Pismo sa Kosova

1
1267

kuzminkosovo03„Počeli su da nam bacaju đubre na sred sela. Uz deponiju na ulazu, sada imamo i ovu. ‘Ajde, kažite, ko je kao mi?”

„Ako ste kupac, dogovorićemo se. Ako niste, idite, nemam šta više da pričam.”

Da mu nisam videla osmeh na licu dok je izgovarao navedenu rečenicu ne bih se usudila da pitam: „Šta prodajete”?

„Kuću i imanje.”

Da Milorada ne poznajem godinama i da ne znam da je duhovit, okrenula bih se i otišla, ovako, odlučih da sačekam da izađe na ulicu. Prebiram po glavi kako da počnem razgovor.

Posle dve godine put me je opet odveo u selo Kuzmin u opštini Kosovo Polje. Dok čekam da Milorad dođe, ali i da još neko naiđe da pričamo, primećujem ogromnu gomilu šuta –nešto nalik deponiji – i to u centru sela. Gledam oronule kuće, sablasno prazne ulice, rupe na putu, one nesrećne table sa imenima ulica napisane albanskom abecedom, zbog kojih ne znaš gde ulica počinje a gde se završava, i čujem:

„Počeli su da nam bacaju đubre na sred sela. Uz deponiju na ulazu, sada imamo i ovu. ‘Ajde, kažite, ko je kao mi?”

Pružam ruku da se pozdravim sa mojim domaćinom, ali i nekoliko njegovih komšija, i odgovaram:

„Nije niko”.

„Niko, niko. Valjda su procenili da smo se već navikli na sve dosadašnje đubre, pa su nas častili sa novom gomilom.”

Pitam ih ko baca sav taj šut i smeće, ne samo oko sela već i ispred dvorišta.

NAJBOLjE GODINE PROĐOŠE ČEKAJUĆI OSLOBOĐENjE

„To je pitanje od milion dolara. Da se sedamanest godina to ne pitamo, ko zna što bi nam bilo dosadno. To je zagonetka koja se ne može rešiti.”

„Kako ne može? Jeste li išli do nadležnih službi da pitate, da se pobunite”?

Da Vas podsetimo:  ŠTA SU NEMCI „NAUČILI“ OD VUČIĆA?

„Nismo, ustvari odustali smo onda kada smo shvatili da pripadamo šiptarskoj opštini i da nas je njima predala naša država. Šta nam vredi što vidimo ko otpad dovozi u selo, jer, kada odemo i prijavimo inspekciji, oni kažu da to nije tačno iako mi znamo da jeste. Vidite, ključ za sve naše muke i probleme – sve naše zagonetke – je u rukama Šiptara. Jedino ispravno rešenje je ono koje se njima sviđa. Ako im padne na pamet, mogu i u dvorišta smeće da nam prosipaju. Kako ćemo da ih sprečimo? Njihovo je vreme, mogu da rade šta hoće. Ta naša realnost je tako jednostavna – kad malo bolje razmislimo. “

Pitanje sa početka teksta me sve vreme kopka i pitam Milorada zašto me je pitao da li sam kupac.

kuzminkosovo02„Crni humor, eto zašto. Okupimo se tako i maštamo da može neki Srbin da zaluta i odluči da kupi kuću i imanje ovde, pa da mu odmah prodamo da nas savest manje grize. Istina je da smo počeli da prodajemo kuće i imanja Albancima. Kuće na ulazu u selo su prodate. Sada iz tog pravca kreću prema nama – to vam je prava strategija – i pre ili kasnije svako će prodati i otići. Teško nam je. Ko god misli da su samo pare važne, vara se.”

„Zašto onda prodajete?“

„Ko je 1999. godine imao 30 godina sada ima 47. Najbolje godine je proveo čekajući oslobođenje, neku nadu, a dobio je integraciju u ‘državu Kosovo’. Mi moramo da postanemo ‘Kosovari’ ne da bi opstali – jer nas Šiptari ni takve neće – već da bi samo kroz papire zaokružili tu nakaradnu tvorevinu. Imaju oni svoje instrumente kako će da se obračunaju sa nama i proteraju nas. Zvaničnom Beogradu je samo do otvaranja poglavlja stalo i samo je pitanje dana kada će nam ukinuti ovih 60 odsto od plata koje primamo kao radnici Železnice i EPS. Sve što nas vezuje za državu Srbiju odavno je proglašeno paralelnim. Ako smo mi najbolje godine proveli da bi trgovali nama kao da smo roblje, ako je sada za nas kasno, da bar deci damo neku šansu. Zato prodajemo.”

Da Vas podsetimo:  Protest Srba u Kosovskoj Mitrovici: Ukidanje dinara znači ukidanje života

„Možda se nešto promeni, toliko ste toga izdržali”, kažem im.

RUPE I LEŽEĆI POLICAJCI

„Trpeli bi mi i dalje bez struje, vode, ovako zatvoreni u besparici. Ne bežimo ni od zajedničkog života sa Šiptarima. Svuda ima dobrih i loših ljudi, mi smo sa njima i ranije živeli. Problem je u sistemu koji na perfidan način uništava svaku nadu da se ovde može opstati i biti Srbin. Kao posle Ustava iz 1974. godine. Teror kroz institucije je neizdrživ, a svestan si da nema ko da te zaštiti. Svako od nas živi u strahu da nas koliko sutra mogu uhapsiti i osuditi za nešto, da nam neki izrodi mogu napasti decu, posebno žensku, da nam mogu oduzeti imanje i kroz papire. (To već rade sa onim njivama koje su uzurpirali i obrađuju ih godinama.) Kako ćemo do pravde da dođemo u takvom sistemu, mi, Srbi južno od Ibra?

Primećujem da su strašno nervozni, frustrirani, nisam navikla da ih ovakve viđam. Pokušavam da promenim temu razgovora i pitam ih ima li šta novo u selu.

„Ima, postavili su nam ležeće policajce.”

Od sve muke počeh da se smejem.

„Ni slučajno da niste pitali šta će nam. Uz saobraćajne znakove i ove o dozvoljenoj brzini kretanja, taman se uklapaju.“

„U šta se uklapaju”?

„U kompletnu sliku brige o Srbima. Putem od rupa nemate gde da prođete, ali su novi ležeći policajci po njemu. Table sa pogrešno napisanim imenima ulica na svakom koraku kao da ste u nekoj metropoli, a gotovo niko od nas ne zna sigurno kako mu se ulica zove, jer nam nije jasno šta koja tabla pokazuje. Malo, malo pa neko stane ispred nje i pokušava da razabere u kojoj ulici živi, okreće se oko znaka, Bože oprosti, kao da nije sav svoj. Da ne pominjemo da na kućama još nemamo brojeve. Opština Kosovo Polje je napravila nov put do susednog šiptarskog sela Pomazatin. Nas nisu ni pitali treba li nama nešto da se napravi. Sve smo to mirno prihvatili, jer kome da se žalimo? Šiptarima u opštini? Mi ovde služimo samo da se pare potroše. Eto, možda u papirima mi i imamo asfaltirane ulice i puteve kroz selo. Šta mi znamo šta oni pišu. Ko će ovde da dođe bilo šta da proveri. Kao da smo na kraju sveta”, kažu i odmahuju rukama.

Da Vas podsetimo:  Uhapšena žena koja je pokušala da spreči spaljivanje Kurana u Stokholmu

Pre dve godine tekst o Kuzminu sam počela ovako: „Kuzmin je izolovano srpsko selo u opštini Kosovo Polje, gde u proteklih 15 godina nijedan visoki zvaničnik države Srbije nije bio. Selo ima 113 kuća i nijedna nije prodata. Oni su dobar primer kako živi većina Srba na Kosovu i Metohiji.”

To mi pade u trenutku napamet, te ih upitah gde je nestala naša želja da opstanemo, jer u svakom selu – čak i u Gračanici – prvo su prodate kuće na ulazu u selo, i sada smo svi u nekoj vrsti obruča.

„Na stranicama Briselskog sporazuma koji je potpisan sa separatistima”, kratko rekoše.

„Kako”?

kuzminkosovo03„Lako, kada vidiš na šta su sve naši pregovarači pristali, u glavi složiš sliku na kojoj tebe, tvoje porodice i njihovih potomaka na Kosovu i Metohiji nema”, objasniše mi preostali Srbi iz Kuzmina.

Janja Gaćeša

www.standard.rs

1 KOMENTAR

  1. А Србија окреће главу, чекајући Годоа… Не знам шта су нам то ставили у кафу, али да смо јадни – јадни смо.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime