Evidentna su nastojanja Sjedinjenih Država da umanje ulogu i uspjehe Rusije u Siriji. Primjetna je i bojazan da bi Moskva mogla naoružati Kurde, čime bi u pregovorima o postkonfliktnoj Siriji dobila značajnog saveznika. Malo je vjerovatno da se autokratski režimi u Dohi i Rijadu, i sve više autokratski, režim u Ankari, mogu zalagati za demokratiju u Siriji, naročito kada se ima u vidu ogroman broj stranih boraca koje navedene zemlje opremaju i finansiraju. Turska, Katar i Saudijska Arabija podržavaju grupacije iz tzv. umjerene opozicije sa sjedištem u pokrajini Idlib, koje su radi uspostavljanja šerijatske države počinile velika etnička čišćenja, ubijajući hiljade hrišćana i drugih manjina. Vladine snage skoro svakodnevno pronalaze masovne granice sa tijelima pogubljenih vojnika, žena i djece.
Pa opet, svjetski mediji ponovo će optužiti Asada za terorističke akcije i okriviti Rusiju za sve veći priliv izbjeglica iz ratnih područja. Medijska kampanja bi trebalo da bude dovoljan razlog da se pred UN postavi zahtjev o potrebi uvođenja sigurne zone u Siriji, odnosno zone zabranjenog leta. Ta zona bi podrazumijevala širi pojas od onog uz Tursku granicu, obuhvatajući gradove Alepo i Raku, kao i veći dio toka Eufrata, što se, opet, podudara sa trasom planiranog cjevovoda iz Katara. Šta još možemo očekivati? Na američki poticaj tzv. umjerena opozicija vjerovatno će opstruisati svaki sporazum, kako bi na kraju postavila zahtjev za zonom zabranjenog leta, jer bi tako, navodno, Sirija bila zaštićena od terorizma, a u Tursku, Liban i Jordan, ne bi se slivale kolone izbjeglica kao posljedica akcija ruske avijacije.
U svjetlu napetih odnosa sa Rusijom treba posmatzrati i najavu „ratnih igara“ u Ukrajini, što će s obzirom na prisustvo ratnika džihada na strani Kijeva, biti podrška islamistima, ne samo na Bliskom istoku već i na Zakavkazju. Ono što je sigurno jeste nastavak demonizacije ruskog predsjednika Putina, koji će biti prikazivan kao nepredvidiv i opasan. To je samo dio arsenala hibridnog rata koji se vodi protiv Rusije. Recepti su jednostavni, ali ako se primjenjuju u dužem vremenskom periodu mogu biti razarajući. Osnovni ciljevi hibridnog rata su da se Rusija, kritikovana sa više strana, po svim mogućim pitanjima i od što više osoba, drži u defanzivnom i podređenom položaju. Naravno, mediji u tome imaju nezaobilaznu ulogu, a svim operacijama se rukovodi iz jednog centra. Te kritike su naizgled nasumične, nekonstruktivne, već rečene, dosadno se ponavljaju. Međutim, one se plasiraju u pažljivo odabranom trenutku, uglavnom prije ili nakon političkog susreta ili konferencije, koje ruski lider ostvari u svijetu ili kod kuće. Rusija hibridnom ratu može da parira, a na stolu je bezbroj materijala koji svjedoče o pogrešnim potezima Vašingtona ili Pentagona. Recimo, američki predsjednik Obama je nedavno izjavio da je intervencija u Libiji bila velika greška. Ali, ta izjava nije pokajnička, već ciljano plasirana da Libiju svjetska javnost doživi kao fijasko, a da se zaboravi da je upravo kampanja u Libiji bila varnica koja je zapalila region i za posljedicu imala četiri miliona žrtava. Znači, ta greška se nije zadržala u Libiji.
Teza da je Putin za napad na Islamsku državu pitao Obamu za odobrenje, pa se čak na tu temu i sastao s njim, plasira se s namjerom da se stvori utisak da SAD imaju ekskluzivno pravo da sa svojim koalicionim partnerima izvrše političku tranziciju Sirije. To znači da Asad ipak mora da ode, iako je dogovoreno da na vlasti ostaje sve dok narod Sirije ne odluči drugačije. A u slučaju Asadovog odlaska, uslijedilo bi jačanje sankcija Rusiji, što bi bilo u funkciji obezvrjeđivanja njene važnosti i uloge u borbi protiv terorizma, te stvaranje utiska da je Rusija svojom intervencijom samo zakomplikovala situaciju i izazvala egzodus izbjeglica. To bi ujedno bilo u duhu Obamine izjave da je pristao da Moskva interveniše, ali je i ukazao da će doživjeti neuspjeh. Prema Obami, za ukidanje sankcija, Rusija treba da se odrekne Krima, što je ujedno i poruka koje treba da se drži EU. Međutim, kada bi Rusija, hipotetički, i vratila Krim, sankcije bi ostale.
Što se tiče EU, njeni čelnici, naročito predstavnici Njemačke, smatraju da je EU model propao, skupa sa svojom ekonomijom i politikama. Užasnulo ih je glasanje Holandije protiv Ukrajine kao i mogući odlazak Britanije iz EU. Ako bi Britanci i napustili EU, američki uticaj na EU ne bi oslabio, jer SAD imaju „keca u rukavu“, a to je Turska preko koje od EU mogu raditi šta žele, a ostrvska zemlja će ostati van svih nedaća EU.
Ako bi Asad bio uklonjen, Turska, Saudijska Arabija i Katar bi neometano nastavili da realizuju svoje planove za Balkan i dalje prema EU. Ukidanje viza Turskoj planove bi olakšalo i ubrzalo. Balkan i EU bili bi premreženi terorističkim mrežama. Balkan već vri i dovoljno je pustiti džihadiste Islamske države ili UČK pa da eksplodira. Problemi se ipak mogu riješiti. Dovoljno je da SAD utiču na Tursku i Saudijsku Arabiju da prestanu naoružavati teroriste i prepuste narodu Sirije da sam odluči o svojoj sudbini. Ali, to nije plan. Plan je haos.
Predrag Ćeranić
