U špicu sezone – budući da je plaža divlja – zapljusnu je Crnogorci. Ladno zabace udice, da im bude i ugodno i korisno. Niko drugi to ne čini, jer je opasno: ne idu kupači i udice zajedno
Film „Plaža“ (The Beach) sa Leonardom Dikapriom u glavnoj ulozi, kandidovao je najljepšu plažu na svijetu, na njenu obalu postavio dramski sukob, ubacio ljubav i smrt bez Boga, i na kraju iz tragedije izašao na način da nismo mnogo toga naučili. Magija ovog filma leži ipak u težnji savremenog zapadnog čovjeka da živi doslovno na plaži koju turizam nije razdjevičio.
I sada… Pođemo li od klete premise da u političkom smislu oficijelni Beograd od 2006. godine (kada se Srbija silom crnogorske drskosti osamostalila) ipak nema jedinu plažu koja se računa, a to je morska – razvijamo dalje ovaj verbalni ogled.
Bokokotorsko primorje, a to je dvije trećine crnogorskog, krcato je. Kupati se u sasvim napučenom moru, i tražiti na obali peškir ili plastičnu ležaljku u moru istih plastičnih ležaljki, nije odmor dostojan čovjeka.
Zašto ljudi poslovično željni mora pristaju da se dave u gužvi ja ne razumijem, ali znam da me turizam kao starosjedioca potiskuje i protjeruje: uporno želi da mi naplati mjesto gdje su unazad 10 koljena svi moji preci proplivali. Onemogućava mi slobodan pristup slanoj vodi.
Uz amin lokalnih vlasti, Republika je privatizovala skoro cijelu obalu.
Plažni ideal od trenutka kada čovjek mlad propliva, pa odjene kupaće gaće, do trenutka kada upozna ženu, jeste da u moru bude go. Tako izgleda kupališna sloboda. No to je i utopija nalik onoj iz filma „Plava laguna“ (The Blue Lagoon). Danas je nemoguće da se kupač konektuje s prirodom a da ga neko ne poprska, da mu pred nosom ne prođe turistički brod koji turiste odvozi do ostrva, do gradova i plavih špilja, da oko sebe na metar ili pola metra ne vidi turiste obremenjene plastičnom tonom plažnih rekvizita.
Skoro 30 godina kupam se, zato, na divljoj plaži kod uzgajališta školjki u Kamenarima, na kilometar i po od trajektnog prelaza Kamenari – Lepetane.
Kao student sam tu vadio satima iz pijeska ukusne školjke vongole. Pošto bi ih prodao, išao sam s djevojkom, danas suprugom, u provod. Od prije 11 godina na istom mjestu postoji uzgajalište mušalja i kamenica, kuriozitetna litoralna zona na kojoj se, nakon 35 godina pojavila do tog trenutka izumrla najveća mediteranska školjka palastura.
Obavezno prvo porazgovaram sa prijateljima uzgajivačima koji cijelu maritimnu farmu obdržavaju na solarni pogon.
Potom dugo plivam, s pogledom na najveći bokokotorski zaliv, Tivatski. Ispred nas, na nekoliko stotina metara prolaze turističke planine – brodovi kruzeri, megajahte, jahte, jedrilice, ribarske barke. Pod vodom se čuje zvuk svakog plovila ponaosob. Plaža je prirodna i na njoj mogu da se nađu, kao u doba mladosti, ljušture raznih vrsta morskih pužića.
Oko uzgajališta sve vrvi od života. To stoga što uzgajivači malo-malo pa o kamenu pontu mlate pergolare da bi ih očistili od mlađi, čime lome sićušne mušlje, koje su pak hrana sitnim labrama i ostalim priobalnim ribama.
Divota je kroz masku posmatrati suživot marikulture i obalnih riba. Kao u filmovima Žaka Kustoa, svakog dana plivam iznad jata sićušnih i preukusnih sarduna. Lako ih je izloviti, mrežom sitnog oka, ali to niko iz uzgajališta ne radi. Sarduni se na primorskoj pjaci mogu kupiti po cijeni od svega tri evra za kilo. To je, s obzirom na ukus – pre-je-fti-no!
Osmislio sam nov sport: tijelom uletim u jato 7-10 cm dugih ribica, u jato „teško“ 5 kilograma, prepolovim ga na pola, onda jurim za polovinom polovine jata, sve u plićaku, izvijam kičmu, jer se sve odvija brzo, te jurim za preplašenim ostatkom ribica koje se u strahu dijele sve dok u meni ima snage. Uvijek pobijede sarduni, naravno, jer se na kraju opet spoje u ono jedno, prvobitno jato, ali pobijedim i ja – jer sam u vlastitim očima osmislio novu fizičku aktivnost u kojoj navodno kao predator, jurim za ribicama koje nikad ne mogu da sustignem.
Ali sam s nosom pod vodom shvatio da bi ti sićušni i preukusni sarduni, uvijek udruženi, mogli da budu recept našeg nacionalnog spasenja. Da se uvijek udružimo i mi, kao kad 1999. godine kroz naše tijelo prođe predator.
Na obodu plaže teče potok. Uzgajivači piju ovu vodu. Dok s njima razgovaram iz mora do prsa, gledam ih kako britulinom otvaraju kamenice, pokapaju ih limunovim sokom, i jedu bez leba. Jedna kamenica – 3 evra. Kakav doručak, mislim u sebi, kakva marenda. Prijatelji me nude svježim kamenicama, ali ih ja, kao i supruga, više volimo na rižoto.
Moja plaža nalazi se na stotinak metara od najužeg zalivskog tjesnaca i rta Sveta Nedelja. Svetionik je tu koji bljeska crveno. U špicu sezone – budući da je plaža divlja – zapljusnu je Crnogorci. Ladno zabace udice, da im bude i ugodno i korisno. Niko drugi to ne čini, jer je opasno: ne idu kupači i udice zajedno. A kad Crnogorce, kao stariji na obali, oštro opomenem – deboto se naljute. Što je bilo, a, što je bilo?! – hoće da se biju. I šta čovjek iznikao iz mora treba da kaže sezonskim hajlenderima? Na kom to oni jeziku mogu da razumiju Boku?
Nikola Malović
Izvor: Pečat/Fejsbuk stranica Nikole Malovića
Zvuci nastalgicno i privlacno ali stanje nije bas tako. Voda u Boki je zagadjena. Kanalizacija se izliva direktno u vodu nekih dvadesetak metara od obale. Moja tasta izdaje sobe turistima i svake godine se neko razboli od zagadjene vode. Nije mi jasno zasto ljudi placaju da bi se kupali u tom brlogu i bili pored toga izlozeni raznim oblicima neprimernog ponasanja lokalnog stanovnistva i onih koji su se skotrljali sa planina. Taj primitivizam je toliko specifican da bi ga trebalo zastiti kao poseban „brand“.