Pop i policija

0
1226

-Dodaj  gas momče.

Savetuje otac Proka šofera starog jugića.

-Nema ovde kontrole, ne brini.

Dodaje važan argument da obogati valjanost svog smelog predloga.  Šofer, ne mnogo mlađi od sredovečnog popa  vozi oprezno, takoreći školski iz više razloga. Kola nisu njegova i ne poznaje ih, a tek uski krivudavi put crnogorskim planinama mu ne dopušta ama baš nikakvu opuštenost. Nikada do sad nije vozio po tako opasnim gudurama. Ipak, pritisne  malo papučicu gasa, kada je preglednost bolja da oseti kako se auto ponaša i zadovolji navalentnog sveštenika.  Čovek od autoriteta sigurno poznaje lokalne prilike. Mada je malo zbunjen jer još ne zna čemu žurba pošto manastir koji nameravaju da posete stoji vekovima na istom mestu i strpljivo čeka vernike.

-Slobodno, kad ti ja kažem. Vozili su mene velikim  motorom neki momci ovuda. Volim brzu vožnju.

Objašnjava neobičan zahtev i ujedno izmamljuje simpatije u dobro popunjenim kolima. Neobičnan, savremen  sveštenik nema šta. Sa njima je i vozačev prijatelj sa kćerkom tinejdžerkom koja se na glas smeje. Šofer je povećao brzinu ali samo do praga tolerancije dozvoljenog limita. Malo su zaćutali dok su se smenjivali nestvarni, divlji peizaži. Dan sunčan, lepota promiče pored njih a nova ih vreba iza svake krivine.

-Onomad sam se vraćao iz crkve sa onim našim prijateljom Jankom, znaš ga Peđo.

Uvodi sveštenik prisutne u priču i doživljaj pošto se pre toga malo vrpoljio na sedištu kao da je nešto izgubio ili mu bar nedostaje a imao je pre ulaska u kola. Peđa poslušno odobrava i klima glavom da ne prekida monolog svog prečasnog predpostavljenog .

-E  baš ovde po izlasku iz tunela, pa jedno dva kilometra ravnice, taman smo se  lepo zaleteli pre uzbrdice kao većina vozača,  kad ono patrola milicije iza drveta.

Da Vas podsetimo:  Nemačku i sigurne poslove zamenili za život u Krnjeuvama

-Stoooop, kažu. A ja brzo skinem ovu moju crnu kapu pa se još malo i uvrnem na zadnjem sedištu, evo ‘vako.

Nespretno se dobro popunjeni otac Proka sakriva iza devojčurka na suvozačevom sedištu, nagoveštavajući interesantan susret sa čuvarima sigurnosti na drumu.

– Stavim šaku preko lica da sakrijem bradu, da me ne vide i prepoznaju odmah. Znam ih ja sve. Iako nose petokraku malo malo pa mi krišom ljube  ruku i traže oprost, savet, razumevanje. Oće i da se pomole.

-Dajte dozvolu. Zar ne videste ograničenje. Oće te ‘diizginete’ svi?

Junači se komandir patrole i zateže uniformu. Ovaj što me je vozio se prepo’ i počeo da zamuckuje, hi hi.  Ali kad je komandir reda radi bacio pogled ko je sve u kolima , momentalno je promeni izraz lica.   

 -O, pa to ste vi oče Proko. Kako ste? Na službu, jel’ da… neka, neka.

-Ja ih pozdravim i mirno pozovem da samo obavljaju svoju dužnost. Ma kakvi, ni da čuju. Komandir se kucka o pesnicu onom drvenom palicom koju je maločas podigao u vis uz ‘Bože zdravlja’ sebi u bradu a njegov kolega se okreće i pljucka sa strane u prašinu da nečuje zlo i ne vidim ja.
-Dozvola  je u redu, srećan put i pazite ima još jedna kontrola na izlazu iz klisure.

– Bog ti pomogao momče, celivam ga, prekrstim se a on mi zahvaljuje a na kraju pometen i vojnički salutira.

Smeje se na glas sad zadovoljni prota kao da je najzad našao ono što mu je maločas nedostajalo. Smeje se Peđo na isti način kao on a njegova kćerka na svoj, tinedžerski. Vozač starog jugića se smeška.

-Eto tako je to bilo, a koliko sličnih susreta sa milicijom, eeeeeeee moj ti,i oni su ljudi i imaju istu muku kao svi mi.

Da Vas podsetimo:  Zašto Anna Lindh ćuti o Nato bombama

Likuje otac Prota kao da je ponovo sa saobraćajnom policijom koja zažali kad ga vidi u zaustavljenom vozilu.

-Ubrzaj malo momak.

Opet se obraća šoferu, odraslom čoveku koga priča nije dotakla. U stvari jeste. Usporio je malo ako će mo baš da preciziramo, smanjio brzinu taman do prijatne i ležerne vožnje. Sticaj okolnosti i zajednički prijatelj ih je na kratko spojio da se prevezu do crkve svetog Vasilija.

-Nisam znao da su ovi krajevi ovoliko lepi.

Oglasi se najzad posle dužeg vremena i šofer siguran da je pronikao čemu malopređašna žurba i kakve situacije priželjkuje sveštenik. Nekoliko puta je ukrstio ispitivački pogled  sa sad već umirenim ocem Prokom a za to vreme su Peđa i ćerka nevažnim razgovorom popunjavali  neprijatnu tišinu u vozilu. Oca Proku poznaje nepun sat od kad je ušao u kola a već je toliko saznao o njemu.

Nenad Simić – Tajka

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime