Pismo razrednoj nakon 27 godina

0
2136

Ilustracija_768-1000x500Povodom naprasnog ili redovnog penzionisanja direktorice danilovgradske gimnazije „Petar I Petrović Njegoš“ Slavice Pavićević, zbog njene i odluke nastavničkog vijeća da ne prihvate predlog ministarstva prosvjete i kazne učenike koji su izveli performans 24.marta. ove godine na 17-tu godišnjicu početka agresije na SRJ, Milan Radović, nekadašnji učenik ove prosvjetne ustanove i poznati alpinista iz Crne Gore, uputio je pismo svojoj nekadašnjoj školi, koje redakcija Princip-a prenosi u cjelini:

Poštovani nastavnici i zaposleni, uvažena direktorice Pavićević,

prošlo je tačno 27 godina od kada sam ponosnim korakom, korakom punim nade, poslednji put prošao pored biste Petra I u dvorištu Gimnazije i zakoračio u snove i želje. U ruci papir sa, što je manje važno, pretežno peticama. Volio sam svoj izbor i uživao u njemu. Volio sam i lingvistiku, dijalektologiju, akcentologiju, novinarstvo sa pravopisom, filosofiju, psihologiju, logiku, latinski jezik… A možda najviše dva predmeta: srpsko-hrvatski jezik i književnost i svjetsku književnost. Ne vjerujem da je to bila stvar talenta ili opredeljenja. Biće, ipak, da je u pitanju način na koji nam je nastavnica razvijala ljubav prema lijepoj riječi, stihu, knjizi… A nastavnica, jednostavno, DAMA. Razredni starješina, Slavica Pavićević.

U proteklih 27 godina život je donio i odnio mnogo toga. Stekao sam neka nova znanja, nove diplome. Ali najdraža, za cio život ostaje ona sa imenom Petar I. Gledao sam svijet sa njegovih najviših vrhova, ali na svoj najviši vrh koji se zove slobodan duh, a na koji se konstantno i sa naporom uzdižem, vi ste me uputili.

Pišem vam prvi put u ovih 27 godina. Do sada nije bilo povoda, nije bilo razloga. A mora biti značajan razlog da bi se neko, nakon toliko godina obratio svojim nastavnicima, svojoj školi.

Da Vas podsetimo:  Evo koliko ljudi godišnje odlazi iz Srbije: POLA MILIONA SRBA ŽIVI U NEMAČKOJ!

Pratio sam dešavanja izazvana postupkom učenika naše škole, naše Gimnazije, koji su simbolično, na godišnjicu Nato agresije na našu zemlju pustili sirenu na školskom razglasu i sa sprata pobacali avione od papira. Bila je to veličanstvena poruka, simbolika koju niko drugi nije znao ili nije smio da osmisli. Jezivi zvuk kao podsjećanje i opomena da nasilništvo nad nama tada, a nekim drugima sada, nikada ne smije i ne može postati prihvatljiv model. Avioni od papira kao simbol nemoći i leta u ništavilo… A ko bi drugi, ako ne naša djeca, posjetio i nas i cijeli svijet da bi zaborav bio ravan zločinu. I to djeca koja su rođana u godini u kojoj smo shvatili Njegoševu poruku: “Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom”.

Nije mi cilj da “razmatram” bilo kakve političke ili ideološke konotacije postupka učenika, niti u njemu vidim takav kontekst. Želim samo, kao bivši učenik vaše i moje škole i sadašnji roditelj, da na ovaj način odam počast i podršku, kako djeci tako i vama, nastavničkom vijeću i direktorici Pavićević koji ste odbili da postupite po naređenju nadležnog ministarstva prosvjete koje je tražilo da kaznite djecu zbog papirnih aviona!?

Za koji prekršaj je trebalo kazniti djecu? Kakvu bi poruku time poslali mladim ljudima? Kakva je to “prosvjeta” i kakvo je to prosvjetljenje kojim se ograničava sloboda, duh, misao, djelo, stav? I to ljudima koji su neopterećeni političkim, ideološkim i drugim bolesnim nasleđima našeg društva.

Mladi ljudi su, po prirodi stvari buntovni i imaju pravo na stav i mišljenje. Ako ih mi, stariji, sprečavamo u tome, mi činimo zločin, ne samo prema njima već i prema svojoj, zaboravljenoj mladosti. Imamo li pravo da djecu, iz slobodnih prostora duha, iz leta prema sopstvenim idealima, vučemo u blato svojih mizernih interesa, koje nam nameću kreatori “čipovane” svijesti?

Da Vas podsetimo:  AMERIČKI POLJUBAC?!

Ako smo slobodna i demokratska zemlja, ili makar vjerujemo da jesmo, onda bi svako u njoj trebalo da bude ponosan na omladinu koja je na civilizovan i prilično kreativan način opomenula društvo kome pripada da zaborav opravdava zločin. I to na način koji ne znači mržnju prema bilo kome, i to u gradu u kome je pala prva nevina žrtva… Svako, a najviše onaj koji stoji na čelu sistema koji kreira budućnost ove zemlje kroz obrazovanje i vaspitanje djece. Ali, ponos, taj naš osjećaj istorijski potvrđen, je nešto što smo zaboravili pred talasom globalističkih i “integracionih” procesa. I mi, roditelji koji nemamo hrabrosti da, makar aplauzom, pozdravimo barjak slobode koji nose naša djeca, i oni koji traže kazne da bi, simbolično dokazali kako su spremni da što prije uskoče u krilo “milosrdnog anđela”.

Prolazno je sve. I ministri, i politike, i ideologije. Svaka sila za vremena. Jedino “čast i bruka žive dovijeka”. Nekim ljudima sudbina dodijeli privilegiju ili teret, kako se uzme, da se opredijele u koju će ih knjigu upisati učiteljica života. Vi ste, poštovani nastavnici i draga direktorice Pavićević, izabrali knjigu časti i moj duboki naklon zbog toga. Ova djeca, koju ste vi odbili da kaznite, i zbog toga trpite, će postati profesori, ljekari, advokati, naučnici, moguće i ministri. I uvijek će nositi poštovanje i sjećanje na vaš veličanstven potez koji će im, kroz cijeli život, biti brana bilo kakvoj bahatosti, bilo kakvom ataku na slobodu izražavanja. Zbog toga vaša odluka ima neprolaznu vrijednost koja će biti upisana u knjigu slavnih primjera žrtvovanja za djecu, za budućnost, za vrijednosti koje su iznad svake politike i svakog vremena.

Ponosan sam što sam bio učenik gimnazije Petar I Petrović Njegoš u Danilovgradu. U životu sam, kao i svako drugi, napravio sijaset dobrih i loših izbora, ali na izbor škole u kojoj ću maturirati sam posebno ponosan. Ovaj vaš potez je samo osvježio taj ponos. Ponosan sam i što mi je razredni starješina bila gospođa Pavićević. Jer, ko stane na stranu mladosti i budućnosti, taj će uvijek biti mlad i na pravoj strani. Nezavisno da li je u direktorskoj stolici ili u penziji.

Da Vas podsetimo:  Andrej Klincevič: A SRBIJA JE BELA TAČKA…

Želim vam da i dalje, i uvijek, ostanete na strani slobode, prava na misao i riječ, na strani kreativnosti koju samo mladost može da iznese u visine slobodnog duha. Da i dalje budete oni koji otvaraju put slobodi. A tajna slobode počiva u hrabrosti.
Čestitam vam na hrabrosti.

Milan Radović III-1 1987/88; IV-1 1988/89

princip.me

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime