim naletom sloboda, mogućnošću izbora tamo gde izbora zapravo nema i konfuzijom koji izbori između zala nose, pišu peticije, raspravljaju na društvenim mrežama, krive nastavnike, „Gejca“ i jedni druge, a zalomi se i 5G.

A kakva je realnost? Realnost poraženih ljudi može biti samo poražavajuća. Vozila gradskog prevoza, kojima mnoga deca putuju menjajući neretko nekoliko, prepuna su, maske ne nosi značajan broj korisnika. Automat saopštava da se ulazi na prva, a izlazi na druga i ostala vrata u vozilu u kom, ako potencijalni putnik uopšte uspe da uđe, ostaje zarobljen telima i izleće napolje gde i kad se ukaže prilika. Mnoge škole nemaju potrebna sredstva i prostorne kapacitete i, kad ih izneveri lokalna samouprava ili loše rukovodstvo, zavise od milostinje roditelja maskirane u famozni đački dinar. Maske nosi kako ko hoće i kad hoće. Građani mogu po udbaškom modelu da prijave neodgovorne službama, što se pokazuje kao teško primenljivo, budući da su neodgovorni često NN lica, a službe nesigurne u sopstvenu nadležnost. U školama se ne poštuju propisane mere, zbog nedostatka sredstava, uverenja ili bunta, svejedno.

Foto: ATAimages/Antonio Ahel

Prvi septembar doneo je i prvi slučaj korone u školama. Druga nedelja je donela smene direktora, dok se stanje na terenu uopšte ne menja. Svako postupa kako želi. Nenošenje maske iz neodgovornosti prerasta u sumanuti vid građanske neposlušnosti. Iz dana u dan je sve jasnije da se plan za bezbedan početak školske godine zapravo svodi na „lako ćemo“, uz pomoć štapa i kanapa.

Da Vas podsetimo:  KAKVI (NE)LJUDI VLADAJU SRBIJOM?

Pominje se treći pik, ali čini se da će svi biti šokirani kad do njega dođe. Iznenadiće nas kao sneg u januaru i dočekaćemo ga nespremni, iako zvanična saopštenja i izveštaji govore suprotno. Stvarnost i stvarnost na papiru imaju malo dodirnih tačaka; papirna stvarnost stvarnija je od stvarnosti, naročito u doba papirnih sloboda.

Ipak, pobednici opijeni slavom i lovorikama gube iz vida činjenicu da samo papir trpi sve, čovek ima granicu.

Profesor srpskog jezika i čitateljka Direktno.rs
Marija Starčević

Izvor: direktno.rs

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime