Podela zbog vere

1
1219
Foto: pixabay.com

Podele su oduvek bile najdublje i najtrajnije u religiji. Čovek može promeniti politička ubeđenja i stranke, može promeniti mišljenje o bilo čemu, može promeni državu, uključujući čak i državljanstvo i naciju i sve to prolazi bez velike pompe, jer se podvodi pod pravo na slobodu izbora svakog čoveka. U onim slučajevima koje se tiču privatnog života, sloboda je još neupitnija, možeš se venčavati i razvoditi koliko ti srce želi, možeš voleti ili mrzeti koga god i koliko kod želiš, možeš se oblačiti po svojoj volji, to je tvoj život i osim eventualno nekog komentara ili pogleda punog čuđenja, nikakve druge reakcije neće biti.

Sve dok na red ne dođe religija. Ako veroispovest neke grupe ili čitavog naroda bude ugrožena tada čak i utihnu reči ali se rađa mržnja. Mržnja koja, ako eskalira, nema granice. Podele koje tad nastaju ostaju dugo, dugo, i čak i ako se primire i naizgled nestanu, u stvari samo čekaju priliku da se ponovo pokažu, u još žešćem obliku i sa još brutalnijim posledicama.

Savršeno za podelu naroda.

Projekat stvaranja crnogorske nacije, koji je u Crnoj Gori započeo dolaskom na vlast Mila Djukanovića, izmišljanjem novog crnogorskog jezika, prekrajanjem istorije, podelom na podobne i nepodobne umetnike, naročito klnjiževnike (Njegošu i Matiji Bećkoviću su u ovom deljenju karata zapalo da budu nepodobni), nastavljen je napadom na Srpsku pravoslavnu crkvu. Crnogorska crkva je kao državni projekat, na scenu uvedena na velika vrata, a posao bi trebao biti dovršen otimanjem imovine Srpskoj pravoslavnoj crkvi (ipak se, na kraju, sve vrti oko para i imovine).

Pri tome, i jedna i druga strana, pričaju samo onu stranu priče koja im odgovara. Srpska strana da se sprema otimačina, a crnogorska strana da se samo uvodi red u ovoj oblasti. Srpska strana se poziva na Nemanjiće i srednjevekovnu srpsku državu, a crnogorska na činjenicu da je Crnogoska pravoslavna crkva po ustavu Crne Gore iz 1905.godine bila autokefalna ali nakon aneksije iz 1918.godine od strane Srbije, imovina crkve je upisana na ime SPC. Vlast Crne Gore, kako oni kažu, samo želi da se SPC, kao i sve ostale verske zajednice, registruje u Crnoj Gori i postanu pravni subjekat koji poštuje zakon a ne da bude veća i važnija i od same države i da pri tome još negira crnogorsku naciju i državu. Srpska strana u svemu vidi još jedan potez protiv Srbije i Srba u Crnoj Gori u antisrpskoj politici koju Crna Gora permanentno sprovodi od dolaska Mile Djukanovića na vlast.

Da Vas podsetimo:  Slova na nadgrobnom spomeniku ćirilicom? NE MOŽE, SKIDAJ!

Sva je prilika da će Srbi i srpska država popiti još jednu gorku pilulu otrežnjenja. 

Kako god da se završi, podela između Crnogoraca i Srba je produbljena, jaz je sada toliki da su očigledno Crnogorci veći prijatelji sa Hrvatima, Albancima, Bošnjacima nego sa Srbima. Pri tome je najvažniji faktor koji ih ujedinjenja upravo animozitet prema Srbima ili možda otvoreno reći – mržnja prema Srbima.

Bez ulaženja u to ko je u pravu u aktuelnom državno-crkvenom sporu, jedan od zadataka je svakako ispunjen: Crna Gora i Crnogorci su sve dalje i dalje od Srbije i Srba. A to je put koji se trasira generacijski i ne može se menjati na dnevnom nivou. Može se očekivati samo dalje učvršćivanje i produbljavanje tog puta.

Goca Savković

1 KOMENTAR

  1. Кажу да су Црногорци од свих највише склони поделама. Људи, уопште, воле да се деле. Ето, на пример, ми, Срби. Али и други народи, такође. Анатол Франс је писао да се његови Французи, кад су докони, кад немају паметнија посла, поделе на Триблионце и Тентенабилце (бизарност назива указује на бесмисленост подела), па се онда надмудрују, или „ћерају“, како рече један Црногорац на привременом раду у САНУ. Наш („наш“???) национални еп, „Горски вијенац“ је песничко сањарење о геноциду, настало после поделе на „наше“ и потурице. Требало би га, у ствари, звати Црногорски вијенац. Па нека Мило објашњава својим гласачима, а то је пола Црне Горе, шта је то њиховим прецима хтео да уради Вук Мандушић. Од наших аутора, највише ме је потресло испитивање феномена српских подела које је учинио Петар Џаџић у есејима Homo balcanicus, homo heroicus. То је књига којој се често враћам, прочитам је одједном, и после два-три дана нисам у реду. Уобичајено се сматра да је верска конверзија главни узрочник братоубилаштва. Петар Џаџић,may rest in peace какав год да је био, каже да је. међутим, било обратно: братоубилаштво је претходило верској конверзији. То је ипак ново виђење. Доказе нећемо наћи никад. И да их нађемо, шта би с њима? Па, шта – па, шта?! Рећи ће ми, неко, Да, и? Поделе су израз духовне празнине фукаре, која, немајући чиме да потврди своју личност (сиромашну, непрофилисану, мизерну) прибегава томе да се ЗАГУЛИ, зацењује, трупће ножицама и скандира којешта. Слушао саМ, једном, како два Црногорца „полемишу“. кад су исцрпли аргументе, којих у ствари није ни било, обојица су понављали НЕ ДАМ, НЕ ДАМ, као да има, јадо, шта да да, и као да му неко тражи то што нема. Закључак. КАКВЕ СВЕ ТО ВЕЗЕ ИМА С НАМА? Излаз је, као и увек, само у раду, што значи да ТАМО, где се рад никада не помиње, где рад не одређује ничији положај нити било чију вредност, ТАМО ГДЕ СЕ НЕ ЗНА НИ ШТА ЈЕ РАД – нема излаза. No way out. И не треба да га буде. А чега има? Шверца, наравно. И празних прича. Одувек.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime