Platforma

0
381
Janko Jelić, književnik / Foto: printscreen (in4s.net)

Postoje stvari u našim životima koje su neizbježne, kroz koje moramo proći. I nijesu to samo smrt i porez, kako vele Amerikanci. Ima još bitnih stvari koje nam sleduju i kojima mi sledujemo, bez kojih mi ne bi bili mi, bez kojih naš život ne bi imao smisla i ne bi mogao da teče. I upravo se na tim stvarima može jasno vidjeti razlika između bitnog i manje bitnog, između suštine i forme. I na toj razlici se mimoilaze glupost i pamet jer je pamet upravo određena sposobnošću da se iz mnoštva događanja izdvoje ona bez kojih život ne bi mogao, ona koja su neminovna. Tako, recimo, kad bi predsjednik Crne Gore bio pametan čovjek on bi mogao da zaključi da je ono što se danas desilo i dešava u Crnoj Gori bilo neminovno i da je bilo pitanje trenutka kad će se njegova silodrtna politika pretvoriti u još silodrtnije kočoperenje i svađanje sa realnošću. Kad bi bio još pametniji nego što ga možemo zamisliti on bi već danas batalio tu svoju svađu i priklonio se upravo sopstvenom narodu, makar i prividno. A kad bi bio genije on to povlačenje i odricanje od sopstvenog nepočinstva ne bi shvatio kao slabost i nemoć već kao upravo snagu i hrabrost da prevaziđe sopstvene slabosti i da odista bude ono za šta se izdaje, a to je predsjednik države. Tada bi shvatio da kategorija pameti je neraskidivo povezana sa kategorijama hrabrosti i ljubavi, i da se često to troje ni po čemu i ne razlikuje. Međutim, predsjedniku je, sve su prilike, kategorija pameti ostala daleka i nedostupna i on će do kraja svoje vladavine ostati onaj vladar koji šiba po vodi koja neće da prestane da teče i da presahne ne bi li on prešao na drugu obalu. Ipak, neki nezvanični krugovi govore da ovaj čovjek koji danas zvanično vlada Crnom Gorom ne tako davno i nije bio takav, odnosno da je bar povremeno bio u dosluhu sa pameću, makar i onom plitkom. Kažu da je i pored svoje nabusite i pomalo violetne prirode uspijevao da se savlada i da posluša pokoji savjet sa strane i odozdo, kažu da je umio da izbalansira, da sačeka, da izmanipuliše i sebe i svoje najodanije i da na taj način more svojih slabosti bar na kratko pretvori u sopstvenu prednost. Ne možemo tačno znati kad se desio taj definitivni raskid između njega i pameti jer se u potonje vrijeme odista rijetko sretamo, ali možemo djelimično zaključiti zbog čega se i na koji način desio taj sunovrat njegovog uma koji prijeti da dobije i svoj klinički epilog i to ne samo kod predsjednika lično, već i kod cijele jedne klase koja se oko njega okupila. A ta klasa, ili kasta, nije baš tako uzak krug ljudi, kako se pogrešno misli. Nabralo se oko predsjednika i uz predsjednika poširoko i birano društvo samozvanaca, štetočina, svaštočinja i leziljebovića raznih struka i profila. Načičkali su se i nakačili na njegove jasle istomišljenici, klimoglavci, poslanici, odbornici, kandidati, ideolozi, naučnici, umjetnici, biznismeni, novinari, političari, čak i oni koji se zvanično sa predsjednikom sukobljavaju. E, upravo ta brojna i šarolika družina, koja u ozbiljnom svijetu ne bi bila ni marginine margine margina, a kod nas je elita, jedna je od glavnih prepreka da se predsjednik čak i sjeti da je bar nekad u životu bio pametan. U tim ljudima je ključ predsjednikove i svekolike gluposti koja danas vlada zvaničnom Crnom Gorom. Suština njihove uloge je bila da glume elitu, a ne da budu elita i ispred svakog njihovog zvanja i titule se komotno uvijek mogao dodati prefiks pseudo, kvazi ili nadri. Ipak, na tu suštinu su prvo ti pseudoelitni krugovi zaboravili, a onda je zaboravio i predsjednik, na kraju smo i mi to smetnuli s uma. Jednostavno, predugo je trajalo to elitiziranje bašibozuka i u tom dugom trajanju državni vrhovi su lišeni svega plodnog i stvaralačkog, a sama država je u potpunosti zajalovljena težeći da društveni život smjesti isključivo u rijalitije, na fejsbuke i instagrame i tako sopstveni sterilitet prenese i na najobičnije ljude, na narod, čak i na najelementarniju logiku prostoga čovjeka. U međuvremenu je predsjednik sve češće putovao za Majamije, a ni njegova pseudoelita nije se dosađivala samo po Podgoricama i Kolašinima (da se i ja poslužim dosad nečuvenim primjerom mijenjanja vlastitih imena u množini, što je sam predsjednik uradio prije neki dan pominjući ime jednog od naših arhijereja). Dok se prije nekoliko godina brčkao na Svetom Stefanu vrlo vjerovatno je i u podne i u ponoća znao imena i prezimena svih predsjednika opštinskih odbora DPS-a, kao i imena svih DPS-ovih gradonačelnika i značajnijih lokalnih aktivista. Otkako se otisnuo u Kalifornije zaboravio je i koga je ostavio na mjestu premijera, a tek kroz maglu se sjetio glavnih policajaca i ministra vojnog. Pojma nije imao koga su mu izabrali za šerifa u Šavniku, niti ko će ga dočekati u Beranama. Sjetio se Miraša, ali ko li sad bi ova starija dama iz Tivta koja mu razgoni članove partije kao soko tica golubove… I po čemu li su čuveni i zaslužni sad svi ovi književnici i reditelji što ga brane i nagovaraju da potamani sopstveni narod koji ga je do juče obilato darivao glasovima… Koji li je ono poslanik što ne zna da arapska riječ džamahirija u bukvalnom prevodu znači republika, i kako li mu se ono zvaše partija… Pa onda još i ovaj ministar što dijeli državne blagoslove, što kažu da je bio vaterpolista, ko li on bijaše, vaterpolista… Koji li ono bijahu novinari, pokušao je da se prisjeti predsjednik puckajući nervozno prstima i odnekud se obreo u emisiji kod „doajena“ crnogorske publicistike, a koja se, na opšte iznenađenje, ne preziva Šuković. Da budem iskren, i ja sam, kao i predsjednik, bio potpuno zaboravio na gospođu Nikčević. Zbilja da čovjek poludi i da izgubi vezu s mozgom. No, nije u pitanju samo mozak, u pitanju je realnost, u pitanju je narod, živi život iz koga se predsjednik zajedno sa svojom elitom iselio. U pitanju je to da je vladalac izgubio svoje ljude na terenu, preselili su se na više spratove, bliže njemu, jer i oni bi malo do Dubajia i Kalifornije. Izgubio je one koji su kupovali glas za 20 evra uz priču o vječnom Montenegru i sve su prilike da nema vremena za novu regrutaciju takvih. Sada se priča o nekoj drugoj vječnosti. Ne mjeri se baš sve novcem, bar ne onim sitnim. Opet se pominju obraz, čast, moral, princip, ideja, mišljenje, stav, sloboda. Neko je mislio da su se te kategorije iselile iz Crne Gore zauvijek. Izgleda da se vraćaju kroz neku novu i neplaniranu generaciju, remete poredak i preznojavaju mnoge, ne samo predsjednika.

Da Vas podsetimo:  Neprimetni

Sve u svemu, kroz duge godine vladanja predsjednik se uzdigao na vrlo klimavu platformu izgrađenu od lažnih autoriteta, lažnih zvanja i diploma, lažnih naučnika, lažnih umjetnika, lažnih sportskih uspjeha, lažnih rodoljubaca, lažnih istorija, lažnih ljudi. Ta platforma prepuna laži se neminovno odvojila od mjesta izgradnje i sad lebdi nesigurna na koju će je stranu neki globalni vjetar zaljuljati i gdje će tresnuti da od nje ne ostane ni sjećanje. Ljudi na njoj nikako ne liče na vlastodršce i kabadahije, oni liče na usamljenike i očajnike kojima je potrebna njega, pažnja i pomoć. Meni lično ih je žao, naročito predsjednika. Mislim da bi valjalo da i neko stručan i dobronamjeran počne da pravi platformu i plan kako da se ovim ljudima pomogne kad prođe ova njihova nesrećna vlast koja je za njih očito bila više stradanje nego vladanje.

A poruka ispod platforme glasi: Ne damo svetiňe!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime