„Jessamine ja, gospodini moji, četrdeset gradi budala. Već sam ja vami zato čudnovat, što u meni ima milijun srca i milijun jezika. Jer sam ja danas pred ovim sudom plak’o ispred milijuna duša, koje su se od silnog dobra i miline umrtvile, pa jedva dišu.“ (Petar Kočić, Jazavac pred sudom)
Srbija je ushićena. Pošto je historijski dokazano da ne zna brinuti o sebi, da je u mnogo čemu naivna i nesložna, da ne može jasno razaznati tko su joj prijatelji, a tko neprijatelji, i sve u tom stilu, sadašnji premijer je odlučio da je stavi pod zaštitu, ni manje ni više nego NATO, najhumanitarnije organizacije u Mliječnoj stazi, uključujući i odgovarajuće svemirske crne rupe.
I tako je Srbija, zahvaljujući mudrosti i brizi Velikog Vođe, postala, nakon BiH, drugi protektorat u regionu. Od sada ona može mirno spavati jer se nema više čega plašiti. NATO je, rekli smo tu, da je štiti od svega, pa i od nje same. A kada se NATO prihvati toga, on to radi krajnje efikasno, do zadnje kapi krvi onih koje osigurava.
Zaštitnička humanizacija NATO bombama
NATO je 1999. prvi put spasavao Srbiju od samodestrukcije. Pošto ona nikako nije htjela da se riješi onog odvratnog balkanskog kasapina i diktatora Miloševića, NATO ju je prosvijetlio humanitarnim bombama, objašnjavajući joj, vrlo praktično, što su zapadna ljudska prava. Istovremeno je bacao letke na kojima je pisalo: „Mi te, srpski narode, volimo. Mi jedino ratujemo protiv Miloševića koji je već pobio 400 000 Albanaca na Kosovu, a priprema se da ubije još milijun.“ I tako je ratovao od jutra do sutra, puna dva i pol mjeseca. Cilj je bio „vratiti Srbiju u 1389”, što je dobrim dijelom i ostvareno!
Tokom 78 dana bombardiranja, u 30.000 zračnih naleta, ispaljeno je 50.000 razornih projektila. Teško je uništena infrastruktura, privreda, škole, zdravstveni centri, spomenici kulture, medijske kuće. Ondašnje vlasti u Beogradu su, krajnje nedostojanstveno to primile, štetu su procijenile na oko 100 milijardi dolara, kao da je NATO htio da se to desi. Zvaničnicima NATO-a, posebno Amerikancima i Englezima koji su lansirali preko 92 posto eksplozivnih naprava, srce se cijepalo pri svakoj bačenoj bombi. Lišavali su se pritom, nesebično i nemilice, vlastitog, skupog oružja! Zašto i za koga, te da li je vrijedilo truda, upitale su se mnoge dobronamjerne osobe, dodajući, velikodušno, kako su Srbi, divljaci u tranziciji, ipak neke stvari ukapirali.
I tako je Srbija bila načisto (pr)osvijetljena, pogotovo preko noći kada su humanitarni projektili ostavljali dugačke svijetle tragove. Domaći NVO-Soroševci su o tome snimili više kaseta koje su se prikazivale u svijetu pod nazivom: „NATO vatromet, izazivajući narodno veselje, svakodnevno osvjetljava Srbiju i čini joj život mnogo ljepšim“. A Srbi su, začudo, plakali i tugovali.
Doduše, kod svakog ovakvog humanitarnog zahvata, nužno postoje i zanemarljive kolateralne štete. Ali obim tih šteta nije bio naročit. Oko tri hiljade ubijenih civila i desetak hiljada ranjenih, najčešće teško, od kojih su mnogi brzo uzemljeni i tako su, srećom, Srbiji ušteđene poprilične pare iz fonda zdravstvenog osiguranja. Međutim, čak i da jesu neke stvari bile nezgodne, što je to prema 4000 000 Albanaca koje je Milošević, najvećim dijelom lično pobio?
Ipak, kada se radi o tupoglavim Srbima, vječitim nezahvalnicima,i kolaterala je, tvrde oni, bolna. Pod bombama „Milosrdnog anđela”, kako je NATO ingeniozno i bez imalo cinizma nazvao svoju akciju, ugašen je život devetomjesečne Bojane Tošović i njenog tate Božine iz Merdara. U Novom Pazaru stradali su, zajedno, Marko Simić i njegov tata Vladan.
U Batajnici ubijena je trogodišnja Milica Rakić. U Vladičinom Hanu bomba je pogodila zagrljene maturante gimnazije, Milana Ignjatovića i Gordanu Nikolić. Na Varvarinskom mostu bomba je pogodila Sanju Milenković (15), devojčicu kojoj su profesori predviđali briljantnu karijeru matematičara.
Pod ruševinama porodične kuće u Ralji kod Sopota završio se život malih Pavlovića, Stefana i Dajane. Pod naletom bombi u istom času stradao je i njihov tata Vladimir. U Murinu, u Crnoj Gori, dugo su otkopavali tijela devojčica iz Prištine, koje su kod rodbine potražili spas – Julijane Brudar i Olivere Maksimović, sa kojima je stradao i njihov drug Miroslav Knežević.
U pamćenju nezahvalnih Srba su još prizori slomljenih novosadskih mostova i sprženog voza u Grdeličkoj klisuri, uništenje valjevskog ‘Krušika’, Čačanske ‘Slobode’ i niške pijace, na kojoj je, u sedmom mjesecu trudnoće, ubijena Ljiljana Spasić, studentica završne godine medicine.
Svi su ti, i mnogi drugi izdvojeni primjeri, rezultat odvratne srpske patetike i neumjesne propagande kojom su se nastojali obezvrijediti NATO udari izvedeni humanitarnim, običnim bombama, pametnim bombama, kasetnim bombama, i bombama sa osiromašenim uranijumom.
NATO gospodari privredno unapređuju Kosovo
I tako je NATO, kao prvo, dajući lekciju Srbima iz humanizma, spasao kosovske Albance od istrebljenja. Ali je nakon toga slijedio mnogo teži zadatak. Naime, poznato je da su Srbi velike raspikuće. Pljačkaškim privatizacijama su uništili velike privredne sisteme i banke, a svake godine isplaćuju stranim povjeriocima 75% svog BDP-a. NATO gazde, SAD, skupa sa Engleskom i Njemačkom, odlučili su, da na primjeru Kosova tome stanu u kraj. „Od sada ćete vidjeti kako se privređuje“, poručili su srpskim vlastima. S tom namjerom, stvarajući eksperimentalni poligon, odvojili su Kosmet od ostatka Srbije, što su srpski tupoglavci shvatili kao okupaciju.
Kao prvo, zapadni humanisti su procijenili da kosovske rezerve uglja, prirodnog gasa i metala vrijede ukupno petsto milijardi dolara. Tu procjenu, nešto kasnije, potvrdila je CIA u jednom od svojih izvještaja, u kojem je navedeno da, prema međunarodnim standardima, Kosovo vrijedi dva puta više od Srbije, odnosno da ta južna pokrajina vrijedi petsto milijardi dolara, dok Srbija sa Vojvodinom, bez Kosova, vrijedi tek oko dvjesto milijardi.
Danas, svu ovu imovinu u Prištini smatraju vlasništvom samoproklamirane države Kosovo i žele da prodajom napune praznu kasu, ali i da „vrate dug“ Medlin Olbrajt, Vesliju Klarku, Kristoferu Delu, Vilijamu Vokeru i drugima koji su Srbiju, s najboljim namjerama, gađali uranijumskim bombama, a sada se pojavljuju kao vlasnici ili predstavnici velikih kompanija koje žele da kupe najveće energetske objekte u pokrajini.
Kosovo je time i ekonomski postala nezavisna država, teritorija na kojoj se sve što donosi profit ide strancima, posebno bivšoj šefici diplomacije SAD Madlen Olbrajt, penzioniranom američkom generalu i nekadašnjem komandantu NATO-a Vesliju Klarku, bivšem britanskom premijeru Toniju Bleru i njihovom preprodavaču organa ubijenih zlih Srba, Hašimu Tačiju.
I drugi pokušavaju da se uključe u humanu eksploataciju prirodnih i privrednih resursa Kosova, prije svih Džavid Pecoli, Ramuš Haradinaj, Ekrem Luka i bivši zamjenik šefa UNMIK-a Amerikanac Džon Kovi. Ali Olbrajtova, Klark i Tači uživaju podršku američke administracije, tako da se na Kosovu ništa značajnije ne može dogoditi bez njihovog znanja i suglasnosti.
Marketinška kuća bivšeg britanskog premijera Tonija Blera, kojom rukovodi Alister Kembel, zadužena je za promociju Kosova u zapadnim političkim i poslovnim krugovima. Istovremeno, ovaj Britanac, koji je Srbima ostao u sjećanju po pretjeranoj ljubavi s kojom je pravdao i podstrekivao bombardiranje srpskih gradova i sela, danas kontrolira većinu osiguravajućih kompanija na Kosovu.
Sve u svemu, od 1999. godine, kada je po odluci Vašingtona NATO bombama počeo oplemenjivati Srbiju i okupirao njenu južnu teritoriju, bivši američki zvaničnici su od poslova na Kosovu i Metohiji zaradili više od 30 milijardi evra!
Napomenimo i da glavnokomandirajući NATO u vrijeme zaštitničke agresije na SR Jugoslaviju/Srbiju, Vesli Klark, nekrunisani je kralj energetike na Kosovu. Preko svoje firme „Enviditi“, čije je sjedište u Kanadi, Klark kontrolira elektroenergetski sistem u južnoj srpskoj pokrajini, čiju najveću vrijednost predstavljaju ogromne rudne rezerve.
Nove kolateralne žrtve NATO-humanizma
Sve u svemu, Srbija se osjeća vrlo ponosnom. Ona je prva zemlja unutar novog svjetskog, američkog poretka koju je NATO humanizirao. Zatim, ona je prva zemlja gdje je NATO proizveo hiljade kolateralnih žrtava. Sve druge zemlje, posebno one koje su, unutar „arapskog proljeća“ doživjele humanu sudbinu Srbije, blijeda su kopija onoga što se Srbiji dešavalo.
Ali ni dan-danas, iako su se Srbi opametili i pristali da NATO bude njihova daljnja i jedina sudbina, kolaterala ih stiže posvuda po svijetu. Tako su u najnovijem napadu SAD na zle Libijce stradali kidnapirani službenici ambasade u Tripoliju Slađana Stanović i Jovica Stepić. A ambasada SAD je odmah, kao i za druge kolateralne žrtve njihove humanitarne intervencije u Srbiji prije 16 godina, izrazila je duboko saučešće porodicama dvoje otetih srpskih državljana podleglih pod njihovim bombama.
I inače, hvale je vrijedno SAD izvinjavanje Srbima kad god neka osoba u Srbiji umre od posljedica radijacije njihovih humanitarnih napada bombama od osiromašenog uranijuma.
Ova priča o humanizaciji Srbije bombama i njenim NATO zaštitnicima je toliko ljudski dirljiva da se alter ego Premijera, don Kihota, borca protiv ruskih vjetrenjača, srpski Sančo, koji također krstari slobodnim svijetom, SS-om, odvažio na slijedeću izjavu: „NATO je vojna organizacija koja se nalazi u čitavom našem okruženju, kao i na Kosovu, i svako odbijanje saradnje s njim bilo bi ne samo glupo, nego bi i suštinski, predstavljalo pravu izdaju nacionalnih interesa.“
Eto Srbijo kakve predvodnike imaš koji čak nisu ni fizički slijepi kao kod Domanovića. I zato plači voljena zemljo. Plači od sreće što te je Bog obdario takvom sudbinom da budeš bombardirana, satanizirana, komadana, da tvoji žitelji, mučki ubijeni, služe kao donatori organa građanima humanog Zapada. Plači, jer tvoje suze radosnice izazivaju silne osmjehe sreće na licima gospodara novog, SS-ovskog, svjetskog poretka.
Emil Vlajki
NSPM
