Pismo sa Kosova ili kako Srbi gube zemlju

0
1217
Foto: printscreen

Centralni deo Kosova i Metohije, odnosno Široko polje, deli magistralni put Priština-Skoplje. Na jednom delu te plodne ravnice, Albanci su izgradili moderan auto-put. Glavna saobraćajna petlja nalazi se u neposrednoj blizini srpskog sela Ugljare, i povezuje tri putna pravca – Niš, Skoplje i Tiranu. Eksproprijacijom obradivog zemljišta u privatnom i državnom vlasništvu, Srbima je, zbog pomenutih puteva, oduzeto više od hiljadu hektara zemlje. (Znači, pored pomenutog puta za Skoplje, sada imamo i auto-put i skoro da su jedan pored drugog.) Uz albansko naselje Marigona, koje je sagrađeno usred polja, i koje se širi neverovatnom brzinom, ta strana Širokog polja potpuno je razbijena – to je jedini pravi naziv. Taj deo centralnog dela Kosova i Metohije više ne pripada samo Srbima.

Sa druge strane pomenutog magistralnog puta – gde je i Gračanica – u toku je kupovina zemlje od strane Albanaca, odnosno plansko razbijanje i tog dela Širokog polja. Svakodnevno se zemljište ograđuje betonskim stubovima i žicom. Nedaleko od Lapljeg Sela, Albanac iz gnjilanskog kraja ogradio je 60 hektara zemlje koja pripada Zemljoradničkoj zadruzi „Ratar“. Dobio ju je od takozvane Kosovske agencije za privatizaciju, koja je prisvojila svu srpsku društvenu imovinu, i sada sa njom raspolaže kako hoće. U tom delu Širokog polja i Srbi prodaju svoje njive, ali su mnogo veće parcele koje na korišćenje Albancima daje pomenuta agencija iz Prištine. Pitanje je dana kada će i na njima, poput onih preko puta magistrale, početi da se grade moderna naselja Albanaca.

Razbijanje srpske sredine

Dva najveća srpska sela u ovom delu Kosova, Gračanica i Laplje Selo, udaljeni su jedno od drugog oko pet kilometara. Pored puta je obradiva zemlja, s tim da se sa jedne strane, među oranicama, nalazi se i Arheološko nalazište rimskog i ranovizantijskog grada Ulpijana. (Decenijama unazad znalo se da su ispod plodnih oranica ostaci pomenutog grada, ali su Albanci pre nekoliko godina rešili da ih otkriju i naprave turističku atrakciju.)  Zato je gradnja u tom delu, između pomenuta dva sela, zabranjena. Poslednjih meseci aktuelna je priča kako u tom delu Albanac iz Uroševca od Srba kupuje svu zemlju koja je do puta.

U razgovoru sa svojim prijateljima, a tema je bila ovo o čemu pišem, saznala sam da Albanci, koji su ogromnim novcem ušli u priču razbijanja srpske sredine i sa ove strane magistralnog puta Priština-Skoplje, svoju kupljenu ili budzašto dobijenu državnu zemlju od takozvane Kosovske agencije za privatizaciju obeležavaju stubovima u različitim bojama. Tako, pričaju ljudi, označavaju kome koji deo teritorije pripada. U ovom slučaju, reč je o sivim i belim  jer sve kupuju, kako sam već pomenula, dva Albanca – jedan iz Gnjilana, drugi iz Uroševca.

Da Vas podsetimo:  Nije sve u muzici

„Albanci kupuju sve između Gračanice i Lapljeg Sela jer će za koju godinu postati većina u opštini Gračanica i onda će se davati dozvole da se tu grade restorani, hoteli i ko zna šta još. Priroda je u tom delu izuzetna. Tu je i Arheološki park i sve kockice se slažu. Imaju ljudi cilj i ka njemu idu. Ko je nama kriv što i dalje lutamo“, mišljenje je mnogih Srba u ovom delu Kosova.

U centralnom delu Kosova i Metohije Srbi obrađuju oko pet hiljada hektara zemlje, ali će se taj broj značajno smanjiti već za nekoliko godina, ako se ovim tempom nastavi otuđivanje obradive zemlje u privatnom i državnom vlasništvu. Samo pet godina je prošlo otkada sam napisala tekst o razbijanju jednog dela Širokog polja, a Albanci su već stigli na drugu stranu, još bliže Gračanici.

Srbi su u centralnom delu Kosova i Metohije 1999. godine uspeli da opstanu jer su sela Preoce, Lepina, Radevo, Batuse, Skulanevo, Suvi Do i Novo Naselje sa jedne strane i Dobrotin, Donja i Gornja Gušterica, Livađe sa druge strane sa Gračanicom bila povezana poljskim, blatnjavim putevima. Sela su tim, kako ih ovde zovu, utrinskim putevima bila povezana tako da čine krug koji preseca pomenuta magistrala. Putevima kroz njive do tog kruga stizali su i Srbi iz opštine Kosovo Polje i tako dolazili do Gračanice. Ako se sećate, 1999. i 2000. godine Albanci su na tim zemljanim putevima često postavljali protivtenkovske mine, a Srbi na njima ginuli. U to vreme, sloboda kretanja nije postojala i asfaltiranim putevima Srbi nisu smeli da se kreću.

Da bi nas zaštitili, odnosno sprečili dalje postavljanje mina i stradanje Srba, pripadnici Kfora su o svom trošku asfaltirali sve te poljske puteve i tako nam omogućili nešto sigurnije kretanje. Pošto svu državnu zemlju – i nešto malo privatne – sa obe strane magistralnog puta Priština-Skoplje već koriste Albanci, bilo je pitanje trenutka kada će početi da se šire. Sada je na udaru sva zemlja oko tih sporednih, nekada blatnjavih i poljskih puteva. Tako je naš krug opstanka potpuno razbijen, odnosno pitanje je trenutka kada Srbi u centralnom delu Kosova i Metohije više neće biti u većini – sada nas je nešto preko 20 hiljada.

Srbi su još pre 20 godina vlastima u Beogradu predlagali da se sva državna zemlja koja je pripadala Zemljoradničkim zadrugama ili Poljoprivrednom kombinatu iz Dobreva – reč je o najplodnijoj zemlji – podeli Srbima u svim nabrojanim selima da je obrađuju. Tako bi imali od čega da žive i sprečilo bi se njeno oduzimanje od strane Albanaca na način na koji to sada rade, ili barem usporilo. Razumevanja nije bilo i posle gotovo izgubljene jedne strane Širokog polja, na dobrom smo putu da izgubimo i ovu drugu, odnosno da izgubimo centralni deo Kosova i Metohije.

Da Vas podsetimo:  „Loših 100 čine Srbiji zlo...“ (2)
Zgrada Opštine Gračanica / Foto: YouTube Screenshot

Ako su karte tako raspoređene i ako Albanac iz Gnjilana ogradi 60 hektara državne zemlje šta može da očekuje Srbin iz Livađa ili Lapljeg Sela, na primer, koji do njega ima pola hektara? (Može to biti bilo koji Albanac iz bilo kog dela pokrajine, jer oni rade po jednom planu koji ima samo jednu tačku, a to je uzeti milom ili silom sve što pripada Srbima.) Pitanje je dana kada će taj Albanac, prepun para, pitati komšiju Srbina za cenu njegove male parcele, jer ima u planu da se širi. Ukoliko Srbin odbije da proda, mora da se spremi za borbu i da pokuša da pravdu istera pred institucijama „države Kosovo“. To je igra u kojoj se do pobede teško dolazi. Sela koja sam nabrojala su srpska, i u njima, u najvećem delu, kuće nisu prodate, naprotiv, one se sređuju i grade se nove. To su sela koja pripadaju jednoj od deset srpskih opština – Opštini Gračanica. Zamislite kako je Srbima u Metohiji, ili u onim rubnim selima koja pripadaju albanskim opštinama.

Bilbord nije problem

Pored svega nabrojanog, uz dobro poznatu istinu da su Srbi na Kosovu i Metohiji prepušteni sami sebi da se snalaze kako znaju i umeju u institucijama „države Kosovo“, kojima su predati Briselskim sporazumom, postoji i ona druga strana o kojoj se retko govori. (Nije mi namera da bilo koga od njih što prodaju branim, naprotiv, samo pokušavam da prikažem širu sliku ove naše muke ovde.)

Ona strana gde su na rukovodećim mestima ljudi čije porodice, u velikom broju slučajeva, odavno ne žive na Kosovu i Metohiji a retko ko od njih ima visoko obrazovanje, dok se fakultetski obrazovani ljudi otpuštaju sa posla, a Kosovo nisu napuštali. Kako se i kome dodeljuju kuće i stanovi. Kako fakultetski obrazovani i mladi ljudi nemaju posla, a posao dobijaju nepoznati ljudi koji dolaze iz ostatka zemlje. Kako poljoprivrednici već dve decenije kukaju za silosima gde bi smeštali letinu sa svojih polja, ali ih niko ne čuje. Ovako su prinuđeni da je prodaju Albancima po ceni koju oni određuju, a dešava se da mnogi novac nikada i ne dobiju. Bolnica još nije počela da se gradi. Sela i ljudi u njima obiđu se samo uoči izbora i to dođe neki pomoćnik pomoćnika. Većinu od ovoga što sam napisala ljudi kažu predstavnicima vlasti – i ništa.

Da Vas podsetimo:  Uoči popisa u Crnoj Gori: Kako se kretao broj Srba kroz decenije

Nismo sebični, možda nije bolje ni u ostatku Srbije, ali tamo su ljudi slobodni. Ovde je mlad i obrazovan čovek rođen i odrastao u neslobodi, strahu, mraku, uz pucanje, bombe, šikaniranje na ulici. U punoj je snazi, a suočen je sa nepravdom od strane svoje države. Ta nepravda traje godinama. Jedni te isti ljudi se vrte ukrug – samo menjaju partije. Mogla bih do sutra da nabrajam nepravdu koju narod trpi i koja nema veze sa Albancima. Pritisak je ogroman i jedva se podnosi. Razočaranje i nezadovoljstvo u narodu je takođe veliko. Kako se ništa ne dešava da se stvari poprave, da zavlada bar neki red, da se kroz neki konkretan primer ljudima stavi do znanja da će biti bolje, pojedinci popuštaju, prodaju deo imanja i sve je više primera da njihova deca odlaze sa Kosova i Metohije.

Postavljeni bilbord na ulazu u Gračanicu na kome na albanskom piše „Sloboda ima ime“ i koji ima amblem takozvane Oslobodilačke vojske Kosova, dobio je svoju minutažu u medijima u ostatku Srbije. To jeste provokacija za svaku osudu, ali oni se mogu videti širom KiM. Meni smetaju i oni postavljen ispred Prizrena i Peći, ne samo ovaj u blizini Gračanice, ako ćemo već o tome. (Bilbordi su postavljeni pošto je četvorici pripadnika takozvane OVK potvrđena optužnica pred Specijalnim sudom u Hagu.) Verujete, nama koji ovde živimo veći je problem ovo što se sa srpskom zemljom dešava nego pomenuti bilbordi.

Zapaljen bilbord OVK na ulazu u Gračanicu / Foto: YouTube Screenshot

Zar Srbi nisu bili deo vlasti u kojoj su bili  Hašim Tači, Kadri Veselji, Ramuš Haradinaj, i njima slični dokazani neprijatelji srpskog naroda? Mi smo se o svom jadu zabavili jer nam je ugrožen opstanak, i zato što put kojim se ide ne vodi u pravcu našeg boljeg života ovde, već naprotiv. Bilbord se lako skloni, provokacije smo navikli da trpimo, ali zemlja koju pominjem gubi se zauvek i taj problem moramo da rešavamo. Ne brani se Srbija na Kosovu i Metohiji protestujući zbog jednog postavljenog bilborda, već čuvanjem svake stope srpske zemlje i boreći se da svaki Srbin ovde ostane.

*Janja Gaćeša je dugogodišnji dopisnik Novog Standarda iz Gračanice

Janja Gaćeša
Izvor: Novi Standard

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime