Pljuska u lice

0
148

Konstituirajuća sjednica novog saziva Europskog parlamenta gotovo se poklopila sa šestom obljetnicom ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Godinu po godinu, Unija polako, ali sigurno preuzima sve više ovlasti od nacionalnih država, a svojim zakonodavstvom sve više zamjenjuje nacionalne propise. Unija jača ne samo zakonodavni nego i svaki drugi utjecaj, ubrzavajući integracije i prikazujući se kao neizbježna budućnost čitavog kontinenta.

Hrvatska je od ulaska u Uniju prošla razdoblje prilagodbe i manje ili više uspješno se stabilizirala kao jedna od nebitnijih, ali i ne previše problematičnih zemalja članica. Dok su Grci, Poljaci, Mađari, Talijani, svatko u svoje vrijeme, izazivali teške glavobolje vrhuški iz Europske komisije, Europskog vijeća i Europske centralne banke, Hrvatska se u sjeni bavila sobom, administriranjem europskih politika, implementacijom direktiva i uredbi, a sve ne bi li uhvatila korak s prosjekom Unije. Iako u tome, očekivano, nije uspjela i iako je većinu postavljenih zadataka i ciljeva odradila ispodprosječno ili prosječno, hrvatske vladajuće elite s druge strane nisu niti jednom mjerom izazvale podizanje obrva u sjedištima Unije. Dapače, hrvatski vladajući političari iskoristili su to vrijeme da sebe osobno, kada već nisu uspjeli državu, integriraju vrlo duboko u europske institucije. Većinu vremena hrvatskog europskog članstva na vlasti je provela stranka koja je vladajuća i u čitavoj Uniji. Plenkovićev HDZ član je Europske pučke stranke, paneuropske političke grupacije koja je u prošlom mandatnom razdoblju držala čelne pozicije u svim bitnim europskim institucijama. I Žan-Klod Junker kao šef Europske komisije, i Antonio Tajani kao predsjednik Europskog parlamenta, i Donald Tusk kao predsjednik Europskog vijeća članovi su Europske pučke stranke.

Hrvatski premijer Andrej Plenković prvi je hrvatski političar za kojeg se bez ikakve ograde može reći da je prototip političara koji interese Unije stavlja ispred interesa svoje matične zemlje. Ponikao u Ministarstvu vanjskih poslova, karijeru je nastavio u europskim institucijama i Europskom parlamentu te je s vremenom razvio snažan osjećaj pripadnosti europskom identitetu, u kojem hrvatski identitet svakako ima svoje mjesto. U takvim uvjetima ne iznenađuje činjenica da Plenkovića puno više od hrvatskih problema brinu problemi Europske unije, a njegovo ime u političkim krugovima Europe vidljivo izaziva puno više reakcija nego što bi mu kao čelniku male i siromašne članice pripadalo. Sudeći po reakcijama koje ovih dana gledamo u Briselu, Plenković puno emotivnije reagira na napade na svog njemačkog kolegu Manfreda Vebera nego na nasrtaje domaćih medija na ministra Lovru Kuščevića.

Činjenice govore u prilog tezi da je Plenković izgradio utjecaj i ime u europskim institucijama, ime i utjecaj kakve u Hrvatskoj nikad nije uspio steći. Oktroiran na čelo HDZ-a, od početka nije uživao iskreno poštovanje stranačke baze, koja za njega glasa puno više zbog očuvanja vlastitih pozicija nego iz iskrenog uvjerenja u ispravnost njegovih politika. Nedavni izbor ministrice vanjskih poslova Marije Pejčinović Burić na poziciju glavne tajnice Vijeća Europe, još uvijek ugledne europske organizacije, pokazuje da Plenković uživa povjerenje značajnog broja svojih kolega iz Europske pučke stranke. Nadalje, igre prijestolja oko funkcije predsjednika Europske komisije prečesto su izbacivale Plenkovićevo ime kao moguće kadrovsko rješenje za tu važnu funkciju, a da bi to predstavljalo puki slučaj. Kad tome dodamo činjenicu da sljedeće godine Hrvatska na šest mjeseci preuzima vođenje Europske unije, jasno je da su veze Andreja Plenkovića s Europskom unijom puno veće, dublje i značajnije nego one s Hrvatskom.

No što o samoj Uniji govori činjenica da premijer jedne od najsiromašnijih, najkorumpiranijih i najneuspješnijih zemalja članica uživa takvo povjerenje da se o njemu u najvišim političkim krugovima bez ikakvog podsmijeha govorilo kao o kandidatu za najviše funkcije? Dok se u Hrvatskoj zaziva pad vlade, a nekolicina ministara zbog sumnji u pogodovanje i korupciju ne silazi s naslovnica medija, u Europi ista takva politika dobiva potvrdu na najvišoj razini. Takva podrška nije moguća bez podrške, makar i prešutne, onih najvažnijih država članica. Građani Hrvatske takve bi signale mogli, ali i trebali doživjeti kao svojevrsnu pljusku u lice, jer ako vladajuće europske političke strukture podržavaju predsjednika hrvatske vlade, onda nema spora da podržavaju i njegove politike. A te politike su poražavajuće za hrvatske građane i hrvatsko društvo. Korupcija i masovno iseljavanje, dva zaštitna znaka Hrvatske, jasan su pokazatelj da se zemljom vlada loše i bez političke volje da se takvo stanje promijeni.

Dušan Cvetanović
Izvor: P-portal.net

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime