Pokidane maske (2)

4
1399

Bio je početak jula 2012. Vikend. Nikolić je već bio predsednik, ali vlada još nije bila formirana – iako se već moglo naslutiti u kom pravcu se razvijaju stvari. Zazvonio je telefon bez identifikacije. Obično se ne javljam na takve pozive, ali ovaj put sam napravio izuzetak. Sa druge strane bio je novopostavljeni „savetnik predsednika Nikolića“ (ubrzo će i on  promeniti stranu i preći na funkciju u vladi), kojeg nisam lično poznavao, a u javnosti je uglavnom bio poznat po imenu svoje fotografske firme.

Đorđe Vukadinović / YouTube screenshot

Ljubazno se predstavio, voleo bi da se upoznamo i, kako reče, samo je „hteo da mi skrene pažnju na ovaj skandalozni događaj koji se upravo odigrao u Dubrovniku“. Nisam odmah shvatio na šta tačno i na koji to skandal misli. Ispostavilo se da misli na „istorijsko“ rukovanje Borisa Tadića i Hašima Tačija na marginama „Kroacija samita“ koji se tih dana odigravao u prestonici hrvatskog turizma, pominjao je, ako se ne varam, „veleizdaju“, „nož u leđa“ i Tačijevu krvavu reputaciju. I dalje pomalo iznenađen, zahvalio sam mu na pozivu, a povodom konkretnog Tadićevog rukovanja rekao – toga se dobro sećam, a ne bi me začudilo i ako je ostalo „službeno“ zabeleženo na nekom mestu – jeste, to je svakako za osudu. „Ali, pošteno govoreći, Tadić je sada samo bivši predsednik i predsednik DS. To što radi i govori tiče se samo njega i, eventualno, njegove stranke. Nego se vi pazite i postarajte oko toga da li ćete i šta ćete sa Tačijem i sličnima raditi i dogovarati, jer se to sada tiče i obavezuje državu i čitav narod.“

Razume se, i pre i posle ovog neobičnog poziva imao sam razgovora i na važnije teme i sa značajnijim političkim akterima. Ali mi se ovaj – ne samo zbog svoje bizarnosti – posebno urezao u sećanje i evociram ga jer mi se čini da nam, na neki način, ne zbog svoje važnosti, već više kao neki simptom ili delić slagalice može pomoći da razumemo šta se to ovde i sada u vezi sa Kosovom zbiva.

Šta nam, dakle, govori ovaj, naoko, sitan fragment iz istorije srpskog političkog života? Pre svega, podseća nas na nešto što su danas gotovo svi već zaboravili – a to je da do pre samo šest godina uopšte nije bilo tako „normalno“, jednostavno i uobičajeno da se šef srpske države (pa makar i bivši) susreće sa Hašimom Tačijem. Uz veće ili manje propuste, i Koštuničina i Tadićeva vlada, sa Vukom Jeremićem na čelu ministarstva spoljnih poslova, a na fonu izveštaja Dika Martija (trgovina organima i slučaj „žuta kuća“), čvrsto su se držale politike izbegavanja bilateralnih susreta i izolacije OVK čelnika osumnjičenih za najteže zločine – i u tome su imali prilično uspeha. (Što je posebno nerviralo američku administraciju i Hilari Klinton, koja je, napokon, morala lično da razbija blokadu, slikajući se sa Tačijem.)

Da Vas podsetimo:  Bitka za decu: Jedna od deset beba koja se danas rodi za 25 godina neće živeti u Srbiji

No, sve je to palo u vodu i od bojkota prištinskih čelnika nije ostalo ništa posle dolaska na vlast SNS-a i nakon „trijumfalne“ Nikolićeve izjave kako će se od sada „pregovarati na najvišem nivou“. Tako je, u opštoj euforiji zbog smene mrskih „žutih izdajnika“, najvećem delu tzv. patriotske javnosti promakao ovaj „sitan“ detalj, koji je već sam po sebi, i pre potpisivanja „Briselskog sporazuma“, kao i ove najnovije i praktično  ogoljene kapitulacije, jasno nagoveštavao u kom pravcu će se pod naprednjacima razvijati kosovska priča.

Ali druga i još zanimljivija stvar tiče se uočljive nervoze i zabrinutosti mog tadašnjeg sagovornika (a on teško da je tek tako, samoinicijativno zvao, odnosno, bez preporuke sa jednog ili oba najviša mesta u ondašnjoj SNS hijerarhiji). U svakom slučaju, neće sigurno biti da ga je toliko zabrinuo i na poziv motivisao samo pravedan patriotski gnev zbog Tadićevog i Tačijevog kurtoaznog pozdrava. Ne. Tih dana su se završavali pregovori o formiranju vlade i šefovi mog sagovornika su bili (ne)opravdano zabrinuti da bi to Tadićevo simbolično rukovanje, kao i razgovor sa tadašnjim, u Dubrovniku takođe prisutnim, „zamenikom pomoćnika“ američkog državnog sekretara Filipom Gordonom, mogao u poslednji čas preokrenuti ishod dogovora i vratiti DS u igru. (A nije isključeno da se i sam Tadić tome nadao.)

Hoću reći – i to je poenta ove male istorijske reminiscencije – kosovska agenda i obećanja u vezi sa njom bili su ključna determinanta prilikom formiranja i „autorizacije“ dolaska na vlast Srpske napredne stranke 2012. godine. A ako mi kažete da je presudna bila „volja birača“, onda se moramo zajedno podsetiti da je, zapravo, dotadašnja vladajuća većina (DS, SPS, URS) na majskim izborima 2012. – verovali ili ne – osvojila čak desetak poslanika više nego što su imali četiri godine ranije, kada su formirali vladu. Da, Nikolić bi bio predsednik, ali otprilike sa uticajem sličnim Milanu Milutinoviću – ili samom sebi, iz poslednjih godina mandata. (Doduše, treba reći da je pod snažnim uplivom istog tog stranog faktora pravljena i vlada DS-SPS iz 2008. ali izgleda da njeni arhitekti nisu bili baš najzadovoljniji svojim delom, pa su ubrzo potražili nove, entuzijastičnije, ucenama i korupciji podložnije izvođače.)

Da Vas podsetimo:  Koliko iznose donacije u Srbiji?

U tom svetlu treba gledati sve što se po pitanju Kosova dešavalo  poslednjih godina – od potpisivanja „Briselskog sporazuma“, pa do aktuelne, nedostojne licitacije oko toga da li na Kosovu imamo „ništa“ ili „nešto“. I da li je to „nešto“ dovoljno da bi se iskamčila kakva „korekcija granice“ (odnosno, trampa našeg za naše), koju bi vlast onda predstavila kao „podelu“, veliki uspeh i, takoreći, pobedu – s obzirom da, je li, sada „nemamo ništa“.

Suština je da je sva režimska propaganda i svi politički napori nisu usmereni na to da se poboljša ili ojača naša pregovaračka pozicija prema spolja – prema međunarodnim faktorima i kosovskim Albancima – već isključivo prema unutra, prema domaćoj javnosti i sopstvenom biračkom telu. Koje se, upravo u skladu sa davnašnjim preporukama zapadnih spin majstora, intenzivno ubeđuje da su „Kosovo izgubili drugi“ (Milošević, Koštunica, Jeremić, Tadić…), te da Vučić sada samo „herojski“ spašava ono što se spastiti može. A što će, na kraju balade, biti ili pomenuta „korekcija granice“ (na primer, Preševo za, Leposavić), ili, verovatnije, tobože, konačno „izborena“ i „ojačana“ Zajednica srpskih opština – odnosno stari i od strane Srbije dok je još koliko-toliko ličila na državu rezolutno odbijeni „Ahtisarijev plan“ o pravima srpske nacionalne manjine na nezavisnom „Kosovu“.

Otuda sve ovo prenemaganje, veštačka drama i glumljeno političko „ludilo“. Vučić je, naime, dosta dugo posle olako potpisanog Briselskog sporazuma pod različitim izgovorima (izbori, „nekooperativni“ Toma, jaka nacionalistička opozicija, crkva, ruski faktor…) odlagao da isporuči sledeću i, po svemu sudeći, davno obećanu stvar – „pravno obavezujući sporazum“ i stolicu za „Kosovo“ u UN. I sada su mu rokovi iscureli.

Ali, evo, hajde čak i da pretpostavimo da tog obećanja-dogovora nije bilo. Da je Briselski sporazum potpisan u „dobroj veri“ i da njime nije, zapravo, vraćano i otplaćivano za onu briselsku popodnevnu čestitku Nikoliću i podršku prilikom formiranja SNS vlade 2012. godine. Da naši tzv. „pregovarači“ nisu svih ovih godina šetali tamo-amo između Beograda i Brisela samo radi simulacije i proizvodnje utiska kako se „žestoko bore“ i „tvrdo pregovaraju“. Pretpostavimo, dakle, da nisu nikakvi „kolaboranti“ i „izdajnici“, već da su ih samo „prevarili mangupi“.

„Večeras se uspostavlja Zajednica srpskih opština“, objavio je Vučić na Tviteru 25. avgusta 2015. godine

No, sve i da je tako – zar vam se ne čini da je strašno da državu vode ljudi koji su toliko nekompetentni i koji su mogli da prave tako glupe i nepovoljne sporazume? I da Briselskim sporazumom, jednim potezom pera, predaju glavni srpski pregovarački adut i doslovno za ništa prepuste Prištini operativnu kontrolu nad severom KiM – koja nije bila izgubljena ni u najtežim trenucima 1999. 2004. 2008. ili 2011. godine. Iskreno, ja ne verujem da je moguće biti baš toliko glup. Pogotovo što vidimo da su vrlo sposobni i inteligentni kada treba praviti dilove za sebe i koristiti sve raspoložive – dozvoljene i nedozvoljene – resurse zarad svog ostanka na vlasti.

Da Vas podsetimo:  Vučić najavio povećanje minimalca na 400 evra što je nedovoljno za pristojan život

Dakle, ili su najstrašnije nesposobni, ili su u najstrašnijem dilu. Ja, kao što rekoh, verujem da je u pitanju ovo drugo – ali ne isključujem sasvim ni teoretsku mogućnost da se radi o onom prvom. (Ili nekom „miksu“ jednog i drugog.) Ali, u svakom slučaju, ne zaslužuju da budu na čelu države. Štaviše, svaki dan njihovog (odnosno, Njegovog) opstanka na tom mestu ne samo da nanosi neprocenjivu i nenadoknadivu štetu državnim, nacionalnim i ekonomskim interesima – nego je i naša kolektivna, nacionalna sramota.

Đorđe Vukadinović
(narodni poslanik i urednik NSPM)
www.nspm.rs

 

4 KOMENTARA

  1. Politicki tekst o akterima koji su u srpskoj javnosti politicki potpuno jasno oznaceni kao VELEIZDAJNICI. Pisac teksta je upotrebio svu mogucu terminologiju ali nije hteo da napise ono sto je napisao i javno rekao akademik prof dr Kosta Cavoski. Razlog tome je kao i uvek u domenu srpske intelektualne uspavane i evropeizovane svesti.

  2. Ništa u Srbiji i na Balkanu nje bez korena…

    Probajmo da ne idemo baš u daleku prošlost i da se zadržimo na poslednjih 19 godina. Evo nekih pitanja na koje moramo, ako smo iskreni prema sebi da odgovorimo:

    1. Koliko su puta Srbi na KiM izašli na izbore za organe vlasti lažne države Kosova?
    2. Da li izlazak na „izbore“ pod kontrolom i u organizaciju UN-a neku zajednicu bilo gde na svetu, pa i na KIM na nešto i obavezuje?
    3. Da li je za Zapad Ustav „Repubike Kosovo“ nešto nebitno, što može tek tako da se poništi?
    4. Da li je Srbija obnovila diplomatske odnose sa zemljama koje su nas bombardovale?
    5. Da li je Srbija prekinula diplomatske odnose sa zemljama koje su prizale 2008. godine lažnu državu Kosovo?
    6. Da li Srbija sa slabom uvozno zavisnom ekonomijom, može da opstane ako bi zatrvorila granice prema KIM i ako bi uvela ekonomske sankcije lažnoj državi Kosovo, što bi za posledicu imalo nove sankcije Srbiji od strane Zapada?
    6. Da li Srbija može da vodi drugačiju politiku prema KiM i da odbije bilo kakav dijalog sa institucijama u Prištini uz posredovanje Zapada, a da za to ne plati visoku cenu srpski naord na KiM?
    7. Da li Srbija može da servisira svoj spoljni javni i privatni dug prema inostransvu bez pomoći Zpaada iz tekućih budžetskih prihoda?
    8. Da li Sbrija može da obezbedi očekivani ekonomski razvoj bez stranih investicija sa Zpaada?
    9. Da li Srbija može da svoj izvoz koji je 70% usmeren prema EU da preusmeri prema nekim novim tražištima za kratko vreme?
    10. Da li Srbija sme da vodi avanturističku spoljnu politiku i da se konfrontira sa Zapadom ako je okružena sa NATO zeljama?
    11. Da li građani Srbije imaju šanse za bolju budućnost u zemlji koja je u dubokom konfiktu sa Zapadom zabog KiM (EU, NATO, MMF, Svetska banka, USA, itd.)?

    Rečima i agrumentima koje samo mi „razumemo“ je sve moguće „dokazivati“. Stvarnost je nešto drugo.
    Moramo da shvatimo kako Zapad funkcioniše. Kada budemo ekonomski jači i interesantniji za Zapad, tada će i naša pregovaračka pozicija biti bolja.
    Sada je vreme da se na KiM spašava, što se spasiti može. Ako to ne razumemo, preostali Srbi na KiM će uskoro na našu žalost verovatno proći kao i Srbi iz SAO Krajine nakon odbijanja Plana Z4. Da li imamo pravo na novu grešku?

    Neko je rekao: „Istorija se uvek ponavlja, prvi put kao tragedija a sledeći kao farsa“…

    • Bas tako ovo je sve farsa. Farsa koja se sprovodi sa ekipom losih ljudi, ne obrazovanih, ne kulturnih i gramzivih. Veliki brat im daje poseban smek sa svojom neizcrpnom lukavoscu i nehumanim pristupom svemu. U ostalom to je osnovna crta novog GLOBALIZMA. Veliko selo sa maloumnim vodjama….dokle cemo da doguramo. Videcemo vrlo brzo, godinu – dve.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime