Pitanje kosovske sfinge

0
1018

Tvrdnja da je Kosovo Srbija jer tako piše u Ustavu nije odgovor na pitanje koje nam je postavljeno

Nije bilo potrebno čekati izjavu Sergeja Lavrova o „majdanskom“ karakteru izbora pred koji Vašington stavlja Srbiju da bismo razumeli ono što je i vrapcima na grani bilo jasno: Hojt Ji je došao u Beograd kako bi među regionalne trofeje, gde odskoro vise Makedonija i Crna Gora, dodao i Srbiju. Budući da se radi o tipu diplomate koji bi se sportskim žargonom mogao nazvati flasterom, odnosno čovekom zadatka, jedini cilj koji on ima pred sobom je da ono što se u zapadnoj političkoj leksici naziva Zapadnim Balkanom bude potpuno očišćeno od svakog traga ruskog uticaja.

Osim logičke pretpostavke o algoritmu američkih regionalnih poteza, na to ukazuje i tok same posete, koja je počela oštrim i nediplomatskim upozorenjem, nastavljena srdačnim susretima sa opozicijom i opozicionim strukturama u samoj vlasti (iako bi ova konstrukcija u normalnim političkim okolnostima zvučala kao oksimoron), i okončana donekle misterioznim sastankom sa glavnim nosiocem srpske političke moći. U centru neslaganja, očekivano, našlo se Kosovo, teritorija koju Amerikanci smatraju osvojenom u ratnom pohodu, zbog čega iz njihove perspektive bilo kakav interes poražene strane ne može biti relevantan u rešavanju kosovske jednačine.

Ali ostavimo poznate američke stavove po strani; Jieva preteća poruka iz Metropola – čak i nakon gotovo ponižavajućeg retoričkog odstupanja nakon što je procenjeno da je ipak prerano za stavljanje Srbije pred svršen čin – i Lavrovljevo upozorenje da američka ucena Srbije liči na predmajdansko uslovljavanje Ukrajine svedoče o približavanju trenutka kada će se srpski i američki interesi naći u takvoj vrsti akutne kolizije da više nikakvo odlaganje frontalnog sukoba neće biti moguće. Stoga se nameće pitanje kako da se državne i društvene institucije i politička scena u Srbiji pripreme za taj dolazeći momenat.

Da Vas podsetimo:  ŠTA SU NEMCI „NAUČILI“ OD VUČIĆA?

DRUŠTVENI KONTEKST
Iako prividno politički monolitna, Srbija je danas zemlja sa podeljenim društvom. Na jednoj strani te podele, čija vertikalna osa prolazi kroz Andrićev venac, nalazi se deo javnosti, intelektualaca i političara koji je aksiomatski usvojio stav o vladarevoj nepogrešivosti i ingenioznosti, pa na tom temelju gradi logiku kojom tumači sva politička i društvena kretanja. Druga strana, pak, svoj politički hleb pronalazi u igranju na kartu frustracije prosečnog srpskog internet revolveraša, pa, jašući na talasu permanentnog društvenog revolta, drži moralističke tirade i obračunava se sa političkim protivnicima. Prepoznajemo ih po tome što im se strategija svodi na monopolizovanje morala i njegovo pretvaranje u političku kategoriju.

Posledica te duboke i dobrim delom spolja podsticane polarizacije je društvo koje se po svakom pitanju cepa na dva dela i šanči u nepomirljive tabore, zbog čega na srpskoj političkoj sceni više ne postoji mogućnost okupljanja na bilo kojoj tački osim tačke odnosa prema vlasti. Da pojednostavimo, stvorena je atmosfera u kojoj je lakše zamisliti zajedničku platformu za Kosovo Boška Obradovića i Saše Jankovića, nego Obradovića i Šešelja. A to može biti jako opasno u kontekstu ozbiljnosti trenutka sa kojim se suočavamo, jer srpsko društvo i politička elita danas, najblaže rečeno, nisu baš najspremniji za sudbinske prelome i presecanja višegeneracijskih čvorova.

ULOGA CRKVE
U takvim okolnostima kao jedini društveno-politički subjekt sa legitimitetom da u kosovskom dijalogu povuče crvenu liniju jeste Srpska pravoslavna crkva. Postoji nekoliko razloga zbog čega je to tako. Pre svega, Kosovo je, pored ostalih aspekata, i duhovno pitanje, a u duhovnim pitanjima Crkva mora imati poslednju reč. Osim toga, Crkva u proteklih nekoliko godina nije krunila kredibilitet i težinu svoje reči svakodnevnim kritikama svih poteza čiji je tok određen strateškim okvirom Briselskog sporazuma. Kada je on potpisan u aprilu 2013. godine, Sinod se oglasio saopštenjem u kojem je naveo da se radi o „prećutnom, ali ipak faktičkom priznavanju postojanja sistema državne vlasti na Kosovu i Metohiji nezavisnog od postojećeg državnog ustrojstva Srbije“, da bi u oktobru 2017. portparol SPC episkop bački Irinej izjavio da je Briselski sporazum, „iako ponižavajući, ipak kakav-takav okvir i ništa drugo do kompromis“, dodajući da je to maksimum kompromisa na koji bi Srbija trebalo da pristane. Da li ovo znači da je Crkva tekst Briselskog sporazuma oivičila crvenom linijom? Ne, ali znači da počinje da utvrđuje pozicije u najavljenom „unutrašnjem dijalogu“ i da će nekakvih crvenih linija u svakom slučaju biti, što automatski isključuje neprihvatljivi scenario po kojem Srbija prećutno pristaje da Kosovo dobije stolicu u UN.

Da Vas podsetimo:  MRAČNE IGRE OKO KOSOVA

Na ovu svojevrsnu promenu tona o Briselskom sporazumu verovatno je delimično uticala i svest o pretnjama i pritiscima sa kojima se u ovom trenutku suočavaju Srbija i srpski narod na Kosovu i Metohiji, ali je glavni utisak da je Crkva, kao najvažnija nacionalna institucija sa osmovekovnim kontinuitetom postojanja, odbila da se prikloni fatalističkom pristupu jednog dela nacionalne javnosti koji već godinama svaki novi ustupak proglašava (vele)izdajom. Svesna da je nemoguće izdati dva puta, a da nije nemoguće da se jednoga dana zaista suočimo sa ogoljenom izdajom nacionalnih interesa na Kosmetu, koja će zahtevati oštro podizanje glasa, SPC je mudro odlučila da se postavi drugačije i da političkom rukovodstvu ostavi prostor za odstupanje.

KAKO DALjE?
Otvaranjem unutrašnjeg dijaloga, ma kakva namera iza toga stajala, Vučić je vrući kosovski krompir prebacio u ruke srpskog društva, njegovih institucija i političkih reprenzenata. To znači da svakodnevno potenciranje neusklađenosti slova srpskog Ustava i realnog stanja na Kosmetu i žonglersko prebacivanje odgovornosti sa jedne na drugu stranu jednostavno nisu rešenje, jer se traži odgovor na pitanje „kako dalje?“. A najdalje što su u odgovoru dobacili zagovornici suverenističke linije je teza da nije nužno da se bilo šta lomi preko kolena i da za harmonizaciju Ustava i kosovske realnosti treba sačekati bolja vremena. Ali upravo u tome je kvakva – Lavrov i Ji nam poručuju da nismo samo mi svesni da vreme radi za nas i da se upravo zbog toga suočavamo sa zahtevom da odlučimo odmah, jer Amerikanci i Albanci kreću da menjaju status quo sa ili bez naše saglasnosti. Dakle, od nas se traži aktivna pozicija.

Elem, mazohističko uljuljkivanje u sopstvenoj propasti i ping-pong prebacivanje odgovornosti za realni gubitak suvereniteta na Kosmetu nisu način da se taj suverenitet povrati, još manje mogu predstavljati klicu neke koherentne i dugoročne strategije. Tvrdnja da je Kosovo Srbija jer tako piše u Ustavu nije odgovor na pitanje koje nam je postavljeno. Jer implicitno pitanje sadržano u Vučićevom pozivu na dijalog nije „da li podržavate stav da je Kosovo deo Srbije?“, nego „da li ste kao narod spremni da svoj stav branite životima?“ Albanci jesu.

Da Vas podsetimo:  Žmigavac levo, Srpska lista desno

Zato je jedini ozbiljan i državotvoran odgovor što je moguće šire društveno svrstavanje iza crvene linije koju će u dijalogu sa predstavnicima vlasti povući Crkva. I njena odbrana po svaku cenu. Sve osim toga je politikanstvo i gubljenje u jalovim legalističkim fantazmagorijama, koje može dovesti do toga da na sudbinsko pitanje koje je pred nas stavljeno u ime celog naroda odgovori Duško Kovačević.

Aleksandar Vujović

standard.rs

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime